U ovoj analizi, naš stručni suradnik spec. pol. Bruno Rukavina, istražuje mogućnosti dogovora s Rusijom u sjeni trenutačnog dogovora američkog i ruskog predsjednika o uvozu fosilnih sirovina iz Rusije u SAD.
- Ovaj potez američkog predsjednika nije ništa čudno ili pak nezamislivo jer je SAD konstantno kupovao energetske izvore iz Rusije samo preko posrednika poput Indije, Turske, Singapura, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kine i drugih, dok države članice Europske unije kupuju isto neizravno preko posrednika, ali i izravno iz Rusije sve ove godine. U razdoblju od 2022. do 2026. godine, riječ je o vrijednosti ruskih energetskih izvora od nekoliko stotina milijardi dolara uplaćenih Rusiji sa Zapada čemu svjedoče i zapadni i ruski izvori.
Teorijski okvir
Kako se dođe do dogovora u međunarodnim odnosima? Odgovor na ovo pitanje ovisi o teorijskoj i/ili ideološkoj polazišnoj točki istraživača. Glavne teorijske tradicije razlikuju se upravo u pitanju što je točno pokretač međudržavne suradnje: raspodjela moći, međunarodne institucije, preferencije domaćih društveno-političkih aktera, povoljni politički uvjeti, poput izbornih ciklusa, iracionalni ljudski faktori, nacionalni interesi ili pak zajedničke norme i vrijednosti?
Jedna od trenutno još uvijek dominantnih škola razmišljanja (do razine paradigme) je liberalna teorija međunarodnih odnosa. Njezina teza o demokratskom miru tvrdi da liberalne demokracije međusobno ne ratuju te da među njima postoji osobita sklonost suradnji, utemeljena na zajedničkim liberalnim vrijednostima, institucionalnim ograničenjima demokratske vlasti i transparentnosti političkog odlučivanja. Iz nje se ponekad izvodi normativni zaključak da je trajan dogovor moguć prije svega među demokracijama (Jović, 2014).
Takva inačica liberalizam teško objašnjava dugotrajne i stabilne aranžmane liberalnih demokracija s autokratskim režimima Bliskog istoka, naročito u području energetskih sirovina, u kojima kršenja ljudskih prava i političkih sloboda ne postaju prepreka suradnji. U znanstvenoj literaturi se ta napetost analizira i kao trajno obilježje međunarodnog sustava, u kojem se norme i vrijednosti deklarativno prihvaćaju, ali selektivno primjenjuju.
Realistička škola polazi od drukčije pretpostavke. Za klasične realiste države, kao glavni akteri međunarodnih odnosa, djeluju u skladu s nacionalnim interesom i njihovom razinom moći. U tom je okviru dogovor rezultat podudaranja nacionalnih interesa i odraz postojećeg odnosa snaga, a ne zajedničkih vrijednosti. Kad su demokratske Sjedinjene Američke Države i totalitarni SSSR imali zajedničke vrijednosti? Nikad. Imali su isti interes – poraz Trećeg Reicha i dekolonizacija svijeta kako bi se izbacile stare imperijalne kolonijalne sile, poput Velike Britanije i Francuske, iz Afrike i Azije. Zato je dogovor moguć među državama posve različitih političkih sustava. Osim toga, zašto bi država gledala unutarnje poslove druge države kad su u pitanju nacionalni interesi? Suverenost je glavna karakteristika realističke teorije međunarodnih odnosa, poslije moći i interesa.
Države su zato za realiste većinom crne kutije (Jović, 2013). Pojedini realisti istodobno naglašavaju granice suradnje: države ne mjere samo apsolutnu dobit od dogovora, nego i relativnu. Dogovor stoga traje toliko dugo koliko traje ravnoteža interesa i snaga na kojoj počiva suradnja ili pak kontekst unutar kojeg su određeni dogovori i sporazumi nastali. Zato realisti većinom naglašavaju važnost konteksta, dok ga liberali zamagljuju i marginaliziraju. Realist će uvijek naglasiti mogućnost da određeni sporazumi i dogovori vrijede dok traje kontekst u kojem su nastali, odnosno za njih vrijedi pravni princip rebus sic stantibus, a će liberali mnogo više naglašavati pravni princip pacta suntservanda, da sporazumi i dogovor vrijede neovisno o kontekstu unutar kojeg su ti dogovori nastali. Stoga realizam ne gleda na sporazume kao trajne obveze, nego kao na interesno utemeljene aranžmane u danom trenutku koji su promjenjivi u bilo kojem trenutku u budućnosti.
