Da je svijet ušao u novu utrku u naoružavanju, svima je jasno, ali je ona sasvim drukčija nego što je bila. Događa se u trenutku u kojem je i službeno istekao sporazum New START, posljednji preostali bilateralni ugovor o kontroli nuklearnog naoružanja između SAD-a i Rusije. Dvije velesile nemaju nikakva pravna ograničenja na veličinu svojih arsenala, a s vremena na vrijeme Rusija prijeti svima da će koristiti nuklearno oružje. Da bude još kompliciranije, i Kina radi na usavršavanju nuklearnog oružja, razvija hipersonično oružje, svemirske sustave i najmodernije nuklearne podmornice.
Umjetna inteligencija naveliko se umiješala u utrku u naoružavanju, jer tri velesile, Rusija, Amerika i Kina, užurbano pokušavaju integrirati u svoje najmodernije oružje AI alate. Do jučer se činilo da toga ima samo u filmovima i videoigricama, danas je već stvarnost, a što će biti sutra, možemo samo nagađati. Uz to se vode regionalne utrke, kao što je sporazum Amerike i Saudijske Arabije, a Trump svim silama želi zakočiti Iran da ne razvija nuklearno oružje.
Utrka se pomalo seli i u svemir, pogotovo između Amerike i Kine, sa željom uspostavljanja trajne prisutnosti i kontrole nad resursima Mjeseca, i to prerasta u geopolitičku bitku nove generacije. Svijet danas kupuje oružje kao da se sprema za duge ratove i to je najveći strah od naoružavanja i malih i velikih zemalja. Brojke više ne pokazuju samo tradicionalnu utrku velikih sila nego mnogo širi proces u kojem države različitih veličina povećavaju vojne proračune, naručuju borbene avione, protuzračne sustave, rakete, dronove, tenkove i topništvo te istodobno pokušavaju obnoviti zalihe streljiva.
Punjenje arsenala
Od Ukrajine i Europe do Indije, Bliskog istoka i Pacifika vojni arsenali ponovno se pune. Najviše se traže borbeni avioni, protuzračna obrana, rakete, dronovi, topništvo i streljivo. Sjedinjene Države i dalje su uvjerljivo najveći dobavljač, ali Francuska, Njemačka, Južna Koreja, Izrael i sve više Turska, pa i druge zemlje, pokušavaju zauzeti dio globalnog tržišta. Rat u Ukrajini promijenio je i samu logiku nabave: nije više dovoljno imati nekoliko sofisticiranih oružanih sustava – države žele velike zalihe, jeftinije projektile i sposobnost da ih proizvode dovoljno brzo za dugotrajan rat.
Prema najnovijim podacima Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), međunarodni transferi velikog konvencionalnog naoružanja u razdoblju od 2021. do 2025. bili su 9,2 posto veći nego u prethodnom petogodišnjem razdoblju. Bio je to najveći rast globalnih transfera oružja od razdoblja 2011. – 2015. Posebno je dramatičan europski skok: europske države povećale su uvoz velikog oružja za čak 210 posto.
To nije samo posljedica rata u Ukrajini. On je, međutim, glavni katalizator promjene koja se već nekoliko godina odvija u međunarodnom sigurnosnom sustavu. Nakon desetljeća u kojima su mnoge europske države smanjivale zalihe i oslanjale se na pretpostavku da se veliki rat u Europi neće dogoditi, sada se ponovno postavlja pitanje koliko tenkova, topničkih granata, projektila, borbenih aviona i sustava protuzračne obrane jedna država zapravo mora imati ako želi biti spremna za rat koji ne bi trajao nekoliko tjedana, nego nekoliko godina.
Istodobno se u Aziji nastavlja natjecanje povezano s Kinom, Indijom, Pakistanom, Japanom i Tajvanom, dok bogate države Perzijskog zaljeva nastavljaju kupovati sofisticirane sustave protuzračne i proturaketne obrane, borbene avione i rakete. Na Bliskom istoku ratovi i napetosti potiču potražnju.
Ekstreman primjer
Globalna vojna potrošnja dosegnula je 2025. godine 2,887 bilijuna dolara, prema SIPRI-ju, što je realni rast od 2,9 posto u odnosu na prethodnu godinu i jedanaesta uzastopna godina rasta. U posljednjih deset godina globalna vojna potrošnja povećana je 41 posto.
