Iako se u tekuću sezonu zakoračilo prije točno 88 dana na umjetnoj travi u Thunu, dramatična bitka protiv Švicaraca u srpnju ima zajednički nazivnik i s pobjedom sa zvukom sirene protiv Anderlechta u listopadu: Dinamo još nije zatvorio audicije za pozicije u prvih 11. U odnosu na drugu stepenicu lova na Ligu prvaka protiv Thuna, “modri” su u četvrtak protiv belgijske momčadi u udarnoj postavi imali čak osmoricu različitih igrača. Ako se, pak, usporede samo najsvježije dvije partije – protiv Hajduka na Poljudu i protiv Anderlechta na Maksimiru – u pet dana razmaka je evidentno čak šest promjena u startnoj postavi. Dvostruki ritam zahtijeva rotacije i osvježenja, ali kada su na jelovniku one prave, europske večeri i derbiji u hrvatskim dvorištima, samo polovica udarne momčadi ima garantirano mjesto na travnjaku od prve minute.
Dok je Dominik Kotarski protiv Anderlechta potvrdio status u Dinamu, ali i “vatrenima”, Dion Drena Beljo je opet stavio suigrače na leđa i pogurao ih do slave dok su s tribina, primjerice, utakmicu pomno pratili skauti Milana, Newcastlea i Betisa, a nije tajna da je “plavi devet” osvanuo na radaru niza europskih udvarača. Josip Mišić se vratio u standardnu ulogu, ali “gladan” i motiviran, što je prepoznala i publika s aplauzima za kapetanske poteze i borbu u prijelomnim trenucima, a Luka&Luka su premijerno udružili snage u veznoj liniji. Stojković i Ivanušec su se u prošlosti mimoišli i na Kajzerici i u Maksimiru, pa su prije Anderlechta u karijeri zajedno odigrali svega 134 minute. Iz nogometnih profila, imenjaci su igrači koji serviraju klasu, nude dašak nepredvidljivosti i eksplozivnosti, pa im je i jedan dodir dovoljan za promjenu tijeka utakmice, zbog čega obojica imaju mjesto u udarnoj postavi i njihovu energiju treba ukomponirati i sinkronizirati.
No, prethodna rečenica možda i krije Dinamovu boljku. Standardizacija prvih 11 i uigravanje udarne postave traži kontinuitet. I Dinamo tri mjeseca nakon otvaranja sezone mora audicije privoditi kraju i inzistirati na najboljima od prve minute, a Stojković i Ivanušec pripadaju u tu kategoriju. Kada se nabroje petorica igrača koja zaslužuju mjesta u udarnoj postavi, onda ostaje šest pozicija koje nude zamršeniju sliku i nejasnoće. Da, postoje igrači koji drže “pole position” – poput Sergija Domíngueza u srcu obrane ili Mattea Péreza Vinlöfa na lijevoj strani – ali poslije Anderlechta se svejedno ne može konstatirati tko je udarna Dinamova kombinacija bekova i stopera, ali i krila.
Stjepan Radeljić uskočio je u kopačke Scotta McKenne i odradio posao. Visina (201 centimetara), lijeva noga, smisao za igru, sigurnost u zraku, iskustvo igranja u Ligi prvaka (u Sheriffu) i Europskoj ligi, uz motiv da se dokaže u Maksimiru, čini ga ravnopravnim kandidatom za prvu postavu, pogotovo kada se na vagu stavi činjenica da McKenna pamti sretnije dane. Niko Galešić je ponovno postao “švicarski nožić” i univerzalno rješenje za krpanje problema, pa je opet osvanuo na desnoj strani obrane i odradio korektnu utakmicu, iako je pružao i bolja izdanja. No, navijači i javnost su usuglašeni da je on “taj” za ulogu desnoga beka, a iako Mario Kovačević ima još dvije opcije za tu dužnost, Galešić je trenutačno najbolji odabir.
Dinamov trener je na otvaranju godine standardizirao veznu liniju s Mihom Zajcom, Mišićem i Stojkovićem, a s obzirom na to da je Slovenac izvan forme, Anderlecht je pratio s klupe. I zato se uz Mišića i Stojkovića, koji su sigurni, mora pronaći nova, treća standardna karika za sredinu. Ivanušec je zasad u raskoraku između vezne linije i krila, ali selidba između pozicija ne koristi niti njemu, niti momčadi, pa ako se u Maksimir vratio kao pojačanje i ako se očekuje da nadogradi igru, onda njegova uloga startera nije upitna.
Na to se, pak, nadovezuje situacija na lijevome krilu, na kojega su Ivanušeca instalirali u derbiju zbog forme Mislava Oršića i Arbëra Hoxhe, ali Albanac je protiv Anderlechta naznačio buđenje i podsjetio na formu iz prethodne jeseni. U Splitu je “ljetni Bamba” postao hit, hoće li u Maksimiru to biti “jesenski Hoxha”? Između rujna i prosinca je u prošloj sezoni zabio šest golova uz tri asistencije, a nije zanemarivo da je te ključne golove i asistencije isporučivao protiv Hajduka, Rijeke ili Fenerbahçea, čime je nosio Dinamo na leđima u kriznim trenucima.
Konačno, posljednju dvojbu i nejasnoću nudi desno krilo. Mateo Lisica se na Poljudu udaljio od udarne postave jer pruža (pre)malo za Dinamovo krilo, Fran Topić zadnje je minute upisao na Opus Areni, pa su u konkurenciji ostali Španjolci. Iker Almena je u četvrtak odigrao sedmu utakmicu za Dinamo, a ako izbacimo gostovanja u Ivankovu i Vukovaru, nije se iskazao u ostalih pet utakmica protiv Osijeka, Hapoela, Lokomotive, Hajduka i Anderlechta. To je već konkretniji uzorak za ocjenu. Dani Rodríguez se, pak, predstavio Maksimiru i naznačio potencijal.
Nije briljirao, imao je kvalitetnih, ali i pogrešnih odluka, a u konačnici je njegova lopta pogodila u ruku braniča za kazneni udarac. Na poljudskom “bazenu” ga je nezahvalno ocjenjivati, ali su rijetki prepoznali da je on u sudačkoj nadoknadi majstorski iz okreta prebacio loptu do Belje, kada se zatresla vratnica, čime je možda pokazao da drugačije udara loptu, kao i kod jednoga proigravanja petom u kontri protiv Anderlechta. U Maksimiru se o njemu na hodnicima govori biranim riječima, a Kovačević ističe da ga “moraju čuvati” jer nije igrao osam mjeseci. Vrijeme je da se i to uskoro promijeni.
