Slučaj 40-godišnjaka koji je nasmrt izbo svoju suprugu u obiteljskom domu u Slatini, a nedugo nakon uhićenja počinio samoubojstvo u zatvoru u Zagrebu, razotkrio je strašan nered u koji je potonuo hrvatski zatvorski sustav. “Ondje vlada poseban zakon. Unutra imaju svoja pravila”, govore nam insajderi koji godinama prate što se zbiva iza rešetaka hrvatskih zatvora i kaznionica. I o samoubojstvu 40-godišnjaka imaju informacije prema kojima su ga drugi zatvorenici s kojima je bio u sobi ili prisilili da se ubije ili su mirno gledali kako si oduzima život. “Taj osumnjičenik stavljen je u ćeliju s nekoliko drugih pritvorenika kako bi pazili na njega, s obzirom na to da je bila riječ o opasnoj osobi. Nije to neuobičajeno, te nerijetko opasne počinitelje smještaju s drugima koji vode računa o njima. To je svojevrsno nepisano pravilo koje je uvedeno u samim zatvorima”, objašnjavaju nam.
No ono što je uslijedilo bilo je upravo suprotno onomu što je uprava zatvora očekivala. Naime, 12. rujna, tri dana nakon ubojstva supruge, 40-godišnjak je u zatvoru u Zagrebu počinio samoubojstvo. U tom je zatvoru završio zato što se zatvor u Bjelovaru preuređuje, a drugi zatvor u koji je, s obzirom na mjesto događaja, mogao biti smješten, onaj u Osijeku, odavno je pretrpan i prima osumnjičenike vrlo restriktivno.
U zatvorskoj ćeliji 40-godišnjak je nakon ručka uzeo produžni kabel, omotao ga oko vrata te se objesio o jedan od kreveta na kat. Sve se to događalo pred očima ostalih zatvorenika u ćeliji. Tek kad osumnjičenom ubojici žene više nije bilo spasa, pozvani su pravosudni policajci. “Nema sumnje da su ostali zatvorenici bili svjesni što se u njihovoj ćeliji događa. Bez obzira na to što se spominje da su svi spavali nakon ručka, tko bi mogao povjerovati da se baš nitko od njih nije prenuo u trenutku kada je 40-godišnjak puštao zadnje izdisaje obješen o rub kreveta”, opisuju nam insajderi. Prema njihovim riječima, nije isključeno ni da su ostali zatvorenici prisilili 40-godišnjaka na samoubojstvo.
“Unutra vladaju takva pravila da se od novog zatvorenika najprije traže informacije o tome zbog čega je uhićen i pritvoren. Najgore prolaze pedofili i ubojice žena. Kada dođe u ćeliju, mora pokazati rješenje o određivanju istražnog zatvora pa ovisno o kaznenom djelu, dobiva interni tretman”, navode naši sugovornici.
Niz suicida
Tijekom mandata ministra Damira Habijana u hrvatskim zatvorima zabilježen je niz ozbiljnih incidenata, ponajprije smrti i samoubojstava zatvorenika. U kolovozu 2024. u šibenskom zatvoru pronađen je mrtav 38-godišnji istražni zatvorenik Jerko Pirić, kojem se sudilo u slučaju ubojstva Karmelina Fistanića. Ministarstvo je tada navelo da nije bilo naznaka nasilne smrti ni samoubojstva, dok je njegova obitelj upozoravala na ranije primjedbe povezane s liječenjem i zdravstvenom skrbi. U studenome iste godine u zatvorskoj bolnici u Zagrebu preminuo je muškarac koji je dva mjeseca prije izazvao incident u KBC-u Zagreb ulaskom sa startnim pištoljem; ni u tom slučaju, prema prvim informacijama, nije bilo znakova nasilne smrti.
Niz se nastavio 2025. godine. U svibnju je u zatvoru u Lipovici – Popovači istražni zatvorenik počinio samoubojstvo, a ministarstvo je tada izvijestilo da se utvrđuju sve okolnosti. Godinu dana poslije, u travnju 2026., zatvorenik je počinio samoubojstvo u kaznionici u Požegi, a samo nešto više od mjesec dana potom još jedan istražni zatvorenik oduzeo je sebi život u zatvoru u Zagrebu.