Postoji, naravno, i financijska strana utrke u naoružavanju. Sjedinjene Države i dalje drže vrh. Na tržištu velikog naoružanja postoji jedna konstanta: Sjedinjene Države i dalje su daleko najveći svjetski dobavljač.
U razdoblju od 2021. do 2025. američko je oružje činilo 42 posto ukupnog svjetskog transfera velikog naoružanja. U prethodnom petogodišnjem razdoblju američki udio iznosio je 36 posto. Američki izvoz povećan je za 27 posto. Washington je u promatranom razdoblju izvozio oružje u čak 99 država. Prvi put nakon dva desetljeća Europa je postala najveće odredište američkog oružja.
Na europske države otpalo je 38 posto američkog izvoza, dok je Bliski istok činio 33 posto. Najveći pojedinačni kupac američkog oružja bila je Saudijska Arabija, koja je primila 12 posto američkog izvoza.
“Američko oružje kupcima donosi napredne vojne sposobnosti, ali i političku komponentu, jačanje odnosa sa Sjedinjenim Državama. Za Washington je izvoz oružja istodobno instrument vanjske politike i način potpore vlastitoj obrambenoj industriji”, tvrdi analitičar Pieter Wezeman.
Pet najvećih uvoznika velikog naoružanja jesu Ukrajina, Indija, Saudijska Arabija, Katar i Pakistan. Zajedno su činili oko 35 posto svjetskog uvoza. Na vrhu je Ukrajina. Ukrajinski uvoz oružja bio je u promatranom razdoblju oko stotinu puta veći nego u prethodnom petogodišnjem razdoblju. Ukrajina je primila oružje iz najmanje 36 država, pri čemu je velik dio transfera bio povezan s vojnom pomoći nakon ruske invazije.
Pogrešna procjena
Ukrajina je tako postala ekstreman primjer kako rat mijenja svjetsku trgovinu oružjem. Prije 2022. bila je relativno mali uvoznik. Nakon ruske invazije postala je najveće odredište velikog naoružanja na svijetu.
No još je važnija činjenica da Ukrajina nije jedina europska država koja kupuje. Europa je postala najveća uvozna regija na svijetu. Europske države primile su 33 posto ukupnog svjetskog transfera velikog oružja u razdoblju od 2021. do 2025. Nakon Ukrajine najveći europski uvoznici bili su Poljska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Nuklearno oružje vratilo se s osvetom. Tako upozoravaju dvojica vodećih američkih nuklearnih stratega, Vipin Narang i Pranay Vaddi. Nuklearno oružje imaju Velika Britanija, Kina, Francuska, Indija, Izrael, Sjeverna Koreja, Pakistan, Rusija i SAD. Zapravo, malo je država dosad razvilo nuklearno oružje, iako je Oppenheimer tvrdio da ga “nije teško napraviti”. John F. Kennedy predvidio je da bi do 1975. moglo postojati do 20 država s nuklearnim oružjem.
“Središnji faktor iza ovog ograničenog ishoda bio je američki ‘nuklearni kišobran’ – obećanje da će Washington stati u obranu saveznika ako ikada budu izloženi nuklearnom napadu. Ta strategija spriječila je većinu američkih saveznika da izgrade vlastito nuklearno oružje”, kažu analitičari.
Sve je to tako funkcioniralo do Donalda Trumpa. On je jasno rekao da saveznici više ne mogu bezrezervno računati na Ameriku, a Emmanuel Macron odmah je poručio da se Europa mora pripremiti za američko povlačenje. Spreman je razgovarati s partnerima o proširenju zaštite francuskog nuklearnog arsenala na europske saveznike. Uključili su se i Šveđani kada su stigle Trumpove prijetnje da će uzeti Grenland.
Oružje iz Kine
“Nitko ne želi raspravljati o švedskom nuklearnom oružju, ali moramo”, čuje se od nordijskih vojnih stručnjaka, koji predlažu zajednički nuklearni arsenal.
SAD planira povećati broj bojnih glava koje mogu nositi njihove podmornice s nuklearnim oružjem. To je odgovor na ruske prijetnje, a Amerikanci imaju razrađen projekt “Zlatne kupole”, koja bi trebala spriječiti neprijateljske projektile. Ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je uspješno testiranje Posejdona, podvodnog drona namijenjenog prelasku oceana, detonaciji termonuklearne bojne glave i izazivanju radioaktivnog cunamija dovoljno snažnog da uništi obalni grad. Čini se da je također proveo barem jedno probno lansiranje kako bi se pripremio za postavljanje nuklearnog oružja u svemir, koje bi moglo uništiti flote američkih satelita.
