Osim s njima, Kina će također nastaviti tražiti i modalitete nastavka suradnje i sa SAD-om u sferama koje su od obostranog interesa. Međutim, ovo će, ipak, prije svega ovisiti o Washingtonu, njegovim željama i vizijama budućeg svijeta koje su se, na njegovu žalost – posljednjih godina pokazale uznemirujuće pogrešnima
Nakon što je na dosad neviđenu razinu nakon raspada Sovjetskog Saveza Sjeverna Koreja podigla svoje odnose s Rusijom potpisavši s njom prije nekoliko mjeseci i svojevrsni vojni pakt (tako su ga odmah prozvali brojni zapadni političari, analitičari i mediji iako nije izrijekom o njemu riječ, ali u potpisanom sporazumu ipak postoji neobična formulacija prema kojoj bi napad na jednu zemlju ujedno predstavljao napad i na onu drugu) tijekom posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Pjongjangu, red za „redizajn“ međusobnih odnosa stigao je očito i na Kinu.
Naime, nakon nove „renesanse“ u odnosima Moskve i Pjongjanga (prva „renesansa“ je vladala između Sjeverne Koreje i SSSR-a sve do njegovog raspada, a za one koji to ne znaju – ključnu ulogu u zaštiti sjevernokorejskih interesa u građanskom ratu na Korejskom poluotoku 1950-53. imao je SSSR kao uz SAD tada jedina nuklearna sila u svijetu neovisno što se Kina svojom kopnenom vojskom (sovjeti svojim zračnim snagama) masovno stavila na stranu sjevernokorejske, uzrokujući niz poraza snaga UN-a predvođenih SAD-om. Zapovjednik američkih i UN-ovih snaga, čuveni general Douglas MacArthur tada je čak zatražio napade na Kinu američkim atomskim bombama, zbog čega je uskoro bio i smijenjen s te dužnosti od strane predsjednika Harryja Trumana), nemali je broj svjetskih analitičara – prije svega onih na zapadu – smatrao kako Peking nije zadovoljan naglim ruskim približavanjem Sjevernoj Koreji s obzirom kako je Kina već niz desetljeća ključni strateški partner i zaštitnik interesa Sjeverne Koreje u međunarodnoj zajednici. Ruski pak analitičari odbacuju ove teze navodeći kako predstavljaju samo još jedan u nizu pokušaja američkog „zabijanja klina“ u rusko-kineske odnose.
I Kina i Rusija udvarale su se SAD-u
Međutim, ovdje treba biti precizan i reći kako je i Kina, poput Rusije, redovito pristajala na sankcije koje su protiv Pjongjanga uvođene od strane Vijeća sigurnosti UN-a, uglavnom na inicijativu ili zahtjev Sjedinjenih Država, a najčešće su bile vezane uz razvoj njegovog nuklearnog programa.
I Moskva i Peking tada su na vanjskopolitičkom planu prije svega nastojale održati relativno stabilne odnose sa zapadom nakon završetka Hladnog rata i s tim ciljem nisu željele na sebe preuzimati „krimen“ pretjerane suradnje s komunističkom Sjevernom Korejom koja je već desetljećima „trn u oku“ Sjedinjenim Državama s obzirom na američke interese u dalekoistočnoj regiji – prije svega na Korejskom poluotoku gdje je SAD ključni sigurnosni zaštitnik Južne Koreje i u kojoj zemlji ima stacioniranih oko 40 tisuća svojih vojnika.
I dok se Moskva tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća i početkom novog tisućljeća nastojala dodvoravati Washingtonu i pokazati mu kako nova postsovjetska Rusija traži svoje mjesto u svijetu kroz suradnju sa zapadom i kako ne želi previše ometati američke strateške planove (pritom često žrtvujući ili ugrožavajući i one tradicionalne ruske diljem svijeta poput Afrike, Bliskog istoka i Sjeverne Koreje), Peking je, svjestan jačanja kineske ekonomske snage, igrao znatno sofisticiraniju i – pokazat će se – strateški puno promišljeniju igru od Moskve.
Nastavio je tajno opskrbljivati svog sjevernokorejskog komunističkog susjeda svim ključnim sankcioniranim proizvodima – prije svega naftom i naftnim derivatima, što je nerijetko dovodilo i do snažnih kritika od strane Washingtona. Ali na kritikama bi se obično sve i zadržavalo s obzirom na sve veću američko-kinesku trgovinsku međuovisnost, te je Sjeverna Koreja, usprkos teškoćama zbog međunarodne izolacije i nametnutih sankcija, mogla nastaviti svoj razvoj – prije svega onaj vojni.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kina i Rusija stvaraju savez. SAD na Filipine šalje rakete srednjeg dometa
Čestitka Xi Jinpinga
Da Kina neće zaostati za Rusijom i da će i ona intenzivirati svoju suradnju sa Sjevernom Korejom svjedoči i danas objavljena vijest koju je prenijela ruska državna agencija TASS pozivajući se na sjevernokorejsku državnu agenciju.
Kina će ojačati koordinaciju i suradnju te produbiti strateško razumijevanje sa Sjevernom Korejom, izjavio je kineski čelnik Xi Jinping u svom brzojavu sjevernokorejskom vođi Kim Jong-unu povodom 76. godišnjice otemeljenja te zemlje.