Nakon samoubojstva 40-godišnjaka iz Slatine ministar Habijan izjavio je da je prije smještaja taj pritvorenik prošao liječnički pregled i razgovor sa psihologom te iz opreza nije bio sam u ćeliji, nego s još sedam zatvorenika. Unatoč tomu, počinio je samoubojstvo. Uz to, u svibnju 2025. u Remetincu je izbio požar u prostoriji za skladištenje robe za zatvorsku kantinu. Vatrogasci su morali nasilno otvoriti prostoriju, a naknadno je kao uzrok naveden neispravan hladnjak.
Osim incidenata i internih zakona koji vladaju iza rešetaka, hrvatski zatvorski sustav već godinama muči nedostatak kapaciteta. Ministar Habijan u lipnju 2025. govorio je o 3952 mjesta i približno 4800 osoba lišenih slobode. Godinu poslije broj osoba u sustavu približio se 5000, dok je kapacitet ostao oko 4000 mjesta. To znači da u hrvatskim zatvorima i kaznionicama trenutačno boravi između 900 i 1000 ljudi više nego što ima mjesta.
Upravo zato ministarstvo posljednje dvije godine najavljuje veliki ciklus izgradnje novih zatvorskih kapaciteta. Najbrže rješenje trebali su biti modularni aneksi u Varaždinu i Lipovici – Popovači. Slijede Požega i Centar za dijagnostiku u Zagrebu, a dugoročno se planiraju tri nove kaznionice u Perušiću, Žažini i Osijeku. Usporedba prvih najava s aktualnim stanjem, međutim, pokazuje da je dio rokova već pomaknut.
Najjasniji su primjer modularni aneksi u Varaždinu i Lipovici – Popovači, ukupnog kapaciteta 300 mjesta. Ugovori vrijedni 4,6 milijuna eura potpisani su 25. studenoga 2024. s tvrtkom Tehnix. Ministarstvo je tada navelo da ugovor obuhvaća cijeli posao: projektiranje, izgradnju i uporabne dozvole po modelu “ključ u ruke”. Na službenoj stranici ministarstva potom je izričito navedeno da će oba modularna aneksa biti puštena u funkciju u ljeto ove godine.
Hitne mjere
I Habijan je u lipnju 2025. govorio da očekuje završetak “do ljeta sljedeće godine”. Već službeno izvješće o provedbi programa za 2025. mijenja formulaciju. U njemu se završetak više ne veže uz ljeto, nego uz treći kvartal 2026. godine. No do ovog ljeta radovi nisu bili dovršeni. Ministar je zatim u srpnju najavio otvaranje Varaždina u rujnu, dok je Lipovica – Popovača pomaknuta na kraj godine. Sindikat pravosudne policije početkom rujna otvoreno je ustvrdio da su rokovi probijeni, navodeći da su srpanj i kolovoz prošli, a modularni objekti još nisu bili u funkciji.
Kod Varaždina danas postoji indikator da je objekt možda stavljen u funkciju tijekom rujna – službena stranica zatvora navodi novo radno vrijeme od 1. rujna 2026. – ali Ministarstvo na toj stranici ne navodi izrijekom da je modularni aneks tada i službeno otvoren.
Kod Lipovice – Popovače pomak je jasniji. Projekt koji je trebao biti pušten u funkciju ljeti sada se najavljuje za kraj godine. Drugim riječima, kod oba projekta početni rok više ne vrijedi.
To kašnjenje nije beznačajno jer su modularni objekti od početka predstavljani kao najbrži odgovor na prenapučenost. Habijan je više puta isticao da su se za taj model odlučili upravo zato što je “brži” od klasične gradnje. U lipnju 2025. rekao je da 300 novih mjesta predstavlja svojevrsnu hitnu mjeru dok se čekaju veliki zatvorski projekti koji će trajati godinama. No sustav je u međuvremenu nastavio puniti postojeće kapacitete. U veljači 2025. govorilo se o gotovo 5000 osoba lišenih slobode, dok je sredinom 2026. ministarstvo procjenjivalo manjak na 900 do 1000 mjesta. Zbog toga nekoliko mjeseci pomaka kod projekta od 300 mjesta ima veći učinak nego što bi imao u sustavu koji raspolaže rezervnim kapacitetom.
