Potpuno su u pravu bili beogradski “blokaderi”, kako studente i građane koji mjesecima ustrajno prosvjeduju protiv svevlađa Aleksandra Vučića nazivaju njegovi sljedbenici, kad su nekoć prestižnom filmskom festivalu FEST dali prefiks Ćaci. Jer sve je na ĆaciFEST-u bilo pomno osmišljeno kako bi se podržao narativ koji uoči prijevremenih izbora gradi “car srpskoga sveta” Vučić. Nitko ne može reći da je festival, koji je od pokretanja 1971. imao faze u kojima je parirao najpoznatijim međunarodnim festivalima, ove godine “slučajno” otvoren filmom Lordana Zafranovića “Djeca Kozare” o ustaškim zločinima, a zatvoren premijerom filma “Ruka pravde” o “herojskom” atentatu na poglavnika NDH Antu Pavelića od ruke neustrašivog srpskog mladića.
Simbolika je preočita da bi prošla neopaženo, a tema ustaštva bez ikakva razloga postavljena je kao središnja, pa u cijeloj priči ima više politike nego filma, a najmanje ima činjenica. No kada se pogledaju kontroverzije koje su pratile Zafranovića, pa i reakcije dijela hrvatskih glumaca koji su odbili sudjelovati u provučićevskoj kampanji, one su “kamilica” u usporedbi s “Rukom pravde”. Film redatelja Nemanje Ćeranića, iza kojeg stoji poznati promotor srpske “vjekovne žrtve” i herojstva te “srpskoga sveta”, koredatelj Nebojša Pajkić, ulazi u anale bizarne kinematografije.
FEST otvoren Jasenovcem, a zatvoren Pavelićem, nije slučajan programski luk, nego politička poruka. A baš je ove godine FEST trebao, mogao, pa možda i htio vratiti sjaj minulih dana. No sve je ostalo na željama, jer festival je pretvoren u pozornicu za veličanje Vučića i širenje ideja na kojima on godinama zasniva svoju vlast, idejama straha i prikazivanja sebe kao borca protiv “unutarnjih i vanjskih” neprijatelja.
Simbolika je potpuno čitljiva i domaćoj i stranoj publici, no banalno je to čak i srpskoj publici sklonoj ritualnom i dramatičnom. FEST 2026. postao je dvodnevni državni ritual. Početak i kraj tako zatvaraju puni krug srpske viktimološke naracije Drugoga svjetskog rata.
Moralni pad
Otvaranje s “Djecom Kozare” praćeno je polemikama u javnosti, uključujući kritike organizacije festivala i odluku nekih umjetnika da ne prisustvuju otvaranju. Udruženje filmskih glumaca Srbije odlučilo je i javno podržati kolege koje su odbile doći na premijeru Zafranovićeva filma, nazivajući taj izostanak protestom protiv stanja u kulturi. Mnogi su se sjetili trenutka najvećeg moralnog posrnuća FEST-a, 1997. godine, kada su organizatori inzistirali da publika u miru gleda filmove kao da se ništa ne događa, dok je na ulicama policijski stroj još moćnog diktatora Slobodana Miloševića mlio prosvjednike vodenim topovima. S druge strane, zatvaranje festivala filmom “Ruka pravde” dočekano je bez ikakve rezerve, a film je nagrađen aplauzom.
Producentska TS Media potpisuje i Zafranovićevu “Djecu Kozare” i Ćeranićevu i Pajkićevu dramatičnu i apsurdno netočnu “Ruku pravde”. Selektor Dragan Jeličić priznao je da će film izazvati polemike u “uzavrelom političkom prostoru”, ali je naglasio da mu je to bila davna želja. Poruka iz Beograda bila je jasna: označila je Hrvate kao zločince koje može osvetiti samo metak neokaljanog, mladog i odanog Srbina, uz taktove Marša na Drinu. E, tek smo sada ušli u “melos” ĆaciFEST-a koji je ipak, kako bi se bar malo spasio “bruke”, za zatvaranje službeno stavio sasvim nebitan film Georgie Oakley “Razum i osjećaji”.
