Na današnji dan, 18. listopada 1991. godine, na brdu Čijak iznad Orašca poginuo je Martin Šijaković, mladi hrvatski branitelj koji je imao samo 22 godine. Devet dana dijelilo ga je od 23. rođendana. Njegova životna priča jedno je od potresnih svjedočanstava o generaciji mladih ljudi koji su početkom Domovinskog rata napustili fakultete, poslove i svakodnevni život kako bi se vratili braniti svoje domove.
Martin je rođen 27. listopada 1968. godine u Metkoviću, a živio je u Dubrovniku. Studirao je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, gdje ga je zatekao početak otvorene agresije na dubrovačko područje. Dok su njegovi roditelji bili sretni što se barem on nalazi daleko od neposredne ratne opasnosti, Martin je već donio odluku koja će obilježiti sudbinu cijele obitelji.
Dana 1. listopada 1991. dragovoljno se prijavio za obranu Hrvatske. Istoga dana započeo je opći napad JNA i pridruženih snaga na dubrovačko područje, a Martin nije želio ostati u Zagrebu dok su njegovi najbliži bili izloženi ratnim stradanjima.
Šest dana putovali su prema Dubrovniku, preko Paga, Stona i Šipana
Martin nije bio jedini dubrovački student koji je odlučio zamijeniti studentske klupe bojišnicom. Zajedno s prijateljima iz Zagreba krenuo je prema rodnom kraju, iako su prometnice prema Dubrovniku već bile presječene, a neprijateljske snage napredovale su hrvatskim jugom.
Kako je u listopadu 2025. podsjetio Hrvatski časnički zbor Dubrovačko-neretvanske županije, njihov povratak bio je prava ratna odiseja. Putovali su čak šest dana, probijajući se prema Dubrovniku zaobilaznim pravcima.
Preko Paga nastavili su prema Stonu, kamo su stigli u vrijeme kada je Slano već bilo okupirano. Potom su iz Broca uspjeli organizirati prijevoz gliserom do Šipana, a s otoka su barkama prebačeni u Orašac. Njihova baza bila je u Vrtovima sunca, dok su obrambene položaje držali na području iznad Zatona.
Posebno je potresna činjenica da su to bili mladi ljudi bez prethodnog ratnog iskustva. Do jučer su se bavili fakultetskim obvezama i planirali budućnost, a sada su se našli na položajima na kojima se odlučivalo o obrani dubrovačkog područja.
Kobni 18. listopada: Dubrovnik napadan iz zraka, s kopna i mora
U petak, 18. listopada 1991., dubrovačko područje ponovno se našlo pod snažnim napadima. Prema ratnoj kronologiji koju je objavio HRT Radio Dubrovnik, pucnjava je započela oko 10 sati, a u 15.10 oglašen je znak opće opasnosti.
Napadani su Stara i Nova Mokošica, Komolac, Sustjepan, Brgat, Kupari te područja iznad hotela Belvedere i Zlatnog potoka. Gruž je bio izložen minobacačkoj vatri, dok su tijekom večeri snažno napadnuti Brgat i Žarkovica.
Istodobno su se u Cavtatu vodili pregovori između predstavnika JNA i Skupštine općine Dubrovnik, uz nazočnost promatrača Europske zajednice. Međutim, ratna razaranja nisu prestajala.
Toga je dana na brdu Čijak iznad Orašca život izgubio Martin Šijaković. Prema dokumentaciji organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, smrtno je stradao od granate tijekom ratnih djelovanja.
Njegovo tijelo nije odmah pronađeno i vraćeno obitelji. Tako je počelo još jedno bolno razdoblje za njegove roditelje i pet sestara, koji su uz vijest o pogibiji morali proživljavati i neizvjesnost.
„Bio je student, nije imao obvezu doći u Dubrovnik”
Jedno od najpotresnijih svjedočanstava o Martinu i posljedicama njegove pogibije objavljeno je u listopadu 2025. godine na portalu DubrovnikNet, u razgovoru koji je novinarka Lidija Crnčević vodila s Martinovom najmlađom sestrom Ivanom Šijaković Petric.
Ivana je u trenutku bratove pogibije imala nepune četiri godine. Martin je bio jedini sin u obitelji sa šestero djece, a prema obiteljskim sjećanjima posebno je bio vezan uz najmlađu sestru.
