Hajduk – Ajax 2:1, kao finalna, trofejna, već sada najvažnija pobjeda u gotovo stogodišnjoj povijesti nastupa Bijelih u Europi, ipak ostvarena tek u prvom kolu grupnog nadmetanja Konferencijske lige i to poslije 16 godina pravog purgatorija u brojnim neuspješnim kvalifikacijama.
Pretjerana tvrdnja? Euforična, svakako, jer navijačka obitelj Hajduka odavno nije bila toliko oduševljena, puna nabujale radosti, dočekana strastveno na račun jedne pobjede, koja će moguće izazvati nove lančane pobjedničke nizove.
Pazite, najprije je kao jedna vrst prologa, uvoda stigla pobjeda u derbiju nad Dinamom, izvedena na hajdučki način, reklo bi se nadjačavanjem s Modrima, da bi se tri dana kasnije dogodila prava ekspanzija trijumfom nad slavnim Ajaxom, realizirana nadigravanjem u režiji trenera Gonzala Garcíe. S uvjerenjem da tek slijedi nastavak vrhunskih dometa, u stvari daleki klimaks, eh kad bi tako bilo, osvajanje naslova prvaka, naravno SuperSport HNL-a, ni u nekom ludilu Konferencijske lige.
Molim vas, nije da se hvastam, ali činjenica je u najavi ove utakmice, objavljeno je, dozvolite citat iz Sportskih, odnosno Jutarnjeg:
– Tu je presudna priprema, uloga trenera Garcíje i njegovog stožera, kako bi izvedba na terenu, uz jedinstvenu pomoć navijača, koji su u stanju izazvati neslućenu energiju momčadi, na kraju rezultirala doživljajem za pamćenja jedne divne jesenske noći.
Bila je to žarka želja novinara, životno vezanog uz Hajduk, jedno predviđanje da će GG, urugvajski trener, španjolski adoptant, sa svojim nizozemskim iskustvom, naći pravu formulu za uspješno nadigravanje protiv Ajaxa. Kojeg su Bijeli znali pobjeđivati u tri navrata u prijateljskim predstavama, ali su na europskoj sceni u prvom kolu Kupa pobjednika kupova 1993., te u četvrtfinalu Lige prvaka 1995. u uzvratnim dvobojima bili doslovno demolirani u Amsterdamu s 0:6 i 0:3.
Ajax je predvođen svojim trenerom, ambicioznim Michelom Sánchezom, došao na Poljud osvojiti sva tri boda, poslije utakmice je tumačio kako su „dominirali“, ali je priznao da „s loptom nisu bili dobri, previše smo gubili posjed“. On nije shvatio, bit će mu to jasnije kad pogleda snimku utakmice, Hajduk je potpuno nadigrao svojeg rivala, u svim elementima. Treba vjerovati da se uspostavlja nova dimenzija splitske momčadi. O tome je svoj pledoaje imao García, ponovit ću, glavni režiser uspjeha, koji je naglasio, čulo se to na videosnimci iz svlačionice:
– Tražim takvu igru i na sljedećem nastupu u nedjelju protiv Varaždina.
Od svega, osim uvježbanog načina osvajanja terena, često sa zadrškom, presudna je fizička sposobnost, kao da prethodni napori s Modrima na teškom, raskvašenom terenu nisu ostavili traga. Na krilima te pobjede, puni samopouzdanja, Bijeli su uspostavili vladavinu na terenu. Tu je do izražaja došla ipak nesvakidašnja mentalna sprema, tako da s jedne strane praktično nije bilo kikseva u obrani (izuzetak je prilika neugodnog Nigerijca Tolua Arokodarea u 6. minuti), dok je s druge strane došla do izražaja perfektna egzekucija od strane Sanyanga Bambe i Marina Šotičeka kao rezultat bolje igre veznog reda Hajduka.
Zamislite, prvi put otkako traje dosljednost trenera u odnosu ostavljanja Marka Livaje na pričuvnoj klupi, najprije logično protiv Dinama zbog praktično nemogućih uvjeta, pa onda i u sudaru s Kopljanicima, postalo je jasno: Hajduk nije ovisnik o svojem najboljem igraču. Ali to nikako ne znači da Livaju treba cementirati na klupi i puštati ga u igru na kapaljku.
Hajduk je u povijesti znao postići velike pobjede u europskim kupovima, koje se nisu na adekvatan način realizirale. Pamte se slučajevi eliminacija zbog primljenog gola na Poljudu (naročito u polufinalu Kupa UEFA s Tottenhamom 2:1, 0:1, odnosno mitskom četvrtfinalu Kupa prvaka s HSV-om 0:1, 3:2), do onih nesretnih potopa poslije pobjeda u Splitu (St. Etienne 4:1, 1:5; PSV 2:0, 0:3, Bordeaux 4:1, 0:4…) da ne spominjem bolne prevrate protiv Gzire United, Žiline, Dile, Tobola, Ružomberoka, Dinama Cityja… Ispada sada da je trener García našao medikamente za preokrete u dva posljednja slučaja s Dinamom i Ajaxom kada Bijeli nisu ostali uzdrmani primljenim zgodicima. Kao da je najavljena nova era, ona da trener García zna dobiti dvoboje s najjačima…
PS. Ružne, pa i brutalne ispade ipak jednog dijela povampirenih članova Torcide, u ovim danima slavlja kada je „prgava familija“ ostala pijana od sreće, nema potrebe komentirati. Jasno je, torcidaši posljednjih godina drže kako je Hajduk njihov alat, a ne obratno, kako je bilo stoljetnom praksom, da su navijači alat momčadi Bijelih.