Kina također razvija novo oružje i ispalila je hipersoničnu raketu u orbitu koja je obletjela svijet te postavila manevarsku jedrilicu koja bi mogla isporučiti nuklearno oružje bilo gdje na Zemlji. No zasad je pozornost stručnjaka privukla brzina kojom rastu kineske konvencionalne nuklearne snage. “Peking je zaustavio svaki pokušaj Trumpove administracije da uključi Kinu u neku vrstu rasprave o njezinim nuklearnim sposobnostima. To ostavlja SAD-u izbor hoće li nastaviti s povećanjem arsenala i novim, specijaliziranim oružjem kako bi držao korak s Pekingom i Moskvom ili će pregovarati o širem sporazumu o kakvu je Trump govorio”, kaže analitičar David E. Sanger.
Uz dronove, protuzračna obrana postaje možda najvažniji proizvod u trgovini oružjem. Moderni rat više ne znači samo borbu aviona protiv aviona. Balističke rakete, krstareće rakete, dronovi različitih veličina i dometa, lutajuće streljivo i elektroničko ratovanje stvaraju višeslojnu prijetnju.
Jeftini sustavi
Europa zato traži sustave koji mogu štititi gradove, vojne baze, infrastrukturu i postrojbe. “Europske države moraju snažno povećati ulaganja u protuzračnu i proturaketnu obranu, sustave protiv dronova i sposobnosti dubokih udara”, upozorava John McQuin, američki vojni stručnjak.
Dronovi su svakako nove zvijezde utrke u naoružavanju. Ako je borbeni avion simbol hladnoratovske i posthladnoratovske vojne tehnologije, dron je simbol novog rata.
Dron može koštati višestruko manje od borbenog aviona ili skupog projektila. Može služiti za izviđanje, navođenje topništva, napad, elektroničko ratovanje ili kao dio sustava protuzračne obrane. Posebno je zanimljiv razvoj takozvanih loyal wingman, odnosno borbenih besposadnih sustava koji bi trebali letjeti zajedno s pilotiranim avionima. Ideja je relativno jednostavna: skupi borbeni avion s pilotom ostaje središnji sustav, ali oko njega djeluje veći broj jeftinijih platformi. Time se povećava broj senzora i oružja bez potrebe da svaka platforma ima čovjeka u kabini.
Još jedan veliki trend jest rast potražnje za raketama. Dugo je prevladavala logika da je najnaprednije oružje nužno i najbolje ulaganje. Međutim, Ukrajina je pokazala problem takva pristupa. Ako rat traje godinama, skupocjeni projektili mogu se potrošiti brže nego što ih industrija može proizvesti. To mijenja ekonomsku logiku ratovanja. Reuters je u rujnu 2026. opisao kako europske države sve više traže kombinaciju vrlo naprednih, ali skupih projektila i mnogo jeftinijih sustava koji se mogu proizvoditi u velikim količinama.
“Države koje misle da imaju dovoljno krstarećih projektila zapravo nemaju dovoljno za dugotrajan rat”, stav je stručnjaka Douglasa Barriea. To je možda najvažnija lekcija iz Ukrajine za zapadne vojske. Nije dovoljno imati 20 najboljih projektila na svijetu ako protivnik može lansirati stotine dronova i projektila.
Prvi udar
Zato se razvijaju jeftiniji presretači, dronovi presretači i drugi sustavi koji bi trebali omogućiti da obrana ne troši projektile od nekoliko milijuna eura na svaku relativno jeftinu metu.
Danas mnogi podsjećaju na opasno vrijeme u listopadu 1962., kada se svijet našao na korak od nuklearnog armagedona. Sjedinjene Države i Sovjetski Savez očajnički su se borili za prednost tijekom hladnog rata. Nakon što su Sjedinjene Države postavile nuklearne projektile srednjeg dometa u Italiji i Turskoj, Sovjeti su, bojeći se prvog udara, nastojali postaviti vlastito nuklearno oružje u Kubi. Napeti dvotjedni zastoj koji je uslijedio, kubanska raketna kriza, gotovo je eskalirao u nuklearni rat. Ali, nasreću, nije došlo do katastrofe.