Blic analiza Zorana Metera: Zelenski odjurio u Oslo na sastanak s Trumpovim predstavnicima. Stigli i europski teškaši
Marginalizirana dobra stara Europa
Suradnja s Rusijom nije iznimka u povijesti Europe, nego njezina duga i dobro dokumentirana praksa i svojevrsna tradicija. Dobra stara Europa (ili širi pojam Zapad), od Bismarcka do Kohla, redovito je gradila odnose s Moskvom kad je procijenila da je to u interesu njihovih država. Činili su to bez iluzija i brige o prirodi ruske vlasti ili je barem nisu smatrali preprekom dogovoru. Zašto bi itko gledao kakvo je stanje unutar neke države, ako postoje jasni nacionalni interesi koji se mogu ostvariti s tom državom. Unutar današnjeg militantno liberalnog Zapada (države članice EU-a i NATO-a) pristupi prema Rusiji mogu se kategorizira državom? Ostvarivanje (nacionalnih) interesa iz realističkog (konzervativnog) pogleda uvijek jena prvom mjestu. Unutar dani u dvije dominantne skupine:
- Liberali koji na Rusiju gledaju kao državu s imperijalističkim tendencijama te govore kroz sve tišu jeku kraja povijesti nakon hladnog rata i nužnosti širenja liberalnih demokracija diljem svijeta (Fukuyama, 1992), prvenstveno obojenim revolucijama koje pojedini liberali Zapada očekuju čak i u Rusiji što je ustvari primarni način obračuna s Rusijom i čega se Rusija najviše treba sa Zapada bojati. Šveđani u 18. stoljeću, Francuzi u 19. stoljeću i dva puta Nijemci u 20. stoljeću, nisu uspjeli slomiti Rusiju vanjskom agresijom, ali zato zapadno sponzorirani ruski akteri preko boljševičke revolucije jesu. Stoga se mnogobrojni liberali danas nadaju novom Lenjinu i novoj, sad ne boljševičkoj socijalističkoj, nego obojenoj liberalnoj revoluciji, koja će urušiti Rusiju iznutra, kao što je nekadašnji Lenjin urušio prijelaznu vladu nakon Veljačke revolucije i stvorio prvotno četiri republike, što je kasnije reformirano u 15 republika u sklopu SSSR-a, koji se također urušio kao zapadna tvorevina (marksističke i socijalističke ideje nisu planirane za implementaciju u tadašnjem Ruskom Carstvu, nego industrijaliziranoj Velikoj Britaniji i Njemačkoj jer su tamo bili proleteri, za razliku od ne industrijaliziranog ruskog društva koje je ponajviše činilo seljaštvo) i stvorio mnogobrojne geopolitičke probleme s kojima se suvremena Rusija mora nositi. Zato se u pojedinim liberalnim krugovima Zapada i cilja na razbijanje Rusije na više manjih država, što je hipotetski izuzetno opasno za cijelo čovječanstvo zbog nuklearnog arsenala kojim Rusija raspolaže za borbu protiv takvih Zapadnih planova ili revolucionarne militantne liberalizacije Rusije. Često se ovakvi planovi predstavljaju kao dekolonizacija Rusije te su u SAD-u i EU održane javne rasprave (poput one u Helsinškoj komisiji američkog Kongresa ili forumi ruskih separatista s Olegom Magaletskim), govori pojedinih političara i aktivista (poput Kaje Kallas) i objavljeni članci o ovoj temi (Kreißig, 2024; U.S. Helsinki Commission, 2022). Liberali naglašavaju Ukrajinu kao subjekt sa svojim slobodnim djelovanjem (eng. agency) koji ima pravo slobodno odabrati gdje želi pripadati, neovisno o kontekstu ravnoteže snaga u Europi. Liberalima je vrijednost slobode iznad vrijednosti života i sigurnosti.
