Mogli bismo pogledati ne toliko dugo unatrag, već koji mjesec. Hajduk nije djelovao kao što djeluje danas. Trener je bio u rangu “škovace”, a bome i taj Bamba bio je tretiran simbolikom “preloših” igrača koje se dovode na Poljud. Ili ako hoćete, trener je bio jedan od primjera precijenjenih stranaca koji oduzima kruh struci iz Hrvatske. Igrači tipa Bambe bili su uzorak onih koji uskraćuju mjesto našoj mladosti. Pritom, ne manje značajno, nije to bio narativ samo navijačke i šire nogometne javnosti, tako je prevladavalo i u mainstream analizama…
Nakon što su unutar četiri dana ostvarili dvije zaista velike pobjede, vaga raspoloženja se oko Hajduka nagnula čvrsto u stranu euforičnih tonova. Pobijediti aktualnog prvaka Dinamo, a potom u povratku na europsku jesensku scenu poraziti i slavni Ajax, to su zbilja vrlo dojmljivi učinci. Jer neovisno o tome kako se u nas tretiraju nogometni akteri, Dinamo će uvijek biti jedan od dva najmoćnija hrvatska kluba-institucije. Ajax će uvijek biti slavan klub, koji osim što je svijetu nogometa podario mnoštvo igračkih i trenerskih ikona, ima u riznici trofeja četiri europska naslova prvaka, osvojen Kup kupova i Kup UEFA, dvije svjetske titule, 36 nacionalnih prvenstava i 20 kupova Nizozemske…
Ima neke sudbinske priče u toj Hajdukovoj pobjedi nad velikanom iz Amsterdama. Posljednji veliki europski iskorak Hajduk je ostvario 1995., kada je došao do četvrtfinala Lige prvaka, gdje su ga porazili nogometaši Ajaxa, a koji će te godine postati i prvaci Europe. No, još je zanimljiviji podatak da je Ajax godinu prije, u prvom kolu Kupa pobjednika kupova, eliminirao Splićane, s uzvratnih 6:0 (prva utakmica 1:0 za Bijele). Napredak je u drugoj sezoni Hajduk imao s istim trenerom s kojim je doživio visok poraz godinu prije. Ivan Katalinić je u tom razdoblju vodio Bijele te je osvojio dvije uzastopne titule prvaka Hrvatske, kup i dva superkupa.
Iako je to stara era nogometa općenito, posljedično i za naše klubove, nedvojbeno je da i u ovoj novoj eri koja se živi vrijede temeljno isti postulati. Prvi je podređenost nogometnoj problematici, drugi je odgovarajući izbor struke i selekcija igrača, treći je stručni kontinuitet i strateško natjecateljsko napredovanje. Gledamo li stvari upravo u temeljima nogometne igre, onda se aktualni vidan napredak natjecateljskog Hajduka prepoznaje upravo kao posljedica podređivanja nogometnim logikama.
Neovisno kojim povodom, je li to ugovor, otpremnina ili neodlučnost u procjeni vodstva, trener Hajduka je već drugu sezonu jedan te isti stručnjak. Gonzalo Garcia, kako je to pokazao i u prethodnom klubu (Istra 1961), ima svoje tehničko-taktičke ideje te filozofiju upravljanja svlačionicom. Urugvajac se tih, temeljnih mu odrednica jednog trenera, uporno držao, jer mu je iskustvo ukazivalo kako je odmak od toga te odabir oportunističkih (i populističkih) ponašanja samo ubrzanje puta prema neuspjehu.
Garcia je danas redatelj momčadskog iskoraka, ali nije jedini protagonist natjecateljskog klupskog iskoraka. Hajduk je, naime, ljetos doveo više igrača ne baš zvučnih odjeka, ali su se odabiri sportskog direktora Roberta Grafa, kao Šotiček, Dalisson, Fayad, Del Moral i drugi, pokazali više-manje pogođenim. Naravno da je u toj selekciji svoj glas imao i Gonzalo Garcia, što se prepoznaje i po njegovu korištenju novaka. Kad je radio u Istri, znao je drugačije postupati kada su mu nametali dovođenja, po njemu neodgovarajućih igrača.
Vidljivo je da su sportski direktor i trener na istoj valnoj dužini provedbe nogometne strategije, što ne mora nužno značiti da se u svemu slažu. No, kada su hijerarhijske situacije logično postavljene, kako nogomet to traži, onda se homogenizacija upravljačkog sektora u uredima i svlačionici i dogodi. Primjetno je i to da Graf ne stremi svojoj javnoj promociji, očito se vodeći i iskustvom koje je imao s legitimnim stavom o “pitanju nedovoljne količine trke i intenziteta”…
Podređenost nogometnom pitanju jedan je od svojih najboljih, i najželjenijih za širi navijački puk, odgovora dobio od igrača na terenu. S traženim potencijalima u doselekciji Garcia je mogao napraviti i ono u čemu je prije djelovao tvrdoglav te posljedično limitiran. Hajduk više nije opsesivnog posjeda i potpune kontrole uobičajenih (okomitih) akcija, uglavnom kroz sredinu terena. Hajduk sada ima brza i prodorna krila, ima vezne igrače sposobne da ih hrane kvalitetnim pasovima. Pritom se bočni igrači, prije svega Hrgović, uključuju u ofenzivu, što onda suparnicima povećava problem blokiranja naleta.
Brza igra po boku potiče suparnički blok da se širi, a onda upravo zbog boljih veznih igrača koje sada Hajduk ima, koriste se praznine kroz središnjicu. Hajduk se, dakle, ubrzao, a odličnu fizičku pripremljenost i kompaktnost u pristupu iskorištava za visoki presing. Nakon što se vidjelo u HNL-u da su Bijeli napredovali, sada se potvrdilo to i u Europi. Najviše upravo u ovoj utakmici s Ajaxom…
Gonzalo Garcia je prilagodbom logici nogometa, a ne dogmatičnog pristupa, također iskoračio, stoga ne čudi da mu se i na ovoj razini (nakon Istre sada u drugom kriteriju ambicije) događa očiti napredak igrača. Kada trener ima temeljnu ideju kakav nogomet želi prezentirati i uporno radi na stvaranju igre koja će to omogućiti, poštujući logike potencijala i realnih očekivanja, onda čvrstina kolektivne igre nametne individualne napretke i pojedinačne iskorake.
U Hajduku se, napokon, događa nogomet. Rezultati potiču euforiju oko kluba, ali struka i svlačionica moraju ostati čvrsto na zemlji. Nogomet ukazuje da se svaki odmak ili opuštanje od logike njegova funkcioniranja brzo osveti. Nakon iskoraka sada je prioritet zadržati kontinuitet, što je prijelaz na višu razinu. Dosad ostvareno djeluje ohrabrujuće u kontekstu ostvarivanja (i) tog cilja…