Sljedeća faza modularne gradnje trebala bi obuhvatiti Požegu i Centar za dijagnostiku u Zagrebu. Službeno godišnje izvješće za 2025. navodi da su izrađeni projektni zadaci za oba objekta te da se pokretanje javne nabave očekuje krajem prvog kvartala ove godine. No u srpnju 2026. ministarstvo više ne govori o gradnji tijekom te godine. Habijan najavljuje da će gradnja modularnog zatvora u Požegi sa 150 mjesta i Centra za dijagnostiku u Zagrebu s 250 mjesta početi 2027. godine. To ne znači nužno da je formalni rok za završetak prekršen, jer ministarstvo ranije nije objavilo precizan datum završetka. Ali dinamika je očito sporija nego što se moglo zaključiti iz najave nabave početkom 2026. godine.
Još veći projekti planirani su u Perušiću, Žažini i Osijeku. Svaka bi nova kaznionica trebala imati po 400 mjesta, ukupno 1200. Najdalje je formalno odmaknuo Perušić. Tripartitni sporazum ministarstva, Ličko-senjske županije i Općine Perušić potpisan je još početkom listopada 2024. godine. Ipak, u lipnju 2025. ministar je objašnjavao da tek treba zatvoriti financijsku konstrukciju, provesti javnu nabavu i izraditi projekt. Kao realan rok završetka naveo je 2030. godinu.
Tijekom ove godine ministarstvo i dalje govori o Perušiću, Žažini i Osijeku kao o budućim investicijama, bez podatka da je na tim lokacijama počela stvarna gradnja. Zato je za te projekte preciznije govoriti o dugoj pripremnoj fazi nego o kašnjenju. Bez prvotno objavljenog čvrstog roka ne može se utvrditi koliko se kasni, ali je jasno da ti kapaciteti ne mogu pomoći sadašnjoj prenapučenosti još nekoliko godina.
Manjak ljudi
Najvažnija stvar u cijeloj priči nije pitanje jesu li pojedini rokovi probijeni nekoliko mjeseci. Problem je u tome što se nova mjesta grade sporije nego što raste pritisak na sustav. Prema ministarstvu, Hrvatska sada ima oko 5000 osoba lišenih slobode na približno 4000 mjesta. Gotovo polovicu sustava u jednom je trenutku činila populacija u istražnom zatvoru, zbog čega je Habijan pozivao sudove i na češće korištenje elektroničkog nadzora kao alternativu zatvaranju.
Ministarstvo istodobno navodi da od 1987. nije izgrađen nijedan potpuno nov zatvor ili kaznionica. Zato se veliki dio današnjeg plana oslanja na modularne objekte kao prijelazno rješenje.
A upravo se na njima sada prvi put jasno vidi problem s rokovima. Varaždin i Lipovica – Popovača trebali su biti u funkciji ljeti 2026., Varaždin je potom pomaknut na rujan, Lipovica na kraj godine. Požega i Zagreb, za koje se početkom godine očekivala nabava, sada se pomiču prema početku gradnje u 2027. godine.
Velike kaznionice koje bi sustavu trebale donijeti stvarno značajno rasterećenje još su dalje – Perušić se očekuje tek oko 2030., a Žažina i Osijek još nemaju usporedivo precizan rok. To znači da će hrvatski zatvorski sustav, čak i ako se trenutačni projekti više ne budu pomicali, problem prenapučenosti još godinama morati rješavati kombinacijom novih modularnih mjesta, preuređenja postojećih objekata i alternativnih mjera poput elektroničkog nadzora.
Pravosudni policajci već dulje upozoravaju da prenapučenost nije jedini problem zatvorskog sustava. Sindikat pravosudne policije Hrvatske tvrdi da u sustavu manjka ljudi, a da se istovremeno gomilaju prekovremeni radni sati, da se loše vrednuje posao, da nedostaje zdravstvenog i drugog stručnog osoblja te da se povećavaju sigurnosni rizici. U jednoj od posljednjih objava navode da su “zatvori puni, postojeći kapaciteti preopterećeni, a istovremeno nema dovoljno ljudi koji bi taj sustav mogli održavati”.
