Europska unija godinama je vjerovala kako će gospodarska međuovisnost približavati Kinu europskim pravilima. Danas se suočava s drukčijom stvarnošću: trgovina, tehnologija i opskrbni lanci postali su pitanja sigurnosti, a ovisnost o kineskom tržištu sve se teže odvaja od geopolitičkih rizika. No može li Europa smanjiti vlastite ranjivosti, a pritom sačuvati gospodarsku snagu i međunarodni utjecaj?
Kada gospodarska povezanost prestane biti jamstvo sigurnosti
Europa i Kina nisu se udaljile zato što je trgovina izgubila svoju važnost. Upravo suprotno — gospodarski odnosi postali su toliko važni da se njihova politička i sigurnosna dimenzija više ne može zanemarivati. Ono što je nekoć predstavljalo temelj suradnje danas je ujedno izvor zabrinutosti: duboka povezanost europskoga i kineskoga gospodarstva.
Desetljećima je europski pristup Kini počivao na očekivanju da će intenzivnija trgovina, ulaganja i međusobna gospodarska korist otvoriti prostor za stabilnije političke odnose. Kina je za europske kompanije predstavljala golemo tržište, proizvodnu bazu i važnu kariku globalnih opskrbnih lanaca. Europske države, s druge strane, raspolagale su tehnologijom, kapitalom i industrijskim znanjem koje je kineskom gospodarstvu bilo potrebno za daljnji razvoj.
Takav odnos donosio je konkretne koristi, ali je istodobno stvarao asimetrije koje su s vremenom postale politički osjetljive. Gospodarska međuovisnost ne znači nužno da obje strane ovise jedna o drugoj u jednakoj mjeri niti da tu međuovisnost mogu koristiti pod jednakim uvjetima.
Upravo se tu nalazi središte promjene europske politike prema Kini. Pitanje više nije samo koliko Europa može zaraditi surađujući s Pekingom, nego i koliko bi je stajalo kada bi u određenom trenutku izgubila pristup ključnim sirovinama, tehnologijama ili proizvodnim kapacitetima.
To je promjena koja nadilazi trgovinsku politiku. Ona pokazuje da se granica između gospodarstva i nacionalne sigurnosti sve više briše te da se i odluke koje su se donedavno smatrale prvenstveno ekonomskima danas procjenjuju kroz prizmu strateških interesa.
Dok je cijeli svijet stajao na mjestu, Peking je u tajnosti izveo svoj plan
Od strateškog partnera do sustavnog suparnika
Promjena europskog odnosa prema Kini nije se dogodila preko noći. Razvoj službenih dokumenata Europske unije pokazuje postupno napuštanje jednostavnije predodžbe o Kini kao partneru s kojim će gospodarska suradnja prirodno širiti područja zajedničkog interesa.
Europska komisija je 2003. godine odnos s Kinom opisivala kroz ideju sazrijevajućeg partnerstva, utemeljenog na zajedničkim interesima i izazovima. U dokumentima iz 2016. godine pristup postaje oprezniji, s većim naglaskom na uzajamnost i potrebu za uravnoteženijim odnosima.
Prekretnicu predstavlja strateški pregled odnosa EU-a i Kine iz 2019. godine, u kojem Europska unija Kinu istodobno definira kao partnera za suradnju, gospodarskog konkurenta i sustavnog suparnika. Ta tri pojma nisu međusobno isključiva. Ona odražavaju činjenicu da se suradnja u pojedinim područjima može odvijati usporedno s ozbiljnim razlikama u ekonomskim interesima, političkim vrijednostima i shvaćanju međunarodnog poretka.
Takva je formulacija važna i zato što pokazuje kako je Europa počela odustajati od pretpostavke da se složen odnos s Kinom može svesti na jednu političku kategoriju.
Dodatni pritisak donijeli su pandemija bolesti COVID-19, poremećaji u globalnim opskrbnim lancima i ruska invazija na Ukrajinu. Pandemija je razotkrila posljedice oslanjanja na ograničen broj dobavljača, dok je rat u Ukrajini ponovno otvorio pitanje cijene strateških ovisnosti. Istodobno, sve izraženije tehnološko natjecanje Sjedinjenih Američkih Država i Kine dodatno je otežalo europsko nastojanje da gospodarske interese odvoji od geopolitičkih pritisaka.