Što je “Ruka pravde” prema Nemanji i Nebojši? Prema sinopsisu, film donosi “snažnu kombinaciju povijesnog trilera i osobne drame pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini Blagoja Jovovića, koji po završetku Drugoga svjetskog rata život nastavlja u Argentini. Po saznanju da ratni zločinac i vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić živi u Buenos Airesu, Blagoje odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke i započinje osmišljavanje plana atentata na Pavelića”. Film 74-godišnjeg profesora filmske dramaturgije i scenarista kultnih naslova poput “Dečka koji obećava” i “Davitelja protiv davitelja”, koji mnogi smatraju jednim od najboljih srpskih filmova, nastavak je njegovih velikosrpskih težnji. Maske su pale kad je o četništvu režirao film “General Mihailović: heroj i kazna” iz 2015. i supotpisao knjigu “Tajna društva u Srbiji”. Iste godine kad je snimljen taj film, beogradski sud rehabilitirao je Dražu Mihailovića, kojemu je služio i “hrabri Blagoje”.
Lažna povijest
Pajkić je posljednjih godina potpuno posvećen veličanju četničko-kraljevske tradicije i ne zanima ga povijesna istina, nego izgradnja uzorne nacionalne mitologije u kojoj je srpska patnja jedino mjerilo, a “jugoslavenski” i “srpski” postaju sinonimi. Njegov sin Lav Pajkić, inače, državni je tajnik u Ministarstvu rada i član Vučićeva SNS-a, što dobro opisuje prostor u kojem se sve događa.
Najnoviji rad gotovo da je dosegnuo mjerila apsurda koja je Pajkić postavio kad je oživljavao četničkog vojvodu, a razina laži upravo je frapantna. Već sama najava apsolutna je laž. Tvrdi se da je riječ o “decenijama čuvanoj tajni”. To nije točno. Jovović je svoju verziju javno iznio 1998. u knjizi “Dva metka za Pavelića”, koju je izdiktirao novinaru Tihomiru Burzanoviću, a umro je godinu poslije. Priča je u srpskim medijima poznata četvrt stoljeća, no prema arhivskom članku Telegrafa iz 2023., Pajkićevo djelo Filmski centar Srbije prezentira malne kao da je nacionalistički redatelj otkrio Da Pavelićev kod. No tvrtki Tracktor Production to ne smeta da u službenim priopćenjima film predstavi kao “povijesni dokument”.
Prije daljnje rekonstrukcije treba samo spomenuti da je “Ruka pravde” bio jedan od samo tri rada kojima je Filmski centar dao novac, a izbor bi bio smiješan da nije tragičan. Osim “Ruke”, žiri je financirao film “Dr. Lazić”, koji glorificira “srpsku žrtvu u Sarajevu i egzodus nakon Daytona”. Stravična je činjenica da je Sarajevo pretrpjelo najdulju opsadu nekoga grada od Drugoga svjetskog rata, da su oni koji bi malaksali od gladi u stanju očaja glavinjali razrušenim ulicama i izlagali se mecima, dok su u brdima iznad njih Srbi prodavali ljude na komad zapadnim gostima željnima “ljudskog safarija”. No motiv dnevnika ratnog kirurga, što je, naravno, stresno, stavljen je u funkciju prikazivanja Srba kao žrtava Sarajeva. Treći je film “Dečanski ključ” Milutina Petrovića koji pazi da se mit o srpskoj žrtvi očuva i na tlu Kosova radom o “istoriji Dečana kao istoriji Srbije”.
Dražin fašist
Pavelić je ranjen 10. travnja 1957. u Buenos Airesu, a umro je 28. prosinca 1959. u Madridu, no pouzdanih podataka o atentatu ima vrlo malo. Stoga je notorna laž da je Jovović izravno ubio poglavnika jer je on umro čak dvije i pol godine poslije, od posljedica ranjavanja. Nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li Jovović doista bio napadač ni je li radio za jugoslavensku službu sigurnosti; postoji i inačica prema kojoj je pucao agent Udbe. Najpoštenije je reći da Jovovićeva priča nije dokazana, ali to “Ruku pravde” ne čini više ni manje lošom. Naime, beogradski Telegraf piše da film “ne glorificira nasilje”, a Informer ga najavljuje kao priču o “herojskom činu Srbina koji je osvetio tisuće ubijenih”. Obje stvari ne mogu biti istodobno istinite. A tu je i balansiranje između “jugoslavenskog” i “srpskog” heroja. Telegraf Jovovića naziva jugoslavenskim herojem, a FEST ga opisuje kao pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini, dakle Dražinih fašista – četnika. O tome kolika su i kakva zla četnici učinili hrvatskim i muslimanskim civilima – ni riječi. Zločin NDH je neosporan, ali ne briše zločin drugoga, a selektivno pamćenje čini nacionalizam zanosnim. Tu su i neki posve bizarni detalji. Informer je uz film objavio tekst o Paveliću naslovljen tvrdnjom da je “čuvao ljudske oči u košarama”. To potječe od književnika Curzia Malapartea, a povjesničari ga smatraju nepouzdanim. Pavelićevi stvarni zločini, rasni zakoni i Jasenovac dovoljno su dokumentirani da im ne treba okultna dekoracija.