Posebno su kritični prema sporoj izgradnji novih kapaciteta, pa su, nakon što modularni zatvori u Varaždinu i Lipovici – Popovači nisu bili završeni u najavljenom roku, poručili: “Srpanj je prošao i kolovoz je prošao, a modularni zatvori nisu u funkciji. Rokovi su očito probijeni.” Sindikat pritom tvrdi da službene brojke o zaposlenima ne prikazuju stvarno opterećenje u smjenama. U osvrtu na stanje sustava naveli su da je, prema službenom izvješću, popunjeno tek oko 73 posto sistematiziranih radnih mjesta, odnosno da nedostaje više od četvrtine potrebnih zaposlenika, dok se broj zatvorenika istodobno povećavao. U drugom priopćenju još su izravniji: “Broj aktivnih pravosudnih policajaca pao je ispod svakog zakonskog i sigurnosnog minimuma.” Tvrde da zbog manjka zaposlenih postojeći kadar mora odrađivati velik broj prekovremenih sati, dane i noći bez dovoljno odmora, što, prema njihovoj ocjeni, ugrožava i zdravlje zaposlenika i sigurnost cijelog sustava.
Za SPPH velika su tema i plaće. Sindikat osporava podatak ministarstva o prosječnoj plaći pravosudnog policajca od 1880 eura, tvrdeći da se do takva iznosa dolazi tek uz noćni rad, vikende, blagdane, prekovremene sate i dugogodišnji staž. “Ministarstvo kao pravilo prikazuje ono što je u stvarnosti rezultat dodatnog rada, odricanja i preopterećenosti službenika”, naveli su.
Interne istrage
U drugoj objavi isto su formulirali još oštrije: službenici, tvrde, ne zarađuju toliko zato što ih država adekvatno vrednuje, nego zato što rade “više, dulje i pod većim opterećenjem”. Uz to upozoravaju da se natječaji za prijam novih pravosudnih policajaca teško popunjavaju te da dio novozaposlenih nakon određenog vremena napušta sustav.
Posebno upozoravaju na rad s visokorizičnim zatvorenicima. Njihova je poruka da osoba ne prestaje biti visokorizična prolaskom kroz zatvorska vrata. “Tko će ih čuvati kada nestanu kamere, duge cijevi i policijska pratnja?” pitaju u jednoj od posljednjih objava. Time žele naglasiti razliku između velikih policijskih snaga koje pojedine osumnjičenike dovode u zatvor i znatno manjeg broja pravosudnih policajaca koji nakon toga s njima svakodnevno rade.
Nezadovoljni su i načinom na koji se nakon ozbiljnih incidenata utvrđuje odgovornost. Posebno kritiziraju unutarnju kontrolu zatvorskog sustava, za koju tvrde da nije dovoljno neovisna jer ostaje unutar iste hijerarhije. Nakon nedavnog suicida zatvorenika u Zagrebu poručili su da najave internih istraga često zvuče kao “unaprijed napisan scenarij koji služi samo smirivanju javnosti” te ustvrdili da se u praksi “sve svodilo na traženje žrtvenog jarca među pravosudnim policajcima”. Sindikat traži da se kod takvih slučajeva ne gleda samo je li pojedini službenik formalno postupio prema propisu nego i koliko je ljudi stvarno bilo u smjeni, koliko su zatvorenika nadzirali i u kakvim su uvjetima radili.
SPPH upozorava i na nedovoljno uređen status pravosudne policije. U svibnju su naveli da njihova struka i dalje nema zaseban zakonski okvir koji bi jasno definirao prava, obveze, ovlasti i specifičnosti posla. “Odsutnost zasebnog zakona izravno nas degradira u odnosu na druge sigurnosne službe”, poručili su. Zato njihovi zahtjevi ne završavaju na većim plaćama. Traže više zaposlenih, jasniji profesionalni status, bolju organizaciju smjena, učinkovitiju unutarnju kontrolu, više zdravstvenog i stručnog osoblja te brže povećavanje zatvorskih kapaciteta. Njihova je osnovna poruka da se sadašnja kriza ne može riješiti samo izgradnjom novih ćelija: ako u novim objektima ne bude dovoljno ljudi koji će raditi sa zatvorenicima, dio sadašnjih problema samo će se preseliti u nove zgrade.