U takvim okolnostima Europska unija više ne može promatrati odnose s Kinom samo kroz trgovinske sporazume, izvoz i ulaganja. U središte dolaze otpornost gospodarstva, zaštita kritične infrastrukture i sposobnost donošenja političkih odluka bez izlaganja pritiscima vanjskih aktera.
Vapaj Njemačke prema Bruxellesu dok broj prodanih kineskih auta u Europi ide na preko milijun
Trgovinski deficit nije cijela priča
Razmjeri gospodarske povezanosti najbolje se vide u trgovinskim podacima. Prema podacima Europske komisije, trgovinski deficit Europske unije u robnoj razmjeni s Kinom dosegao je približno 359,9 milijardi eura u 2025. godini. EU je u Kinu izvezao robu vrijednu oko 199,5 milijardi eura, dok je uvoz iz Kine iznosio približno 559,5 milijardi eura.
Ti brojevi ukazuju na izrazitu neravnotežu u robnoj razmjeni, ali sami po sebi ne dokazuju kako je trgovina s Kinom štetna niti da je trgovinski deficit automatski sigurnosni problem. Uvoz može smanjivati troškove europskih tvrtki i potrošača, a europski izvoznici i dalje ostvaruju prihode na kineskom tržištu. Osim toga, robna razmjena ne obuhvaća cjelokupnu sliku odnosa, uključujući trgovinu uslugama i investicije.
Stvarni problem pojavljuje se kada gospodarska povezanost stvara teško zamjenjive ovisnosti ili kada europski proizvođači moraju konkurirati u uvjetima koje smatraju neravnopravnima.
Europska komisija posebno upozorava na industrijske potpore u Kini, ograničen pristup dijelovima kineskog tržišta i izvozne kontrole koje mogu utjecati na europske opskrbne lance.
Kada su pojedine sirovine ili komponente koncentrirane kod malog broja dobavljača, poremećaj njihove isporuke može se preliti na čitave industrije. Posljedice se ne zaustavljaju na trgovinskoj statistici: mogu utjecati na proizvodnju, cijene, radna mjesta i sposobnost Europe da razvija vlastite tehnologije.
Zato se europska rasprava ne bi trebala voditi samo oko pitanja uvozi li Europa iz Kine previše, nego oko toga gdje se nalaze ovisnosti koje je teško zamijeniti, koliko su rizične i postoje li realne alternative.
Drugim riječima, problem nije sama međuovisnost. Problem nastaje kada se ona pretvori u ranjivost.
De-risking: manje rizika, a ne prekid odnosa
Europski odgovor na te izazove često se opisuje pojmom de-risking, odnosno smanjivanja rizika. Izraz je postao važni dio europskog političkog rječnika jer nudi srednji put između nekritičnog gospodarskog povezivanja i potpunog razdvajanja od kineskog gospodarstva.
Logika je relativno jednostavna: Europska unija ne želi prekinuti suradnju s Kinom, ali želi smanjiti ovisnost u sektorima u kojima bi poremećaj opskrbe ili politički pritisak mogao izazvati ozbiljne posljedice. To podrazumijeva diverzifikaciju dobavljača, razvoj vlastitih kapaciteta, zaštitu osjetljivih tehnologija i pažljiviju procjenu stranih ulaganja.
Promjena nije ostala samo na političkim izjavama. EU je uspostavio okvir za provjeru izravnih stranih ulaganja, donio uredbu o stranim subvencijama koje narušavaju tržišno natjecanje te instrument za zaštitu od gospodarske prisile. Akt o kritičnim sirovinama iz godine dodatno je usmjerio pozornost na sigurnost opskrbe materijalima važnima za industriju i zelenu tranziciju.