- Realisti iz arhitekture ravnoteže snaga i neodetantisti koji smatraju da je s Rusijom potreban postići određeni dogovor oko nove sigurnosne ravnoteže u Europi jer je do trenutnog sukoba došlo zbog strukturnih razloga neravnoteže na europskom kontinentu uzrokovane konstantnim širenjem NATO saveza prema Rusiji, suprotno usmenom uvjeravanjima o neširenju prilikom ujedinjenja Njemačke. Iako liberali pokušavaju ovo prikazati kao mit i dezinformaciju, zbirka dokumenata Arhiva nacionalne sigurnosti pri Sveučilištu George Washington pod naslovom NATO Expansion: What Gorbachev Heard, koju su priredili Svetlana Savranskaya i Tom Blanton, jasno pokazuje zapisnike u kojima su usmena uvjeravanja dana Gorbačovu. Navedeno je samo jedan od mogućih uzroka trenutačnog međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba, dok je povod matematički dokazan iz dnevnih izvještaja Posebne promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju koja je bila aktivna u Ukrajini od 2014. godine. U tim izvještajima uočava se jasno povećanje intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini u travnju i studenom 2021. godine te sredinom veljače 2022. godine na što je Rusija konstantno reagirala, u konačnici i vojno (Rukavina, 2024).
Važno je naglasiti kako postoje naravno i određeni treći pogledi koji su većinom marginalni. Primjerice, marksističko-socijalistička pozicija naglašava ulogu financijskih centara moći, transnacionalnih korporacija i američkog i europskog (ponajviše britanskog i francuskog) vojno-industrijskog kompleksa i njihove interese u održavanju i/ili produžavanju ovog sukoba. Postavlja se pitanje tko će vratiti sve financijske dugove Ukrajine Zapadu? Riječ je o logici obrane demokracija (čiji su korijeni još u američkom Zakonu o zajmu i najmu – Lend-Lease Actiz Drugog svjetskog rata), u kojoj nisu toliko važni dugovi koji će nastati za vrijeme rata, niti izgubljeni životi u ime demokracije, dok god se u ratu uspješno obrani demokracija i s njom povezano slobodno kapitalističko (zapadno) tržište (Rukavina, 2024).
Teza da bi za mir s Rusijom danas trebala kombinacija realista ravnoteže snaga i novih arhitekata neodétentea ima ozbiljne zagovornike, ali i ozbiljne (liberalne) kritičare, poput Snydera. Realisti (John Mearsheimer, Stephen Walt) tvrde da velike sile imaju sigurnosne interese koje treba uzeti u obzir. Po njima je širenje NATO-a prema istoku bilo strateška pogreška, a trajan mir zahtijeva europsku sigurnosnu arhitekturu koja uključuje i Rusiju. Ostali istraživači ne polaze nužno od Mearsheimerove dijagnoze uzroka rata, ali ipak tvrde da se sukobi poput rusko-ukrajinskog uglavnom završavaju diplomatskim pregovorima, a ne potpunom pobjedom, pa diplomatske kanale i okvire treba graditi unaprijed.
Naravno, za vrijeme rusko-ukrajinskog sukoba, tajna diplomacija je cijelo vrijeme odrađivala od javnosti još uvijek skrivene aktivnosti, osobito u posljednje dvije godine, od izbora američkog predsjednika Donalda Trumpa, iako se o njima vrlo malo zna zbog osjetljivosti i složenosti situacije. Danas je veliki izazov što u javnim medijima nema naglaska na pregovorima i na potpori diplomatima da pokušaju svojim prijedlozima zaustaviti ovaj sukob. Diplomati su tiši od političara, oligarha, vojno-industrijskog kompleksa, a osim toga, diplomaciju se i ne sluša kad ima svoje prijedloge. Na desetke, ako ne i stotine mogućih diplomatskih rješenja rusko-ukrajinskog sukoba, političke elite jednostavno ignoriraju, jer su okupirane borbom za vlast i moć, a ne na pronalaženjem diplomatskih rješenja suodnosa i miroljubive koegzistencije s Rusijom (Ideje.hr, 2026).
Povijesno uspješna politika prema Moskvi kombinirala je realističku procjenu interesa, vjerodostojno odvraćanje i institucionalizirani dijalog. Trenutačno je za EU sporno gdje povući crtu između legitimnih sigurnosnih percepcija i interesa Rusije i suvereniteta njezinih susjeda. Ključno je pitanje: je li Ukrajina objekt ili subjekt međunarodnih odnosa? Međutim, ovu igru narušavanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti država nije Rusija počela narušavati, koja se u 1990-ima i 2000-ima borila za svoju vlastitu suverenost i teritorijalnu cjelovitost zbog ratova u Čečeniji (kao i Hrvatska boreći se protiv srpskih separatista), nego liberalni post-hladnoratovski Zapad kroz NATO intervenciju u tadašnju SR Jugoslaviju 1999. godine zbog Kosova.