Nema dokaza da je “Ruka pravde” dio izborne kampanje i da Vučić namjerava do kraja probuditi srpsko nacionalno buntovno biće. Ali ideološkim okvirom u koji se film uklapa koristi se i Vlada Srbije, koja je dodijelila državljanstvo Jovovićevoj rodbini u Argentini, a najavila je i prijenos njegovih posmrtnih ostataka u Aleju zaslužnih građana na Novom groblju. Četnik Jovović u Vučićevoj Srbiji, gdje je četništvo izjednačeno s antifašizmom i patriotizmom, zaslužuje najveće počasti jer je pucao u leđa Paveliću. Kad je glavni tajnik oporbenog Pokreta slobodnih građana ustvrdio da nema dokaza da je Jovović izvršio atentat, dnevnik Kurir to je prikazao kao napad na srpskog heroja i kao kampanju “blokaderske opozicije”. Pa sumnja u četničku legendu postaje izdaja, a povijesni spor pitanje lojalnosti. To je slijepi, fanatični nacionalizam, koji osvetu pretvara u državni spomenik, a pamćenje u instrument mržnje prema drugom narodu. Državni novac, državni telekom, državne počasti i državni mediji tvore zatvoreni krug u kojem film, grobnica i priopćenje potvrđuju jedno drugo, a sve su besmislice i laži.
“Srbija pamti”
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić odgovoran je za masovna ubojstva i nijedan ozbiljan hrvatski glas, uključujući desnicu, kojoj pripada sve više građana svjesnih nesposobnosti ljevice, nema razloga to relativizirati. Stoga prigovor ne ide filmu, nego okolini koja ga je proizvela, tajni koja to nije, dokumentu koji to nije, četniku koji je radi potvrde mita unaprijed proglašen nedodirljivim. Pajkićeva linija, od Mihailovića do Jovovića, gradi panteon u kojem nema mjesta za druge žrtve osim srpskih, jer suze se ne troše ako nema opijela.
Povijesna jezgra jest istinita, Ante Pavelić nakon sloma NDH 1945. bježi preko tzv. samostanske rute u Argentinu, gdje je politički aktivan i osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Godine 1957. Blagoje Jovović izvršio je atentat na Pavelića i teže ga ranio, nakon čega se Pavelić povlači u Španjolsku. Preminuo je 1959. u Madridu od posljedica atentata.
No film tu činjenicu nadograđuje mitom. Jovović se u filmu ne prikazuje kao bivši četnik i kratkotrajni Titov partizan koji živi u emigraciji, nego kao moralni osvetnik cijelog srpskog naroda. Atentat od 9. travnja 1957. u predgrađu Buenos Airesa, koji su argentinske vlasti službeno ostavile nerazjašnjenim, u filmu postaje svjesna, organizirana “ruka pravde”. Teza da je Pavelić umro izravno od metaka je pojednostavljenje. On umire dvije i pol godine poslije u Madridu, a uz rane od atentata, medicinska dokumentacija i svjedočenja govore i o šećernoj bolesti i drugim komplikacijama. Film tu distinkciju briše jer smrt mora biti izravna kazna.
Zato FEST 2026. nije samo filmski festival. On je u ovom izdanju postao festivalska verzija Vučićeve kampanje “Srbija pamti” i mita u kojem su sjedinjeni kult Kosova, “nebeski narod” i “vječna patnja”. Otvoriti festival s djecom Kozare, a zatvoriti s likvidacijom poglavnika Pavelića znači reći: “Mi smo bili žrtve i mi smo donijeli pravdu.” To “pravedništvo” mobilizira birače kudikamo učinkovitije od bilo kojeg predizbornog spota.
Aleksandar Gavranić, koji glumi Blagoja Jovovića, u najavnim intervjuima izjavio je da mu je filmsko ubojstvo Pavelića “nešto najljepše” što je radio. Ta rečenica nije lapsus. Ona je nova etika Vučićeve Srbije, gdje ubojstvo iz osvete predstavlja zadovoljstvo. U zemlji koja se nije odredila prema svojoj odgovornosti u ratovima devedesetih, slavljenje osvetničkog ubojstva vrlo je opasno. Pravda se ne donosi metkom, valjda dosad znamo.
