Bivši predsjednik Uprave Hrvatskih cesta Josip Škorić priznao je da je primao mito, nagodio se s USKOK-om i dobio pravomoćnu presudu. Ipak, iza zatvorskih rešetaka neće završiti, barem ne na temelju te presude. Osuđen je na 11 mjeseci zatvora koji su zamijenjeni radom za opće dobro, uz novčanu kaznu od 15.000 eura i oduzimanje oko 6000 eura nezakonito stečene koristi. Time je okončan jedan korupcijski predmet protiv nekadašnjeg čelnika važnog državnog poduzeća, no istodobno se ponovno otvorilo pitanje koje sve češće prati hrvatsko pravosuđe: koliko su takve nagodbe učinkovite u borbi protiv korupcije i kakvu poruku šalju javnosti?
Škorić nije jedini visokopozicionirani dužnosnik koji je posljednjih mjeseci odlučio priznati krivnju i sporazumjeti se s tužiteljstvom. Bivša državna tajnica Josipa Pleslić, nekadašnja Rimac, u rujnu je priznala krivnju u aferi “Sport i glazba” te dobila godinu i osam mjeseci bezuvjetnog zatvora i novčanu kaznu od 130.000 eura. Za razliku od Škorića, ona zatvor nije izbjegla, ali je nagodbom okončala jedan od postupaka koji se protiv nje vode. Početkom godine s USKOK-om se nagodio i bivši HDZ-ov gradonačelnik Otoka Josip Šarić, koji je zbog zlouporabe položaja i ovlasti dobio 11 mjeseci zatvora zamijenjenih radom za opće dobro, novčanu kaznu od 10.000 eura te obvezu nadoknade štete od 26.500 eura.
Na prvi pogled, riječ je o uspjesima pravosuđa. Okrivljenici priznaju krivnju, sudovi donose pravomoćne presude, a postupci koji bi mogli trajati godinama završavaju bez dugotrajnih suđenja. No postoji i druga strana priče. Ako se priznanje krivnje redovito povezuje s osjetno blažim sankcijama, otvara se pitanje postiže li se time svrha kažnjavanja i odvraćaju li takve presude druge od zlouporabe javnih funkcija. Još je važnije pitanje što USKOK dobiva zauzvrat: samo priznanje i zaključen predmet ili informacije koje omogućuju razotkrivanje šire korupcijske mreže?
Kovačević: Nagodbe su zamišljene za razotkrivanje korupcijske hobotnice
Upravo na taj problem u razgovoru za Dnevno.hr upozorava Pero Kovačević, pravnik i bivši saborski zastupnik, koji smatra da se institut nagodbe u pojedinim slučajevima udaljava od svrhe zbog koje je uveden u hrvatski kaznenopravni sustav.
“Nagodba je uvedena upravo zbog situacija u kojima je teško dokazati kazneno djelo, odnosno prikupiti dokaze. Ideja je bila da USKOK kroz nagodbu dođe do dokaza koji će mu omogućiti kazneni progon prvooptuženog, drugooptuženog ili drugih ključnih osoba. Kada sam bio u Saboru i kada se uvodio taj institut, cilj je bio olakšati rad USKOK-u, osobito kod kaznenih djela koja se otkrivaju kasnije i kod kojih je teško doći do materijalnih dokaza. Prije svega, trebalo je omogućiti postupanje protiv organizatora, jer je u takvim predmetima često riječ o čitavoj hobotnici”, objašnjava Kovačević.
Prema njegovu tumačenju, nagodba bi trebala biti posebno korisna u složenim korupcijskim predmetima u kojima jedan sudionik može pomoći istražiteljima da dođu do osoba koje su organizirale nezakonite poslove ili od njih imale najveću korist. Međutim, smatra da posljednji primjeri otvaraju sumnju koristi li se taj institut uvijek na takav način.
“Ovo što sada gledamo ne izgleda mi kao korištenje nagodbi u tu svrhu. Meni to više izgleda kao pogodovanje. Imamo situaciju u kojoj je pravni sustav dobro zamišljen, ali se loše provodi. Još sam u Saboru govorio da je zakon dobar kada ga provode dobri ljudi. Sada imamo drukčiju situaciju. Loši ljudi provode dobre zakone i onda ni ti zakoni više nisu dobri”, poručuje Kovačević. Njegova je ocjena oštra, ali otvara pitanje koje nadilazi pojedinačne presude. Ako se korupcijski postupak završi priznanjem jednog okrivljenika, je li time razotkriven čitav mehanizam nezakonitog postupanja ili je pravosuđe samo brže došlo do završetka predmeta? Odgovor nije jednak u svakom slučaju, a iz same činjenice da je sklopljena nagodba ne može se zaključiti ni da je netko pogodovao okrivljeniku ni da su otkriveni svi sudionici korupcije.
Što USKOK dobiva, a što gubi nagodbama?