Ako NATO savez, kao instrument američke vanjske i sigurnosne politike, ima pravo intervenirati u Jugoslaviju zbog obrane separatističke albanske nacionalne manjine, zašto Rusija nema pravo intervenirati u Ukrajinu zbog obrane separatističke ruske nacionalne manjine (Rukavina, 2024)? Ponavljamo, matematički je već dokazano iz dnevnih izvještaja Posebne promatračke misije OESS-a kako je deset dana prije početka međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba došlo do povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini što je Rusija percipirala kao početak novog, trećeg u deset mjeseci, ukrajinskog vojnog pokušaja oslobođenja DNR i LNR, suprotno Sporazumima iz Minska (Rukavina, 2024).
Europa i Kina: partnerstvo koje je preraslo u strateški problem
(Novi) Dogovor američkog i ruskog predsjednika
Povod ovom dogovoru je američka unutarnja politika, odnosno izbori za Kongres. Trump je dogovor predstavio kao pokušaj da prije izbora obori visoke cijene goriva i u tu je svrhu privremeno izuzeo ruski dizel od postojećih sankcija. Tjedan dana kasnije obustavio je i primjenu novih sankcija Rusiji, zadržavši pritom one ranije, čime je zaustavio politiku dodatnog američkog pritiska na Moskvu. Cijene dizela skočile su u cijelom svijetu nakon što je Ukrajina intenzivirala napade na ruske rafinerije, zbog čega je Moskva zabranila izvoz dizela, no cijene energenata ponajprije su povišene zbog rata protiv Irana. Međutim, kako to da se nitko nije zapitao na koji način uništavanje ruskih rafinerija utječe na porast cijene energenata u svijetu, ako je cijela Rusija izolirana i pod mnogobrojnim sankcijama odvojena u potpunosti od ostatka svijeta? Odgovor je jednostavan: nije izolirana.
Rusiju se ne može totalno izolirati po željama određenih militantnih liberalnih zapadnih krugova, jer je ona dio europskog kulturno-društvenog kruga, kršćanske civilizacije (ili njeno zasebno civilizacijsko krilo), neovisno o političkom sustavu (Huntington, 1996), kao i europskog kontinenta od Lisabona do Urala. Osim toga, ako je cilj izolacija Rusije, kako to da gotovo sve države članice EU-a i NATO-a, još uvijek imaju svoja diplomatska i konzularna predstavništva u Rusiji te Rusija recipročno u njima?
Ovaj potez američkog predsjednika nije ništa čudno ili pak nezamislivo jer je SAD konstantno kupovao energetske izvore iz Rusije samo preko posrednika poput Indije, Turske, Singapura, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kine i drugih, dok države članice Europske unije kupuju isto neizravno preko posrednika, ali i izravno iz Rusije sve ove godine. U razdoblju od 2022. do 2026. godine, riječ je o vrijednosti ruskih energetskih izvora od nekoliko stotina milijardi dolara uplaćenih Rusiji sa Zapada čemu svjedoče i zapadni i ruski izvori, a informacije se o tome pokušavaju marginalizirati u javnim medijima kako se ne bi utjecalo na medijsko konstruiranu sliku o Rusiji kao nekakvom glavnom „neprijatelju“ s kojim se ne može surađivati, dok istovremeno gotovo sve države EU i NATO saveza surađuju s Rusijom, samo preko posrednika.
Stoga je novi sporazum SAD-a i Rusije doveo samo do simboličkog i trgovinskog pomaka: dosad je ruska nafta u SAD ulazila samo kao „oprana” kroz treće zemlje s njihovim imenima, a sad ulazi pod vlastitim ruskim imenom bez „pranja“ kod posrednika. Kako je najavljen uvoz velikih količina ruskih energenata u SAD u sljedećih nekoliko mjeseci, možda i SAD postane posrednik za Rusiju koji će preprodavati Europi te energente, uz oružje koje EU kupuje da bi davala Ukrajini. Umjesto da je Ukrajina balansirala između Rusije i EU, poput Dubrovačke Republike, kao što je i radila u razdoblju od 1991. do 2014. godine (Rukavina, 2024), SAD će možda biti tranzitna država za uvoz ruskih energenata u EU. Iako jedan dio ruskih energenata još uvijek ide preko Ukrajine pojedinim državama EU.
