Politički stil Andreja Plenkovića u proteklih desetak godina mogao bi se opisati kao svojevrsna dualnost. Cijelo desetljeće, koliko vlada, on je vješto balansirao između uglađenog europskog diplomata i čvrstog, autoritativnog lidera u domaćim okvirima. Kada je 2016. tek došao na čelo HDZ-a, profilirao se kao staložen i elokventan političar te visokoobrazovani diplomat koji odluke donosi hladne glave i ne popušta pritisku javnosti i oporbe. To se ponajbolje moglo vidjeti u jeku afere Agrokor i pandemije koronavirusa.
U to je doba djelovao kao menadžer koji se drži procedura i održava političku stabilnost, što je, među ostalim, značilo i da ne popušta pred zahtjevima ulice, nego se uvijek oslanja na struku. S vremenom je stasao u samouvjerenog političara čija je nepopustljivost često njegovim kritičarima ostavljala prostor da ga optuže za aroganciju, elitizam i manjak samokritičnosti. Političkim suparnicima obraćao se svisoka, a afere zbog kojih su padali njegovi brojni ministri nazivao je orkestriranom oporbenom histerijom, pokazujući izvanrednu otpornost na vanjske pritiske i na afere koje bi u nekim drugim demokracijama srušile vlast. Na tu je istu vlast Plenković došao s krilaticom da stranka ne smije biti talac političke sudbine bilo kojeg svojeg člana.
Jasni ciljevi
S vremenom je i u HDZ-u izgradio potpuno centraliziran sustav moći, odradivši to kao vrhunski taktičar i proračunati političar vješt u eliminiranju svih političkih prijetnji koje mu se nađu putu. U svoja tri premijerska mandata Plenković je ispratio više od 30 ministara, a svaku je smjenu izveo kirurški precizno te je zadržao svoju poziciju netaknutom. Istodobno je na tom političkom putu sklapao saveze sa strankama kakve nitko drugi ne bi mogao skupiti na istu hrpu, od HNS-a i SDSS-a pa sve do Domovinskog pokreta. No u svem tom čušpajzu Plenkovića od svih drugih hrvatskih političara uvelike razlikuje prije svega to što je radoholičar i perfekcionist, te baš ništa ne prepušta slučaju. Njegov ambiciozni karakter koji ga gura da ostvari zacrtane ciljeve dobro je poznat svima, a najviše njegovim bliskim suradnicima, koji znaju koliko je teško držati korak s premijerovim zahtjevima.
Najjasnije zacrtani Plenkovićevi ciljevi bili su ulazak u Schengen i eurozonu, briselski projekti koje je uspješno proveo ne mareći za kritike onih koji su upozoravali da će uvođenje eura donijeti neizbježan rast cijena.
Javnost je u ovih deset godina svjedočila i određenoj karakternoj transformaciji predsjednika Vlade. Njegov stil na početku bio je stil umjerenog tehnokrata koji odluke donosi analitički, s pravničkom preciznošću i dozom birokratske hladnoće, koji uvijek ima kontrolu nad sadržajem koji se iznosi u javnost. Uslijedila je faza dominacije, dugo razdoblje u kojem je pokazivao izrazitu tvrdoću i otpornost na kritike te nesklonost da prihvati bilo kakve sugestije koje dolaze izvan kruga njegovih najodanijih ljudi iz Vlade i HDZ-a. No ta je faza, čini se, završila. Od rujna ove godine javnost svjedoči jednoj bitnoj promjeni u premijerovu stilu. Plenković je počeo pokazivati osjetljivost na kritike koje dolaze od javnosti, pa i popustljivost u nekim pitanjima, što dosad nisu imali prilike vidjeti ni njegovi najbliži suradnici.
Opasna masa
Neosporno je da je u proteklih deset godina Plenković pokazao da zna pratiti bilo javnosti, no dosad se nije povlačio iz ringa niti je predavao borbe u koje je ušao. Osluškivanje bila javnosti uslijedilo je početkom rujna, pa se taj mjesec može smatrati prijelomnom točkom u kojoj su ga pritisak inflacije, nezadovoljstvo poduzetnika i ličkih prosvjednika te reakcija nogometnih navijača na novi maksimirski stadion prisilili na brze taktičke uzmake.
Jesen je, istini za volju, donijela novi val poskupljenja i službene podatke da je inflacija u rujnu ubrzala na 4,7 posto. U istom razdoblju Vlada je ustrajala na vrlo nepopularnom porezu na nekretnine, a poduzetnici okupljeni u udruzi Glas poduzetnika otvoreno su najavili veliki prosvjed za 10. listopada. Premijer je u takvoj atmosferi vrlo brzo shvatio da bi inzistiranje na kompleksnim sidrenim cijenama, koje su poduzetnici shvatili kao maltretiranje i prebacivanje krivnje za inflaciju na njih, moglo biti iskra koja će zapaliti prosvjede, pa je odgoda te mjere na sjednici Vlade održanoj potkraj rujna bila gašenje požara.