Sada se više razmišlja tko bi danas mogao spriječiti nuklearnu katastrofu i mnogi smatraju da treba biti oprezan kada je u pitanju umjetna inteligencija. “Danas stručnjaci u industriji umjetne inteligencije upozoravaju da su tvrtke koje se bave njome i zemlje u kojima se nalaze uhvaćene u vlastitoj utrci u naoružanju. Mnogi vjeruju da bi posljedice mogle biti katastrofalne poput nuklearnog rata koji su predsjednik John F. Kennedy i sovjetski vođa Nikita Hruščov jedva izbjegli”, piše u The New York Timesu Amanda Taub. Objašnjava da modeli umjetne inteligencije nisu atomske bombe, čak i ako se mogu iskoristiti u vojne svrhe.
Katastrofalni rizici umjetne inteligencije ostaju naizgled spekulativniji nego što je bila prijetnja nuklearnog rata 60-ih. A tvrtke koje traže tržišnu prednost nisu isto što i supersile koje se bore za globalnu prevlast, čak i ako se Sjedinjene Države i Kina bore za prevlast nad novom tehnologijom i širokim globalnim prednostima koje bi ona mogla donijeti.
Globalna prevlast
“Ali u svojoj srži natjecanje u umjetnoj inteligenciji ukazuje na isto pitanje koje se nadvijalo nad hladnim ratom: Kako protivnici mogu surađivati u održavanju sigurnosti svijeta, čak i dok se natječu za ekonomsku i geopolitičku dominaciju?”
Drew Fudenberg, profesor ekonomije i vodeći teoretičar videoigara, te Andrew Koh, profesor ekonomije, predlažu mogući način usporavanja utrke u naoružanju umjetnom inteligencijom na sigurniji tempo. To bi od igrača u natjecanju, i tvrtki i vlada, zahtijevalo da dijele dobre informacije o svom napretku i da se dogovore o tome gdje opasnost zapravo počinje.
“Profesori Koh i Fudenberg polaze od jednostavne premise: svatko ima interes u sprečavanju katastrofe, bez obzira na to koliko sebični bili. Istovremeno, tvrde oni, glavni igrači u industriji umjetne inteligencije imaju snažne poticaje za natjecanje za dominaciju. Tvrtke žele tržišni udio i milijarde dolara ulaganja koje će donijeti najnapredniji modeli.
Vlade žele ekonomske koristi od umjetne inteligencije te pristup naprednim modelima za vlastite potrebe”, tvrdi Amanda Taub. Ti konkurentski pritisci potiču igrače da opasno jure prema rubu katastrofe, gdje se mnogi brinu da bi odmetnuti agenti umjetne inteligencije mogli, na primjer, srušiti vladine ili financijske sustave, sabotirati vitalnu infrastrukturu ili pokrenuti biološki napad.
Profesori Koh i Fudenberg sugeriraju da bi se ti poticaji promijenili ako bi konkurenti dijelili informacije o svom tehnološkom napretku i koliko su blizu ruba sigurnosne granice. Ako igrači, uključujući tvrtke poput OpenAI-a i Anthropica, mogu vidjeti da nitko ne juri u opasan teritorij, imat će manje motivacije da to i sami učine, obrazlaže se u radu.
Rub katastrofe
Suprotno tomu, igrači će također znati da, ako se utrkuju u opasnosti, njihovi će konkurenti vidjeti i vjerojatno učiniti isto, stvarajući nepodnošljivu razinu rizika za sve.
Najvažniji je prvi udar i što bi slijedilo nakon toga. “Jedan od razloga zašto ne napadam prvi jest to što znam da, ako moj protivnik ima mogućnost drugog udara, jednostavno ćemo uništiti svijet”, rekao je profesor Koh. “A to bi samo po sebi spriječilo prve udare.”
Ista logika, kaže on, mogla bi vrijediti i za umjetnu inteligenciju. Tvrtke poput Anthropica i OpenAI-a razvijaju svoje najnaprednije modele umjetne inteligencije koji se koriste i u vojne svrhe iza zatvorenih vrata, pa moraju nagađati o međusobnom napretku. Ali ako bi tvrtke prihvatile vanjske promatrače koji bi mogli otkriti vitalne sigurnosne informacije i informacije o napretku, to bi pomoglo u uspostavljanju povjerenja. Već postoje dokazi da bi neki od najvećih igrača u umjetnoj inteligenciji bili spremni ići tim putem.
