Jedan od najvećih problema u upravljanju klubovima jest kadrovska nestabilnost. U Europi su rijetki klubovi koji imaju moć planski stvarati momčad za 2-3 sezone. To podrazumijeva financijsku stabilnost, jasnu sportsku politiku i posvećenost cilju neovisno o trenutnom rezultatu. U crescendu promjena statusa igrača, od presude Bosman 1995., unutar skoro pa tri dekade, stiglo se odavno do točke da su oni praktično vezani na jednu sezonu. Bez obzira koliko im traje ugovor. Čim se pojavi jači kupac, čim klub vidi plus u odnosu na uloženo, jasno je da će volja igrača prelomiti njegov odlazak ili ostanak.
Koliko je teško funkcionirati po sportskoj logici u Europi, višestruko je teže u domaćem nogometu. To iz razloga što su naši klubovi u dva statusna problema. Prvi je taj da uvijek žele više nego što objektivno mogu temeljem financijske moći. Drugi je da ne mogu ispunjavati ambicije jer objektivno moraju prodavati igrače. Okvir tim problemima je zajedničko loše komuniciranje objektivnih planova i ambicija. Dimenziju tih teškoća je lako prepoznati kroz slučaj Dinama, jedinog kluba u HNL-u koji par desetljeća može raditi više plansku selekciju i bez natjecateljskih trauma čekati sazrijevanja momčadi za rezultatski iskorak. Prošle godine imali su mnoštvo problema jer su bili u dvorskim borbama i nije se kvalitetno komunicirala tranzitna era, nakon što je gro momčadi koja je pod Bjelicom iskoračila, postala prošlost Maksimira. Ovo ljeto je u Dinamu, s više sportske logike, selekcioniran kadar, uloženo u deficitarne profile igrača i priča poprima natjecateljski solidne obrise. Posljedično se događa i financijska konsolidacija…
Dinamov lanjski problem je kontinuirani problem ostalih klubova, koji nemaju tu moć da tranzicijska selekcijska razdoblja i ograničene ambicije kompenziraju u natjecanju. I uz to jako loše komuniciraju realnost svoje zbilje navijačima. Nastojeći održavati iluziju mogućnosti rezultatskom iskoraka dok se ne sudare sa zbiljom, samo hrane nezadovoljstvo okruženja kada se ono suoči s razočaranjima.
Jedan od konkretnih primjera tih felera u upravljanju je NK Osijek. Klub koji je do prije osam devet godina bio na rubu stečaja i nestanka, uskoro se osovio na noge ulaskom mađarskog kapitala. Od stabilnosti u donjem dijelu tablice, Osječani su se stabilizirali među prva četiri HNL-a. Unutar osam godina (4 puta četvrti, 3 puta treći i 1 drugi), ulaganja, na stranu trofejno neispunjenje, Osijek je napravio rezultatski iskorak.
To što je nerealno tretirano kako je financijski oporavak dovoljan da se odmah postane trofejno moćan, druga je stvar. Kad su osvojili drugo mjesto (2021.) uložili su više u kadar, ali su istovremeno (naj)više i prodavali. Nakon tog pokušaja (na -8 od Dinama) Osijek je ambicijom “ispuhao” i već sljedeću sezonu je bio na -20. Pravi pokazatelj Osijekovih lutanja je činjenica da nisu uspjeli ostvariti više od polufinala kupa Hrvatske, gdje se objektivno može gajiti više trofejne ambicije, a u Europi nova privatna era u klubu bilježi samo eliminacije. U 17 utakmica pretkola Eurolige i Konferencijske lige upisano je 10 poraza, 4 remija i tek 3 pobjede. One su samo dio eliminacijskih raspleta. Dobrim dijelom i s nižerangiranim klubovima…
Ove godine je Osijek angažmanom sportskog direktora iz Portugala najavio novi kurs. Klub koji je ostvario epohalno ispunjenje izgradnjom prelijepog stadiona i izvrsnog kampa, a za što je investiran ogroman novac, valjda je htio dati smisao svojem sportskom dijelu. Osijek do Bota nije imao ni ideju investiranja za kvalitetu koja vodi prema trofejima, a još manje je odavao plan da se stvara mlada momčad kroz par sezona koja će napasti prvo rezultat, a onda transferno tržište. Teorija koja živi u našim klubovima, ali se često u praksi kosi sa djelima.
– Ozbiljni klubovi si nešto zacrtaju i zadaju za cilj, a onda se od tog puta ne odmiču iako na njemu zna biti i nekih nepredviđenih situacija s kojima se treba znati suočiti u određenom trenutku. To želim preslikati i ovdje, u svojoj novoj radnoj sredini – kazao je logiku svoje (i opće u nogometu) vizije Jose Boto.
U sljedećih osam mjeseci spoznalo se kako Osijek nije ni približno na tim proklamiranim pravcima. Niti se optiralo za mladu selekciju, niti se zadržalo i ojačalo natjecateljski iskusniji kadar, nije se zaradilo ni cent nužnog kredita od strane navijača, koji bi “nepredviđene situacije” mogli u trenutku podnositi u ime naslućenih dugoročnijih iskoraka. Simbolički možemo tu kaotičnost prepoznati u golmanskom pitanju. Osijek je na posudbu doveo Dinamovog golmana (22), a marginalizirao svojeg standardnog (dobrog) vratara koji je u najboljim (30) godinama. Nema logike, što je vidljivo u lošem epilogu za mladog vratara…
Trenutna pozicija Osijeku, koliko god djeluje negativno, najmanji je problem. Dići će se na tablici. Najveći je problem da se ne razumije što sportska politika Osijeka želi i kako to misli ostvariti. Uvjerljiv je dojam da ni nositelji te politike nisu na čistu što bi trebalo, a to onda produbljuje jaz između želja i realnih mogućnosti. To znači i novo gubljenje dragocjenog vremena i pogotovo gubitak nužne podrške i povjerenja okruženja. Osijek ponavlja iste pogreške…