U razgovoru je Ivana opisala kako su roditelji bili zadovoljni što je Martin početak rata dočekao u Zagrebu, gdje je studirao građevinu. Nadali su se da će ondje barem on biti sigurniji.
No Martin je razmišljao drukčije. Imao je zaručnicu, studirao je i planirao budućnost, ali nije mogao prihvatiti da njegova obitelj ostane u ratom zahvaćenom Dubrovniku dok se on nalazi daleko od njih. Jednoga se jutra, bez prethodne najave, pojavio kod kuće.
Njegova sestra opisala je kako je ta odluka, koju je donio kao vrlo mlad čovjek, poslije postala trajni uzor svim njegovim sestrama.
Pet sestara ostalo je bez jedinog brata: Bol koja nije nestala ni nakon desetljeća
Martinova pogibija duboko je obilježila cijelu obitelj Šijaković. Najstarija sestra Ružica tada je imala 24 godine, Zrinka 20, Ana 13, Tereza gotovo deset, a najmlađa Ivana nepune četiri godine.
Ivana se u razgovoru za DubrovnikNet prisjetila kako iz ranog djetinjstva gotovo da i nema vlastitih sjećanja na brata. Njegov lik upoznavala je kroz obiteljske fotografije i priče starijih sestara. Ipak, jedan trenutak ostao joj je duboko urezan u pamćenje: kada im je otac priopćio da je Martinovo tijelo pronađeno.
Posebno pamti izraze lica svojih roditelja. S godinama je, kako je ispričala, sve više razgovarala sa sestrama o onome što se događalo tijekom ratnih dana i o bratu kojega nije imala priliku upoznati kao odrasla osoba.
Njegova smrt obilježila je i sve kasnije velike trenutke obiteljskog života. Vjenčanja, rođenja djece i obiteljska okupljanja nosila su sa sobom i svijest o onome koji je nedostajao.
Unatoč neizmjernom gubitku, roditelji su nastavili podizati svojih pet kćeri. Njihova vjera, međusobna povezanost i nastojanje da nastave živjeti bez mržnje ostavili su snažan trag na sljedećim generacijama obitelji.
Na mjestu pogibije otac mu je podigao spomenik, a njegovo ime nose novi naraštaji
Obitelj Šijaković nije dopustila da Martinova priča bude zaboravljena. Njegov otac na mjestu pogibije podigao je spomenik, a sestre su nastavile čuvati uspomenu na jedinog brata.
Kako je Ivana ispričala prošle godine, članovi obitelji zajedno odlaze na brdo na kojem je Martin stradao, posjećuju njegov grob i svojoj djeci govore o njegovu životu i odluci da se vrati braniti Dubrovnik.
U obitelji njegovo ime živi i među mlađim naraštajima. Zrinkin sin dobio je ime Martin, po ujaku kojega nikada nije upoznao, a jedna od njegovih nećakinja nosi ime Martina.
Obiteljska tragedija tako je postala i priča o sjećanju koje se prenosi s generacije na generaciju.
Danas, 35 godina nakon Martinove pogibije, posebno snažno odjekuje poruka njegove najmlađe sestre o važnosti mira i odgovornosti prema mladima koji rat nisu doživjeli. U razgovoru za DubrovnikNet istaknula je koliko je važno da nove generacije poznaju povijesne činjenice, ali i razumiju ljudske slabosti koje dovode do ratova.
Imao je tek 22 godine. Njegova priča ostaje dio povijesti obrane Dubrovnika
Martin Šijaković poginuo je samo 17 dana nakon što se dragovoljno prijavio braniti Hrvatsku. Nije dočekao završetak rata, oslobođenje dubrovačkog područja ni 23. rođendan koji bi proslavio 27. listopada 1991. godine.
Njegova priča podsjeća na sudbine brojnih mladih branitelja koji su 1991. godine donijeli odluke koje su bile mnogo veće od njihove životne dobi. Mnogi od njih napustili su studentske domove, fakultete i radna mjesta kako bi sudjelovali u obrani Hrvatske.
Martin je među njima imao i svoju osobnu priču: petero sestara, roditelje, zaručnicu i budućnost koja je tek trebala započeti.
Trideset i pet godina poslije, na obljetnicu njegove pogibije, ostaje sjećanje na mladića koji je mogao ostati u Zagrebu, ali je odlučio vratiti se svojoj obitelji i braniti Dubrovnik.
Martin Šijaković (27. listopada 1968. – 18. listopada 1991.)
Počivao u miru.
Moja reakcija na članak je…
