Otkako je otkrio da se planira politički angažirati trener Igor Štimac kontinuirano se u dijelu javnosti uspoređuje sa bivšim saborskim zastupnikom i glazbenikom Miroslavom Škorom. Dodirna je točka njih dvojice prije svega to što su dobro poznati javnosti, a onda kada je politika posrijedi i to što je Škoro nekoć na političkoj sceni nastupao nastojeći ujediniti desnicu, što Štimac trenutno pokušava. Činjenično je stanje da Štimac danas, baš kao nekoć Škoro u politiku ulazi s velikim javnim kapitalom stečenim izvan politike. Cijela nacija dobro poznaje Štimca baš kao što je dobro znala Škoru i prije nego li se iznio bilo kakav politički program.
Škoro i Štimac godinama prije političkog angažmana bili su bliski političkim krugovima i koketirali s desnim, domoljubnim opcijama. Kao što je Škoro tijekom 2019. i 2020. bio okupljač desnih opcija oko DP-a tako se danas Štimac doživljava kao novo političko lice oko kojeg bi se mogla okupiti fragmentirana desnica. Za razliku od Škore kojeg je šira javnost upoznala prije svega kao glazbenika i emotivnu figuru blisku narodu Štimac sa sobom u politiku donosi sportski autoritet i reputaciju borca.
Štimac sasvim drugačija priča
Škoro je u politici i izvan politike bio na glasu kao karakterno blag tip dok je sa Štimcem priča sasvim drugačija. Riječ je o sportašu čvrstog garda koji je navikao na pritisak, pobjede, poraze i rad pod ekstremnim stresom. Retorički govoreći Škoro je kroz kampanje u kojima je sudjelovao nudio pomirljiv, narodski ton koji proizlazi i iz njegovih domoljubnih pjesama dok je s druge strane Štimac izravan i prilagođen opakostima moderne političke komunikacije što bi posebno na vidjelo moglo doći tijekom televizijskim sučeljavanja koja su se za Škoru pokazala kao najslabija točka.
Kao nekadašnji izbornik i nogometni menadžer Štimac raspolaže s praktičnim iskustvom upravljanja u svlačionicama koje su često pune nogometaša velikog ega što je vještina koja ga razlikuje od Škore. Štimcu će stoga biti lakše sjesti za stol s posvađanim šefovima razjedinjene desnice i među njima se nametnuti kao autoritet. Štimac u svakom slučaju u politiku ulazi kao novo političko lice iako s druge strane politolog Branimir Galić za naš portal otkriva i potencijalne probleme po Štimca.
‘”Problem s Igorom Štimcem sadržan je u tome što se neki njegovi istupi mogu promatrati kroz prizmu mesijanskog kompleksa, stanja uma u kojem osoba duboko vjeruje da je predodređena ili pozvana spasiti društvo’’, smatra Galić primijećujući da je Štimac zbog svoje elokventnosti i lucidnosti u izričaju uvijek plijenio pozornost gdje god se pojavio, no upozorava na zasićenje koje je u međuvremenu stvorio u javnosti. “Međutim, njegovo ‘prekomjerno granatiranje’ medijskog prostora raznoraznim bombastičnim izjavama i pretjerana prisutnost u njemu kao da su umanjili težinu njegovih riječi, za razliku od zamaha i masovnog odobravanja koje je od strane bh. Hrvata imao na početku mandata na klupi Zrinjskog”, upozorava Galić.
Drsko, agresivno, bez korektnosti
Da bi se razumio Štimčev politički profil, valja se vratiti tamo gdje je sve počelo, na teren. Štimac nikada nije bio tek običan stoper ‘Brončanih ’98’, već vođa, galamdžija i čovjek s permanentnim autoritetnim problemom. Iz igračkih dana pamti ga se kao beskompromisnog igrača koji se nije ustručavao ući u otvoreni sukob s protivnicima, sucima, pa ni s vlastitim trenerima, a nakon završetka igračke karijere umjesto mirne mirovine odabrao je ulazak u upravljačke strukture splitskog Hajduka.
Tamošnji njegov angažman bio je sve samo ne mirna sportska priča jer je vodio klub u trenucima teške besparice i ulazio u ulično-medijske okršaje s navijačkim frakcijama i novinarima, dokazujući da funkcionira primarno kroz konflikt. Vrhunac njegove sportske politike bio je otvoreni rat protiv Zdravka Mamića i HNS-ova establišmenta 2010. godine, kada je okupljanjem oporbe izveo do tada neviđeni juriš na zagrebačke nogometne moćnike, izgubivši izbore za predsjednika Saveza za doslovno jedan izmanipulirani glas. Iz te sportske biografije proizlazi i njegov današnji politički nastup u kojem grmi protiv “potrošenog, briselskog HDZ-a”, mijenjajući samo scenografiju.
Za razliku od umivenih desničara koji citiraju Ustav i mjere svaku riječ, Štimac nastupa s pozicije političkog razbijača: drsko, agresivno i bez ikakvog obzira prema političkoj korektnosti. Unatoč tome što se u javnosti i među dijelom analitičara nameću usporedbe između Škore i Štimca Galić smatra da se paralela među njima dvojicom naprosto ne može vući. Škoro je po njemu bio najvažniji, i najpoznatiji političar svoje opcije dok bi Štimac u novim konstelacijama mogao poslužiti tek kao medijski paravan. Galić dodaje kako kontinuirana potraga za “čvrstom rukom” desničarske birače nesvjesno prikazuje kao pobornike parohijalno-podaničke političke kulture kojima stalno treba nekakav spasitelj.
Najveća mana koju mora ispraviti
Svim analizama unatoč Štimac ne posustaje niti šalje signale povlačenja, a njegov potencijal leži u faktu da dolazi financijski neovisan i imun na klasične medijske napade. Čovjek koji je preživio ulične okršaje, sudske procese, navijačke bojkote i otvorene ratove s nogometnim podzemljem, teško se može prestrašiti novinarskih pitanja ili stranačkih priopćenja.
Njegova najveća mana ostaje unutarstranačka nesposobnost za sustavan i dugotrajan rad, pri čemu politika na hrvatskoj desnici predstavlja močvaru punu podmetanja u kojoj goli temperament bez logistike brzo sagori. Hoće li Igor Štimac na koncu završiti samo kao iskorišteni “eksponat” političkih mešetara ili će na svom fajterskom profilu uspjeti sagraditi trajniju utvrdu, ovisit će isključivo o tome je li spreman shvatiti da politika nije utakmica od 90 minuta, nego maraton u kojem pobjeđuje onaj s boljom organizacijom na terenu.