Gotovo u isto vrijeme javnost i navijačka scena sasuli su kritike na predstavljeno arhitektonsko rješenje za novi Maksimir, koje je izradio talijanski studio. Mogućnost da se stadion sagradi po tom projektu žestoko su sasjekli, a usporedno s time, Torcida je objavila priopćenje i izravno prozvala premijera Plenkovića, ustrajući na tome da država javnim novcem gradi stadion i za Hajduk, a ne samo za zagrebački Dinamo. Imajući u vidu da su Boysi i Torcida velika masa, koju politika ne može ignorirati, Plenković je 29. rujna – istog dana kada je odgodio sporne sidrene cjenike – brže-bolje izjavio da se mora raspisati novi natječaj jer nema smisla graditi stadion koji se ne sviđa navijačima. To je vrlo vješto upakirao: rekao je da je većinski stav građana važniji od stava Vlade, potvrdivši da se ide na novi natječaj. To je izravan i vrlo jasan dokaz je premijer od rujna počeo osluškivati volju naroda.
Istančani instinkt
Ovaj nagli zaokret pratio je i jesenski paket energetskih mjera pomoći vrijedan 260 milijuna eura. Njime je po svaku cijenu želio održati sliku o Vladi koja ublažava krize i štiti građane, a izravni sukobi zbog stadiona i cjenika remetili su mu tu sliku. Uz to, potkraj rujna rezultati ispitivanja raspoloženja birača pokazali su da je potpora HDZ-u blago pala, na 27 posto. Za HDZ i Vladu rujan je bio vrlo dramatičan mjesec ponajprije zbog izbijanja velike ekološko-političke krize vezane uz gospićki otpad, što i jest nanijelo štetu rejtingu vladajuće stranke. Masovni prosvjed građana održan u Zagrebu izazvao je uzbunu u vrhu HDZ-a pa je Plenković bio prisiljen prijeći s dociranja na ulogu premijera koji razumije građane.
Suočen s rastućom inflacijom, koja je u rujnu ubrzala na 4,7 posto, i lošim trendom u anketama, naložio je trenutačno gašenje svih manjih požara metodom popuštanja javnosti. Time se rujan pretvorio u mjesec u kojem Vlada naglo prebacuje u nižu brzinu i počinje uzmicati pod pritiskom kako bi amortizirala jesensko političko nezadovoljstvo.
Iako takvim taktiziranjem možda neće osvojiti širu javnost, Plenković njime još jednom pokazuje svoj istančani smisao za politiku. Za razliku od bivših hrvatskih političara koji su išli glavom kroza zid, on kao da ima radar za teme koje bi mogle izazvati masovni gnjev građana. Kad procijeni da bi neka tema, primjerice prijeporni projekt novog stadiona, mogla ujediniti lijevu i desnu oporbu te većinu javnosti, reagira tako što poručuje da njegova vlada sluša poruke građana, što su karakterne crte taktičara, a ne samo običnog tehnokrata. Svatko imalo politički pismen zna da popuštanje u pravom trenutku ne mora značiti poraz ili slabost, a to dobro zna i Plenković, koji popuštanje rebrendira tako što ga predstavlja kao konstruktivan pristup, spremnost na dijalog ili izraz socijalne osjetljivosti Vlade kojoj je na prvome mjestu društvena stabilnost.
Prividni kompromis
Pitanje stadiona i sporta u Hrvatskoj je tema na kojoj se vrlo lako gube i dobivaju politički bodovi. Popuštanjem i prepoznavanjem važnosti tog segmenta premijer vješto amortizira pritisak u drugim, mnogo važnijim i složenijim društvenim pitanjima, prije svega ekonomskim i socijalnim. Za njega je pragmatičnost vrhovni princip: čvrsto drži smjer ondje gdje mu to ne ugrožava vlast, ali se u sekundi prilagođava ako osjeti da mu tlo pod nogama ipak postaje prevruće. U pozadini njegove iznenadne transformacije nije stoga, po svemu sudeći, bila želja da ugodi narodu, nego je to, vojničkim rječnikom rečeno, bilo rasterećenje bojišnice. Rujan su Plenković i HDZ dočekali s previše otvorenih frontova, a da bi očuvao stabilnost Vlade, premijer je taktički odlučio žrtvovati manje bitke kako bi primirio javnost. Bez obzira na to što Plenković sebe prikazuje kao nepokolebljivog vođu koji ne uzmiče pod pritiscima, on je primarno realpolitičar koji zna kada treba povući kočnicu i bez oklijevanja žrtvovati proklamirane politike da bi očuvao rejting.
Popuštanje bi se, doduše, moglo protumačiti i kao pokazatelj da Vlada pojedine odluke ipak donosi bez analiza i procjene učinaka, a zatim se koristi javnim prostorom kao testnim poligonom, pa ako probni balon naiđe na prevelik otpor, Plenković ga jednostavno probuši.
Premijer Plenković, koji u političkoj areni ima apsolutnu dominaciju, svojim je najnovijim potezima na neki način ipak priznao da postoje interesne i društvene skupine, poput navijačkih, koje ne može disciplinirati dekretom. Navijački puk i poduzetnički sektor dvije su na prvi pogled sasvim različite skupine, a u isti su mah skupine koje imaju moć da u vrlo kratkom roku stvore ozbiljnu političku dramu na ulici i u medijima, čega se Plenković, razumljivo, najviše pribojava. Popuštajući baš tim skupinama, umjesto da uđe s njima u frontalni sukob koji ne može kontrolirati, Plenković je opet pokazao taktičku inteligenciju koja najviše od svega objašnjava zašto je baš on najdugovječniji hrvatski lider.