Europska komisija je u prosincu 2025. predstavila i dodatne inicijative za jačanje gospodarske sigurnosti, uključujući plan RESourceEU, usmjeren na diversifikaciju izvora kritičnih sirovina i smanjenje ovisnosti. Time se potvrđuje da pitanje više nije samo kako reagirati na pojedinačne poremećaje, nego kako sustavno izgraditi otpornije europsko gospodarstvo.
Međutim, između politički najavljenog smanjenja rizika i njegove provedbe postoji znatan jaz. Diversifikacija zahtijeva ulaganja, vrijeme i pouzdane alternativne dobavljače.
Proizvodnju koju je Kina razvijala desetljećima nije moguće jednostavno preseliti u Europu bez posljedica za troškove i konkurentnost.
Dodatni izazov jest precizno odrediti gdje zaštita opravdava intervenciju. Ako se sigurnosni argument proširi na gotovo svaku gospodarsku razmjenu, de-risking može postati prikriveni protekcionizam. Ako se, pak, provodi samo deklarativno, Europa će zadržati ranjivosti koje je pokušala ukloniti.
Zato učinkovit pristup mora biti selektivan, utemeljen na procjeni stvarnih rizika i usmjeren na izgradnju alternativa, a ne na političko demonstriranje odlučnosti.
Blic analiza Zorana Metera: Sumorna slika europske energetske stvarnosti: uzroci i posljedice
Jedinstvena Europa, različiti nacionalni interesi
Europska unija ima znatnu gospodarsku i regulatornu moć, ali njezina vanjska politika i dalje ovisi o usklađivanju interesa država članica. Upravo se u odnosu prema Kini jasno vidi koliko je teško zajedničku procjenu pretvoriti u jedinstvenu strategiju.
Njemačka je tradicionalno snažno povezana s kineskim tržištem, osobito u automobilskoj industriji, strojarstvu i izvozu. Za njezine kompanije Kina nije samo konkurent nego i tržište na kojem ostvaruju značajne poslovne interese. Oštriji europski potezi zato mogu otvoriti pitanje mogućih protumjera i gubitka pristupa tržištu.
Francuska, s druge strane, snažnije naglašava stratešku autonomiju Europe i potrebu za zaštitom industrijskih kapaciteta.
Italija je kroz svoje odnose s Kinom pokazala napetost između gospodarskih očekivanja i širih političkih prioriteta, dok baltičke države veću pozornost posvećuju sigurnosnim rizicima i kineskom odnosu prema Rusiji.
Ni države poput Hrvatske nisu izvan tih dilema. Njihovi se interesi mogu očitovati kroz infrastrukturu, ulaganja, pristup europskom tržištu i potrebu za pouzdanim opskrbnim lancima. Ipak, gospodarske mogućnosti pojedinih država treba promatrati unutar zajedničkog europskog okvira: odluke koje utječu na jedinstveno tržište imaju posljedice daleko izvan nacionalnih granica.
Različiti interesi sami po sebi nisu dokaz neuspjeha europske politike. Oni su očekivana posljedica činjenice da države članice imaju različite industrijske strukture, geografske položaje i političke prioritete. Problem nastaje kada te razlike onemogućuju dogovor o zajedničkim pravilima ili kada kratkoročni nacionalni interesi nadjačaju dugoročnu otpornost cijele Unije.
Europska snaga ne proizlazi samo iz veličine njezina tržišta nego i iz sposobnosti da zajednički nastupi. Ako države članice prema Kini djeluju isključivo pojedinačno, riskiraju da njihova pregovaračka moć bude slabija nego što bi bila kroz koordiniranu europsku politiku.
Trump spreman za trilateralni sastanak s Putinom i Xijem; izrekao riječi koje će ‘zalediti’ Zelenskog
Europa mora izbjeći dvije pogreške
U raspravi o Kini često se pojavljuju dvije krajnosti. Prva polazi od pretpostavke da je gospodarska suradnja sama po sebi dovoljna za očuvanje stabilnih odnosa. Druga sugerira da je široko razdvajanje najjednostavniji način uklanjanja sigurnosnih rizika.
Oba pristupa zanemaruju složenost europskog položaja.
