Prvo je Lovro Trupčević namjestio pogodak, potom i sam zatresao mrežu. Aleksandar Sirakov dodao je treći, Danilo Kisić zabio dva, a Dinamovi kadeti protutnjali su Poljudom, pregazili Hajduk sa 6:0 i nastavili nevjerojatan niz. Osam utakmica, osam pobjeda, 41 postignuti i samo jedan primljeni pogodak! Lokomotiva je pala sa 4:0, Varaždin i Lučko sa po 8:0, a sada i Hajduk. I to, vrlo vjerojatno, rekordsnom pobjedom u dvorištu rivala. Za to – kapa dole i treneru i klincima.
Ali tko su, zapravo, ti Dinamovi dječaci koji tako uvjerljivo gaze konkurenciju?
Momčad Tomislava Mikulića – koju samo službeno vodi Matej Žirović zbog neodgovarajuće licence – okuplja ponajprije igrače rođene 2010. Trupčević je na Poljudu bio asistent i strijelac, kapetan Maks Barišić oslonac je momčadi, a reprezentativni status imaju i Karlo Presečan te Marin Mišura. Sirakov je bugarski napadač, sin bivšeg reprezentativca Zaharija Sirakova i svojevrsni nasljednik Kalojana Božkova iz generacije iznad. Na vratima stoji Matija Jakirović – sin bivšeg Dinamova trenera Sergeja, mlađi brat Leona, koji je preselio u Inter, i unuk Envera, također vratara. Nogometni pedigre, dakle, nije malen.
Tu su i crnogorski mlađi reprezentativac Kisić, zatim Filip Viduka (kažu da nije u rodu s Markom), Noah Frgačić, Luka Ivančić, Mateo Crnić, Teo Ivančević... Mikulić, koji je s prethodnom generacijom osvojio naslov prvaka, uoči derbija rekao je da su njegovi dječaci sedam utakmica odradili besprijekorno, ali da mogu biti još bolji. Pa su u Splitu zabili – šest. “Treneru, nema beda”, rekle bi današnje generacije…
– Trupčević je bek i sigurno prvi igrač te generacije. Dolazile su ponude nekoliko klubova, odmah do njega je Viduka, jedan od rijetkih krila koji ide jedan na jedan. Jako mi se sviđa jer takvog modernog krila u Hrvatskoj možda i nema. A roditelji nemaju agenta, nevjerojatna obitelj, a takav je i mali. Ivančić je, pak, 2011. godište, isto krilo. Nedostaje Kuzmanov, koji igra za Badelja, treći Bugarin i stoper, te špica Nekić, koji nije potpisao ugovor pa je suspendiran – skenira nam najbolje izdanke te potencijalno izuzetne generacije jedan od onih koji imaju sjajan uvid u Akademiju.
Štofa, dakle, ima, kažu i puno više nego u juniorima Milana Badelja, koji su kasnije izgubili 0:3, no baš i zbog toga kadetska dominacija doista je tema, i to aktualna i vruća, i zbog postojeće Dinamove škole, resetiranja iste, kao i nove metodologije. Zbog toga je, uostalom, stigao Albert Capellas. Razloga ima, osobito u prijelazu prema prvoj momčadi, ali, koliko se god govorilo o novom početku, Dinamo ne mora ispočetka učiti proizvoditi nogometaše.
Iz Maksimira su izlazili Luka Modrić, Mateo Kovačić, Joško Gvardiol, Dejan Lovren, Šime Vrsaljko, Andrej Kramarić… Prije njih Marko Mlinarić, Štef Deverić, Zlatko Cico Kranjčar i njegov sin Niko. Igrači nacionalne, europske i svjetske klase. Takva se tradicija, dakle, ne briše jednom slabijom razvojnom fazom, niti nastaje dolaskom jednog čovjeka. Niti je pošteno sav uspjeh pripisivati novima, a sve probleme onima koji su bili prije njih. Nogometne škole, za razliku od seniorskih momčadi, rezultate svojeg rada pokazuju godinama kasnije. Možda i zato Mikulićevih 41:1 treba itekako valorizirati, jer, istina, Dinamova akademija posljednjih je pet, šest, sedam godina bila u padu, ali to ne znači da se usred najavljene revolucije ne mogu vidjeti plodovi ranijeg rada. Štoviše, ova generacija, očito, pokazuje koliko je važan kontinuitet, a konačno, izuzev Kisića, ovi klinci su dočekali Capellasa i društvo. Nisu, dakle, nastali u novom sustavu, nego su u njega ušli s godinama nogometnog obrazovanja iza sebe.
Problemi, pritom, nisu nestali, u školi, prema našim informacijama, ima još prostora za rast, ima i prijepora, nije sve idealno. A i Mikulić je, kako doznajemo, na pojedinim kadetskim utakmicama, pa i na poluvremenima, dobivao Capellasove primjedbe. Jesu li pomogle ili odmagale, druga je rasprava, no osnovna je poanta jednostavna: talent se u Maksimiru nije pojavio jučer, on je proizvod tradicije, selekcije i rada brojnih trenera, uključujući one čija se imena danas rijetko spominju. Capellasov posao stoga nije ponovno otkriti ono što Dinamo odavno ima, nego stvoriti uvjete da što više, recimo, Mikulićevih dječaka krene preko Badelja i Jerka Leke do – prve momčadi. Gdje trenutačno djece iz plavog inkubatora kronično nedostaje. Jer jedna je stvar stvoriti talentiranog dječaka, a posve druga od njega napraviti ozbiljnog seniorskog nogometaša. Upravo je između te dvije točke Dinamo posljednjih godina prečesto zapinjao.
Titule i pobjede se multipliciraju, no konačni trijumf je vrlo jasan: proizvodnja igrača za seniorski Dinamo.