Ovdje je važno naglasiti i argument kako je Zapad taj koji je zatvorio vrata Rusiji i uveo joj sankcije nakon početka međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba, a ne Rusija Zapadu, jer je Rusija konstantno zahtijevala implementaciju Sporazuma iz Minska, kojeg su vlasti u Kijevu odbijale implementirati, kao i potvrdu nacrta Sporazuma iz Istanbula iz ožujka 2022. godine, što je Kijev ponovno odbio jer bi svi navedeni sporazumi onemogućili ukrajinsko članstvo prvenstveno u NATO savezu, a dugoročno posljedično moguće i u EU po Sporazumima iz Minska, iako je nacrt Sporazuma iz Istanbula ostavljao mogućnost ulaska u EU, ali ne i NATO savez. Vidjet ćemo kako će Ukrajini sukob s Rusijom zbog ukrajinskog pokušaja vojnog oslobađanja LND i DNR omogućiti navedena članstva i u kojem formatu.
Istovremeno dok politički Zapad (neuspješno i/ili licemjerno) pokušava izolirati Rusiju, pojedini ekonomsko-financijski centri i akteri Zapada su podijeljeni po tom pitanju jer mnogobrojne kompanije sa Zapada nastavljaju trgovati i ekonomski surađivati s Rusijom preko posrednika, a mnoge tvrtke sa Zapada još uvijek plaćaju skupi mjesečni najam prostora svojih trgovina po velikim ruskim trgovačkim centrima i središtima ruskih gradova kako bi, jednom kad se sankcije ukinu, imale osiguran pristup ruskom tržištu. Naravno, jedan dio Zapadnih tvrtki formalno je prodao ruske podružnice lokalnim partnerima, ali ih neizravno i dalje kontroliraju. „Kad politika gradi granice, novac gradi zaobilaznice“ (Rukavina, 2025). Vlasnicima kapitala je svejedno odakle dolaze prihodi i profiti, dok god oni dolaze, što je karakteristična posljedica djelovanja upravo novog vrlog liberaliziranog post-hladnoratovskog tržišno-orijentiranog Zapadnog svijeta. Novac ne poznaje zastave i granice, nego samo načine vlastitog umnožavanja (Rukavina, 2025).
Trump spreman za trilateralni sastanak s Putinom i Xijem; izrekao riječi koje će ‘zalediti’ Zelenskog
Umjesto zaključka – oprez Rusije i noviji vrli svijet
Neovisno o ovom sporazumu američkog i ruskog predsjednika, Rusija će vjerojatno, ili barem bi trebala biti, vrlo oprezna oko američkog predsjednika. Iako je u proteklih desetak dana imao izjave koje izgledaju kao okretanje leđa Europi i Ukrajini, djela, a ne riječi to trebaju dokazati, kako bi riječi postale vjerodostojne.
Kako bi rekli pojedini istraživači, jednom kad Sjedinjene Američke Države počnu dijeliti obavještajne informacije Rusiji, kao što su Ukrajini i Europi, koje se pokažu vjerodostojnima, tad im se možda može početi vjerovati s ruske strane, ali još uvijek s velikim oprezom. Nadalje, Washington nije formalno priznao ruske teritorijalne zahtjeve niti prestao prodavati oružje europskim državama koje ide u Ukrajinu s kojom SAD još uvijek ima formalne odnose. Razlog ruske opreznosti je neizvjesnost o tome koliko je ova nova prepirka i zahlađenje odnosa između Kijeva i Washingtona inscenirana, a koliko istinski razlaz u pogledima na buduću suradnju, osobito ako se uzmu u obzir skorašnji američki izbori i američki birači kojima je dosta trošenja američkih resursa na vječne ratove u inozemstvu. (Većini Amerikanaca je važnije jeftinije gorivo u spremniku automobila, nego neka tamo daleka država u koju su već utučene milijarde i milijarde dolara.)
Slično je još uvijek nejasno koliko je bila inscenirana svađa američkog i ukrajinskog predsjednika prošle godine u Bijeloj kući kako bi se olakšao pristup, diplomatski pregovori i određeni dogovori s Rusijom. U Washingtonu i Kijevu sjede dva političara čije su ranije karijere bile glumačke i show-biznis vode. Stoga će Rusija ostati okrenuta svojim zacrtanim ciljevima, neovisno o bilo kakvim insceniranim ili čak iskrenim nesuglasicama među zapadnim saveznicima i njihovoj „lojalnosti“ kad je u pitanju podrška Ukrajine.
