Koliko ih ima u Thunu? Barem tri tisuće, odgovara prvi poznanik, kojeg srećemo dok kroz idiličnu tišinu kućica u cvijeću i šetnica uz jezero koračamo prema centru švicarskog grada gdje se živi već 5000 godina i čija rijeka Aare je stoljećima dijelila dva svijeta, romanski kršćanski južno i tada barbarski germanski na sjeveru.
Tih vremena prisjetio se i Ante Baraba koji se nakon 55 godina odlazaka na Hajdukova gostovanja odlučio poput drevnog kartaškog vojskovođe Hanibala prijeći Alpe. Dok su ostali automobili okićeni šalovima i zastavama brodili autoputem prema Luzernu i Thunu, njegova ideja je bila skrenuti lijevo i preko visokih planina se spustiti u dolinu dva jezera. Sve je krenulo dobro i bez navigacije, ali odjednom se ispriječila rampa.
– Via Michelin izgleda zaboravio da će pasti snijeg – komentirao je Ante podižući rampu vjerujući da je našao rješenje za prolaz.
No, ubrzo mu je sinulo i ono drugo pitanje. A što ako su je na drugoj strani zaključali? Iako je taman bio smislio potpis pod sliku – “bili su bili vrhovi planina”, oprez je prevladao i za dolazak pred stadion Thuna trebalo je proći dodatnu kilometražu.
Na parkiralištu pred stadionom već u 14 sati gužva, telefoni rade samo onima koji su se sjetili nadokupiti internet, a automat prima samo kovanice. Snašli su se svi za početak, a onda pravac Tunensee. Hajduk se smjestio blizu obale, ali je krio lokaciju javnosti. Mir i koncentracija prije svega, ali eto u šetnji predsjednika Ivana Bilića i sportskog direktora Roberta Grafa. U kratkim rukavima, u dolini je kao rano proljeće, a ne jesen, dok se vrhovi u pozadini bijele.
– Da ovdje ima lignji provjerili bismo i toplinu vode – dometnuo je netko, koji zna što mu je omiljeni hobi kad je doma.
Tu je i čuvar stadiona, kao i Neno Zorica, koji se hvali da je najzaslužniji što se utakmica Hajduka i Dinama odigrala do kraja. Kao dokaz prilaže video kako buši rupe za vodu na travnjaku. Mali ljudi čine jedan veliki klub koji se konačno vratio gdje mora biti.
– Bit će još i bolje – kratko će predsjednik Bilić.
Odavno nije bio sretniji i pristupačniji.
Vrijeme je za adu i stare drvene vodenice u centru Thuna (na njemačkom se izgovara Tunj, a to je u Dalmaciji riba) gdje Aare napušta jezero i nastavlja tok prema Bernu. Je li ovo Thun ili splitska Riva? Sve je puno kao subotom navečer, a mjesta za sjedenje ima za manjinu, ostali na nogama ili uz rijeku, ona splitska priča, pivo u limenci i pitanje za koji euro donacije. Mnogi su bez problema izvadili, pogotovo oni koji miješaju s njemačkim ili francuskim jezikom, primaju se sve valute jer registracija ima odasvud.
Povremeno pjesma, a neki raspoloženi DJ je lokalnom gazdi donio i naš repertoar. Bez razmišljanja je stavio svirku na razglas. Skupo je kao i uvijek u Švicarskoj, ali tko mari za to. Mladi ovo vide prvi put, stariji se prisjećaju, mnogo toga se promijenilo od Lisabona i Bukurešta prije 32 godine ili Atene i Sankt Petersburga prije 16, ali odanost bijeloj boji ostaje.
I ono što je zapravo fascinantno u sjeni svega lošeg što je opteretilo europski povratak protiv Ajaxa. Je li netko vidio švicarsku policiju? Na granici bez pregleda, na ulazu u grad bez kontrola, u centru grada samo civili, gosti i domaći. Dvije djevojke poželjele su fotografiju s ribičem koji je mirno držao štap dok je desetak metara dalje odjekivalo “ja te volim Hajduče”. Iako su dominirale majice s natpisima “sloboda navijačima”, sve se može kad se hoće!
Jer kad je u Švicarskoj život spor i savršen, zašto se ne uklopiti. Sunce polako zalazi, kao u Dalmaciji na osami blizu mora. Vrijeme je da se prije polaska na stadion nazdravi europskom Hajduku i navijačima koji ruše rekorde dolascima na stadion, doma i vani. Ludilo i preko tjedna, kaže najnoviji transparent. Alpe su osvojene i bez prelaska, čekamo svjetionik na Gibratlaru…