Sporazumijevanje o priznanju krivnje predviđeno je Zakonom o kaznenom postupku i predstavlja zakonit način završetka kaznenog postupka. Državno odvjetništvo i okrivljenik, uz sudjelovanje branitelja, mogu se sporazumjeti o priznanju krivnje i sankciji, a sud odlučuje hoće li takav sporazum prihvatiti. Važno je pritom naglasiti da okrivljenik ne mora automatski svjedočiti protiv drugih osoba kako bi se mogao nagoditi. Dobivanje novih dokaza može biti jedna od koristi takvog postupanja, ali nije nužan uvjet svakog sporazuma.
Za tužiteljstvo nagodba može imati nekoliko prednosti. Osigurava priznanje krivnje, smanjuje rizik neuspjeha na suđenju i oslobađa vrijeme za rad na drugim predmetima. U složenim korupcijskim postupcima, u kojima se izvode brojni dokazi i saslušavaju deseci svjedoka, takva ušteda može biti značajna. S druge strane, okrivljenik dobiva mogućnost dogovora o kazni, koja može biti blaža od one kojoj bi bio izložen nakon punog suđenja.
Upravo se zato učinkovitost nagodbi ne može mjeriti samo brojem pravomoćnih presuda. Jednako je važno koliko je nezakonito stečenog novca oduzeto, je li nadoknađena šteta i jesu li prikupljeni dokazi protiv drugih sudionika. Kod Škorića je oduzeta utvrđena imovinska korist od oko 6000 eura, a izrečena mu je i novčana kazna. Kod Šarića je određena nadoknada štete Gradu Otoku, uz dodatnu novčanu sankciju. Ti su elementi važni za ocjenu ishoda postupaka, premda sami po sebi ne daju odgovor na pitanje jesu li izrečene kazne primjerene.
Slučaj Josipe Pleslić pokazuje i drugu dimenziju sporazumijevanja. U predmetu „Sport i glazba”, koji je izvorno obuhvaćao velik broj okrivljenika, niz osoba priznao je krivnju i nagodio se s USKOK-om. Takav razvoj događaja može znatno pojednostaviti suđenje, ali otvara i pitanje koliko javnost na kraju saznaje o načinu funkcioniranja sustava u kojem su se nezakonitosti događale. Pravomoćna presuda utvrđuje kaznenu odgovornost, no sporazumno završeni postupak ne donosi uvijek jednako opsežno javno izvođenje dokaza kao dugotrajno suđenje.
Presude se donose, ali ostaje pitanje povjerenja
Najosjetljiviji dio cijele priče ipak je povjerenje građana. Kada osoba koja je obnašala visoku javnu funkciju prizna korupciju, a zatvorsku kaznu zamijeni radom za opće dobro, dio javnosti takav ishod može doživjeti kao preblag. Istodobno, pravosuđe mora voditi računa o zakonskim mogućnostima, okolnostima svakog pojedinog slučaja i dokazima kojima raspolaže. Nije svaka nagodba ista, kao što ni svako korupcijsko kazneno djelo nema jednaku težinu.
Zbog toga bi javnosti bilo korisno jasnije objasniti zašto je u određenom predmetu prihvaćen upravo takav sporazum. Je li presudila dokazna situacija, priznanje okrivljenika, povrat nezakonite koristi, mogućnost učinkovitijeg postupanja protiv drugih osoba ili kombinacija više okolnosti? Takva objašnjenja ne bi trebala ugroziti druge postupke, ali bi mogla pomoći građanima da razumiju zašto se tužiteljstvo odlučilo za nagodbu umjesto suđenja.
Kovačevićeva kritika upozorava na moguću opasnost da dobro zamišljen pravni institut, ako se ne koristi u skladu sa svojom svrhom, izgubi povjerenje javnosti. No jednako je važno izbjeći zaključak da svaka blaža kazna znači pogodovanje. Sporazumi su sastavni dio modernog kaznenog pravosuđa i njihova primjena može biti opravdana čak i kada rezultat na prvi pogled djeluje blag.
Hrvatsko pravosuđe tako se nalazi pred izazovom koji se ne može riješiti pukim zbrajanjem zaključenih predmeta. Građani imaju pravo očekivati da se korupcija otkriva, da odgovorni budu kažnjeni i da se nezakonito stečena korist oduzme. Ali imaju pravo znati i zašto je država u pojedinom slučaju pristala na određenu kaznu. Jer konačno pitanje nije samo koliko se ljudi nagodilo s USKOK-om, nego što je hrvatsko društvo tim nagodbama dobilo. Ako se njima brže dolazi do pravomoćnih presuda, vraća novac i razotkrivaju složeni korupcijski mehanizmi, riječ je o važnom instrumentu borbe protiv kriminala. Ako se, međutim, njihova korist svodi ponajprije na brzo zatvaranje predmeta uz kazne koje ne ostvaruju svrhu kažnjavanja, tada postoji razlog za ozbiljnu stručnu i javnu raspravu.
Upravo zato Škorićeva presuda nije samo priča o jednom bivšem direktoru koji je priznao primanje mita i izbjegao odlazak u zatvor. Ona je povod za mnogo šire pitanje: koliko hrvatsko pravosuđe svojim presudama uspijeva pokazati da se korupcija ne isplati?