Postoji još jedan razlog američkog predsjednika da privremeno zaustavi dodatne sankcije i pritiske na Moskvu, a to je, uz potencijalno suprotstavljanje Kini, ruska uloga oko Irana na koju Amerikanci mogu računati ako će im Washington pak pomoći oko Ukrajine.
Nadalje, ovakav zaokret također nije nečuven ili neviđen u svjetskoj povijesti, kako ga neki pokušavaju prikazati kroz medijske sustave. Vanjskopolitički i sigurnosno-politički zaokreti i izdaje (odnosno promjene savezništva) su uvijek mogući u međunarodnim odnosima. Sjetimo se samo susjeda Republike Hrvatske, Italije, koja je u oba svjetska rata okrenula savezništvo i stranu na kojoj je bila: u Prvom svjetskom ratu, nakon Londonskog ugovora 1915. godine i u Drugom svjetskom ratu primirjem iz Cassibilea nakon što je Veliko fašističko vijeće izglasalo nepovjerenje Benitu Mussoliniju.
Slično su se protiv Trećeg Reicha okrenule Rumunjska, Bugarska i Finska koja je u Laponskom ratu (1944.-1945.) protjerivala njemačke snage. Velika Britanija se u Jugoslaviji od četnika preusmjerila prema partizanima, hipotetski čak i ustašama (urota Lorković i Vokić te hipotetski direktni kontakti Pavelića sa zapadno-savezničkim sigurnosnim institucijama o mogućnostima daljnjeg sukoba protiv SSSR-a koje je potrebno još detaljno istražiti, osobito jednom kad se otvore arhivi) (Ivković, 2025; Veljković, 2014; CIA, 1951; Breitman et al, 2010; Delić, 2011).
Ali tu su i drugi primjeri iz povijesti poput Rumunjske u Prvom svjetskom ratu i saska vojska koja je 1813. usred Bitke naroda kod Leipziga prešla s Napoleonove strane na stranu protivničke koalicije, dok je Bavarska to učinila neposredno prije bitke. Irak Sadama Huseina dobivao je američku potporu protiv Irana 1980-ih godina, a 1990-ih i 2000-ih postao je američka glavna meta. Slično je prošao i Slobodan Milošević, prvotno jedan od cijenjenih gostiju Zapada kao međunarodni bankar i političar te jamac mira nakon Daytona 1995. godine, da bi 1999. godine postao njegov glavni neprijatelj. Stoga, iako kratkoročno Ukrajini prijetnja trenutno dolazi s istoka, srednjoročno i dugoročno se ukrajinsko rukovodstvo ponajviše treba bojati izazova (i/ili izdaja) koje će joj hipotetski u budućnosti dolaziti sa zapada, ako već i ne dolaze. U toj perspektivi, takve okolnosti, za nekoliko desetljeća (ili čak godina) možda ponovo Ukrajinu okrenu prema starom, a povijesno bi pojedini civilizacijski ruski istraživači rekli „prirodnom i bratskom“, savezniku – Rusiji.
U bespućima političkih intriga skrivenih u tamnim sjenama igara za moć, novac, resurse/sirovine i prestiž, različiti akteri posežu za različitim sredstvima i savezništvima te dogovorima i sporazumima kako bi pokušali ostvariti svoje ciljeve i interese. Malo toga bi nas trebalo iznenaditi u suvremenim međunarodnim odnosima ako barem iole iščitavamo povijest.
Nažalost, sve je manje građana koji imaju vremena i strpljenja za dulje čitanje, pa lakše podliježu medijskoj manipulaciji, „doktrini šoka“ (Klein, 2007) i ispraznim narativima retorički dobro obučenih političara. Dok svi razgovaramo o ratovima i sukobima koji se vode diljem svijeta, istovremeno se u sjenama iza kulisa svjetske pozornice, čak možda i samog svjetskog kazališta, potencijalno uspostavljaju novi sustavi kontrole, upravljanja, mehanizama i novih paradigmi kojima je hipotetski cilj zamjena organizacija ljudskih zajednica iz nacija-država u nove organizacijske strukture pod kontrolom multinacionalnih i transnacionalnih korporacija koje će upravljati određenim teritorijima. Ti teritoriji mogu zadržati naziv države, kao i njezine simbole, ali će biti ispražnjeni sadržaja i funkcija, poput donošenja ključnih odluka, upravljanja, organizacije ili pak promjena zakona i slično.