Nekritičko oslanjanje na kinesko gospodarstvo može produbiti ovisnosti koje će biti skupe i teško nadoknadive u slučaju krize. No široko razdvajanje nosilo bi vlastite troškove:
povećanje cijena, pritisak na europske kompanije, smanjenje mogućnosti izvoza i dodatno pogoršanje odnosa s jednom od najvećih svjetskih gospodarskih sila.
Europa zato mora razlikovati sektore u kojima je suradnja obostrano korisna od onih u kojima koncentracija proizvodnje, tehnološka osjetljivost ili mogućnost političke prisile stvaraju ozbiljne rizike. Takva procjena ne smije počivati na pretpostavci da je svaki kineski proizvod sigurnosna prijetnja, jednako kao što ne smije zanemariti rizike samo zato što su gospodarske veze unosne.
Istodobno, zaštitne mjere neće biti dovoljne bez jačanja europske konkurentnosti.
Diversifikacija opskrbnih lanaca mora biti praćena ulaganjima u istraživanje, inovacije, industrijsku proizvodnju i razvoj novih dobavljača. Europa ne može dugoročno smanjivati ovisnost ako ne razvija sposobnost da sama proizvodi barem dio onoga što smatra strateški važnim.
Za to su potrebni koordinirana industrijska politika, ulaganja i dosljedna primjena pravila. Jednako je važno da mjere budu transparentne i proporcionalne, kako bi se zaštita gospodarske sigurnosti razlikovala od proizvoljnog ograničavanja konkurencije.
Strateška autonomija počinje sposobnošću izbora
Najnoviji razvoj odnosa EU-a i Kine pokazuje da se rasprava pomaknula dalje od načelnog poziva na smanjivanje rizika. Trgovinske neravnoteže, industrijska konkurencija i sigurnost opskrbe sve više određuju političke odluke Bruxellesa. Istodobno, obje strane i dalje imaju snažne razloge za održavanje gospodarskih odnosa.
To znači da budućnost europsko-kineskih odnosa neće odrediti samo politička volja nego i sposobnost Europe da provede vlastite odluke. Nije dovoljno proglasiti stratešku autonomiju ako ključne sirovine, tehnologije ili proizvodni kapaciteti ostaju koncentrirani izvan njezina dosega. Ali nije dovoljno ni poduzimati zaštitne mjere ako one ne prate razvoj konkurentnijega europskog gospodarstva.
Europska unija stoga se nalazi pred težim zadatkom od jednostavnog izbora između Kine i vlastite sigurnosti. Mora očuvati koristi međunarodne trgovine, a istodobno osigurati da gospodarska povezanost ne postane sredstvo političkog pritiska. To zahtijeva jasne prioritete, zajedničko djelovanje država članica i spremnost na dugoročna ulaganja.
Promjena europske politike prema Kini nije dokaz da je gospodarska međuovisnost propala kao ideja. Ona je upozorenje da međuovisnost sama po sebi ne jamči sigurnost, ravnopravnost ni političko povjerenje.
Blic analiza Zorana Metera: Trump pokrenuo procese; EU ulazi u političku oluju, Ukrajina u mogući kaos
Europa ne mora birati između suradnje i zaštite svojih interesa. Mora naučiti provoditi oboje istodobno.
Najveći test europske strateške autonomije neće biti sposobnost da se Europa udalji od Kine, nego sposobnost da s Kinom surađuje bez pretjerane ovisnosti o njezinim odlukama.
O autorici: Anđela Milićević magistrica je politologije sa Sveučilišta u Mostaru, s interesom za međunarodne odnose, europske integracije, javne politike i sigurnosne izazove Bosne i Hercegovine. Obavljala je ulogu predsjednice skupštine Hrvatskog politološkog foruma (HSPF). Tijekom obrazovanja sudjelovala je u političkim i edukacijskim programima, uključujući POLAK i EU Accession Policy Lab, te je obavljala studentsku praksu u javnim institucijama. Autorica je analitičkih tekstova o političkim i društvenim pitanjima u BiH i osnivačica medijske platforme Media Mreža, usmjerene na povezivanje politike, društva i kulture.