“U novom razdoblju, u novonastaloj situaciji, kineska će strana nastaviti pridavati pozornost kinesko-korejskim odnosima na strateškoj razini i s dugoročnog gledišta. I spreman sam produbiti strateško razumijevanje s korejskom stranom, ojačati koordinaciju i suradnju,” – navodi se u tekstu brzojava kineskog vođe.
Jinping je također izrazio spremnost Pekinga da “zajednički pouzdano štite, čvrsto jačaju i dinamično razvijaju kinesko-korejske odnose prijateljstva i suradnje, te zajednički promiču stvar socijalizma”. Prema njegovim riječima, to je u skladu s interesima naroda dviju zemalja, a također “pridonosi osiguranju mira i stabilnosti, razvoja i prosperiteta u regiji i na planetu”.
“Tradicionalno prijateljstvo između Kine i Sjeverne Koreje s vremenom postaje još jače,” — zaključio je Xi Jinping, poželjevši svom susjedu prosperitet, a njegovom narodu sreću i razvoj.
Zaključak
Kina se u suvremenim globalnim geopolitičkim obračunima koji se odvijaju unutar interesnih sfera ključnog geopolitičkog trokuta SAD-Kina-Rusija nalazi u svojevrsnom procijepu.
Peking je svjestan svoje, još uvijek velike ovisnosti o globalnoj trgovini gdje Kina zauzima dominantnu ulogu, ali je isto tako svjestan i još uvijek dominantne američke uloge kada je riječ o globalnom utjecaju (prije svega političkom i financijskom) koji mu može itekako „podmetati noge“ i otežati kineske ekonomske i trgovinske projekcije u svijetu. Zato Peking još uvijek na praktičnoj razini igra prilično oprezno iako je povećana oštrina kineske diplomacije posljednjih godina prema SAD-u nezabilježena u povijesti. Ranije se, naime, Peking radije zadržavao na frazama o izrazima svog „nezadovoljstva“, potrebi „mirnog rješenja sukoba ili spora“ i sl., a gotovo nikad nije upućivao „oštre osude“, „prijetnje sankcijama“, „simetrične odgovore“ i td. – što sad redovito čini.
Peking je, osim toga, potpuno svjestan i američke strategije kineskog globalnog sprječavanja pod svaku cijenu oko čega je unutar SAD-a još sredinom prošlog desetljeća postignut dvostranački konsenzus koji se sigurno neće promijeniti niti nakon predstojećih američkih izbora i dolaska nove administracije u Bijeloj kući od iduće godine – koja god bila (Trumpova ili Kmale Harris).
Osim toga, Peking vidi i sve snažniju američku vojnu nazočnost u Indopacifiku i formiranje novih vojno-sigurnosnih organizacija pod kapom Washingtona, otvorenog ili prikrivenog protukineskog karaktera (AUCUS, QUAD). Također vidi i američka nastojanja da od kineskih susjeda s kojim postoje teritorijalni prijepori stvori neprijatelje Pekinga (od Japana, preko Južne Koreje i Indije do Filipina), dok se Tajvan (uz Filipine) nerijetko u svjetskim analitičkim krugovima danas smješta u kategoriju „nove Ukrajine“ tj. ključne zamke za Kinu nakon čijeg bi aktiviranja vojnog sukoba ta zemlja (Kina) automatski bila izolirana od strane međunarodne zajednice (makar samo i onog njezinog dijela kako je to sada slučaj s Rusijom) i isključena iz gospodarskih i financijskih tokova.
Sve su to okolnosti i realiteti o kojima kineski državni vrh danas itekako mora voditi i vodi računa. Ali kao i uvijek kada to prilike zahtijevaju, geopolitički i sigurnosni interesi na kraju prevladaju nad onim ekonomskim i trgovinskim – ma koliko i ovi neobično važni bili.
Zato je teško vjerovati da će Kina sada napustiti svoju strategiju izgradnje multipolarnog svijeta za koju joj najveći oslonac pruža upravo Rusija koja se za tu strategiju trenutačno jedina bori i vojnom silom – tj. ratom s de facto čitavim (združenim) zapadom.
Kina si ne može dozvoliti komoditet da Rusiji u ovom kritičkom trenutku okrene leđa u ime reseta svojih odnosa sa SAD-om, ma koliko joj ovo drugo uhu ugodno bilo. Naime, u slučaju ruskog poraza od zapada slijedeća na redu prije ili kasnije bila bi upravo Kina. Ali tada bi već, vjerojatno, ona stajala „jedan na jedan“ u odnosu na osokoljeni zapad koji bi (u takvom hipotetskom scenariju) Rusiju stavio na mjesto koje joj prema njegovom mišljenju pripada – daleko od ugrožavajućeg po američke strateške interese.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ako dođe do obnove suradnje SAD-a i Kine najviše bi mogla stradati Rusija
U tom i takvom kontekstu nedvojbeno je kako će Kina nastaviti suradnju, osim kroz jačanje strukture BRICS-a i Šangajske organizacije (SCO), i s državama „izopčenicima“ koje su „trn u oku“ Washingtona. Poput Irana, Kube, Venezuele i naravno – Sjeverne Koreje. Ali također će nastaviti i tražiti modalitete nastavka suradnje sa SAD-om u sferama koje su od obostranog interesa. Međutim, ovo drugo ipak će prije svega ovisiti o Washingtonu, njegovim željama i vizijama budućeg svijeta koje su se, na njegovu žalost – posljednjih godina pokazale uznemirujuće pogrešne.