Blic analiza Zorana Metera: EU ‘zalijevanje Sahare’ i Trumpov ‘globalni Triumvirat’ s Putinom i Xijem
Međutim, o planovima političko-ekonomsko-tehnokratskih elita i njihovog (re)ustroja najnovijeg vrlog svijeta najčešće gotovo pa ništa i ne znamo dok se u tom svijetu ne nađemo, a tad je najčešće već prekasno za bilo kakav otpor, osim onog duhovnog koji nam je neotuđiv.
Literatura
Breitman, Richard,et al. (2010) U.S. Intelligence and the Nazis. Cambridge University Press. Cambridge.
CIA (1951) Current Activities of Ante Pavelic. Information Report, 25. 4. 1951., CIA-RDP82-00457R007300650008-6. CIA FOIA Electronic Reading Room. Dostupno: https://www.cia.gov/readingroom/node/222061(Pristupljeno 20. 10. 2026.).
Delić, Ante (2011) On the concealment of Ante Pavelić in Austria in 1945-1946. Review of Croatian History 7(1): 293-313.
Fukuyama, Francis (1992) The End of History and the Last Man. Free Press. New York.
Huntington, Samuel P. (1996) The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. Simon & Schuster. New York.
Ideje.hr (2026) Jović, Kovačević i Grubiša: Diplomacija iza kulisa. https://www.youtube.com/watch?v=HEOxaIEmtDc(Pristupljeno 20. 10. 2026.).
Ivković, Žarko (2025) Martina Grahek Ravančić: Pavelić je za Bleiburg odgovoran moralno, Tito kazneno, Britanci i moralno i kazneno. Večernji list. Dostupno: https://www.vecernji.hr/vijesti/martina-grahek-ravancic-pavelic-je-za-bleiburg-odgovoran-moralno-tito-kazneno-britanci-i-moralno-i-kazneno-1858186 (Pristupljeno 20. 10. 2026.).
Jović, Dejan (2013) Uvod u studij realizma. Ur. Jović, Dejan. Teorije međunarodnih odnosa – realizam. Politička kultura. Zagreb.
Jović, Dejan (2014) Liberalizam u međunarodnim odnosima: teorija i praksa. Ur. Jović, Dejan. Liberalne teorije međunarodnih odnosa. Političke analize. Zagreb.
Klein, Naomi (2007) The Shock Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism. Metropolitan Books. New York.
Kreißig, Uwe (2024) 17. Lennart Meri Konferenz in Talinn: Nach Sieg der Ukraine Russland aufteilen? Volksstimme. Dostupno: https://www.volksstimme.de/deutschland-und-welt/politik/nach-sieg-der-ukraine-russland-aufteilen-3849807 (Pristupljeno 20. 10. 2026.).
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538(Pristupljeno: 20.10.2026.)
Rukavina, Bruno (2025) Paradoks: Dok politika razornim sankcijama udara Moskvu, zapadne tvrtke sveprisutne u Rusiji. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/paradoks-dok-politika-razornim-sankcijama-udara-moskvu-zapadne-tvrtke-sveprisutne-u-rusiji/ (Pristupljeno 20. 10. 2026.).
Savranskaya, Svetlana i Blanton, Tom (2017) NATO Expansion: What Gorbachev Heard. National Security Archive. Dostupno: https://nsarchive.gwu.edu/briefing-book/russia-programs/2017-12-12/nato-expansion-what-gorbachev-heard-western-leaders-early (Pristupljeno 20. 10. 2026.).
U.S. Helsinki Commission (2022) Decolonization of Russia to Be Discussed at Upcoming Helsinki Commission Briefing. Dostupno: https://www.csce.gov/press-releases/decolonization-of-russia-to-be-discussed-at-upcoming-helsinki-commission-briefing(Pristupljeno 20. 10. 2026.).
Veljković, Sandra (2014) Saveznicisu 1947. znaligdje se krije Ante Pavelić, ali ga nisuhtjeliuhititi. Večernji list. Dostupno: https://www.vecernji.hr/vijesti/ni-sad-ni-britanija-nisu-zeljeli-uhititi-pavelica-934665 (Pristupljeno 20. 10. 2026.).
