Kampanja za prijevremene parlamentarne izbore u Srbiji, zakazane za 25. listopada, na samom je vrhuncu. Kako to obično u susjedstvu biva, središnja je figura te političke utakmice bivši predsjednik Aleksandar Vučić, koji na izbore izlazi s koalicijom Ujedinjena Srbija, koja je, prema procjenama nekih srpskih analitičara, na klimavim nogama. Procjenjuje se da su šanse za Vučićev poraz najveće u posljednjih 14 godina, međutim, drugi dio upućenih u tematiku mnogo je oprezniji te daje prednost vladajućoj garnituri zbog kontrole institucija i medija. Nedavno je profesor s beogradskog Fakulteta političkih znanosti Dušan Spasojević u razgovoru za Deutsche Welle rekao da su blok vlasti i blok oporbe postali ravnopravni, procjenjujući da su ovo prvi izbori na kojima vlast realno može pasti. Unatoč tomu, treba spomenuti da je Srpska napredna stranka (SNS) pojedinačno u Srbiji i dalje najjača politička opcija, iako i analitičari poput Zorana Gavrilovića naglašavaju da nije sigurno da će narodnjaci i socijalisti u zbroju uspjeti prebaciti 50 posto glasova.
Bilo kako bilo, izborni su uvjeti u Srbiji za oporbu izrazito nepovoljni, na što upozorava i Nenad Čanak, koji navodi da, čak i ako vlast izgubi inicijalnu većinu, treba računati na pokušaj “dokupljivanja” zastupnika korupcijom ili ucjenama, starim i uhodanim Vučićevim metodama koje ga svih ovih godina održavaju na vlasti. U ostanak na vlasti Vučić vjeruje i sada pa predviđa da će njegova lista Ujedinjena Srbija s izbora izaći s prednošću od pola milijuna glasova, te će šokirati oporbu. Tijekom ljetnih mjeseci, u začecima kampanje, reagirajući na prosvjede i pritiske, Vučić je za provladinu televiziju Prva rekao kako ne planira bježati iz zemlje ako njegov SNS izgubi vlast, nego je spreman te večeri čestitati pobjednicima. Upućeni u tematiku priznaju nam da je popularnost vladajućeg bloka načeta višemjesečnim prosvjedima i valom građanskog nezadovoljstva koji je uslijedio nakon tragedije u Novom Sadu, no šanse da Vučić potpuno izgubi vlast nazivaju skromnima jer bi takvo što iziskivalo masovnu izlaznost i čvrstu koordinaciju oporbenih lista kako bi se nadvladala institucionalna prednost koja je na strani Vučićeva SNS-a.
Sveprisutni Vučić
Izbori u Srbiji u svakom se slučaju mogu promatrati i kao referendum o Vučiću jer je politički sustav u toj zemlji visoko personaliziran, pa su kompletna moć, odluke i u konačnici sama kampanja svedeni isključivo na Vučića, a ne na stranački program. Iako je formalno riječ o parlamentarnim i lokalnim izborima, jasno je kao dan da se oni u praksi svode na izjašnjavanje građana za ili protiv Vučića, čije se ime nalazi na svim izbornim listama vladajuće Srpske napredne stranke, primjerice: Aleksandar Vučić – Srbija sutra. Vučić je sveprisutan u srpskom medijskom prostoru, on je glavni govornik na svim stranačkim skupovima, pojavljuje se na predizbornim plakatima i drži svakodnevne dugotrajne govore u medijima s nacionalnom frekvencijom, ostavljajući iza sebe i premijera i ministre, što ne iznenađuje one koji znaju da u političkoj stvarnosti Srbije Vučić godinama donosi sve odluke, bilo da je riječ o proračunu, stranim investicijama, infrastrukturnim projektima ili kriznim situacijama kao što je novosadska tragedija.
Vlada i parlament u Srbiji odavno nisu neovisna tijela, nego djeluju kao operativni izvršitelj Vučićeve politike, pa građani na izborima i ne biraju parlamentarne zastupnike, nego glasaju o tome odobravaju li Vučićeve metode upravljanja duboko korumpiranom i mafijom premreženom državom u kojoj se izbori s pozicije vladajuće stranke ciljano postavljaju kao pitanje Vučićeva opstanka. Biračima, posebice onima zaposlenima u javnom sektoru, šalje se poruka da bi Vučićev pad značio ekonomsku propast, gubitak poslova i nestabilnost države, dok s druge strane oporba nudi paletu ideoloških raznolikosti, pa tako ondje djeluje proeuropska ljevica i nacionalisti koji su još radikalniji od Vučića. Četnički zadojenim nacionalistima i proeuropski orijentiranoj ljevici dodirna je točka i zajednički cilj, koji bi trebao mobilizirati biračko tijelo, rušenje Vučićeva režima, koji na svojoj strani ima sve državne i medijske resurse. Vučić ima ogromnu zastupljenost u svim srpskim medijima, dok je oporbi i studentima terenski rad i prostor na društvenim mrežama ostao jedini komunikacijski kanal.
Izborni adut
Adut vlasti u aktualnoj kampanji svakako je financijska pomoć isplaćena građanima neposredno prije izbora: 50 i više eura punoljetnima te do 30.000 dinara umirovljenicima, što, naravno, utječe na lojalnost biračkog tijela kojemu Vučić u kampanji jamči ekonomski napredak i infrastrukturni razvoj. Onaj dio građana koji gleda i sluša Vučićeve medije teško da je i mogao doći u doticaj s izvještajima neovisnih promatrača kao što je ODIHR, koji upozorava na zloporabu javnih resursa, pritiske na birače u javnom sektoru i sporove o biračkim mjestima. To vladajućoj stranci jamči čvrstu organizacijsku mrežu na terenu, gdje je SNS zaoštrio retoriku vraćajući se radikalnijoj ideologiji, distanciranju od Zapada i o Vučiću koji je tobože na meti specijalnih operacija i regije. Vučić se prikazuje kao žrtva organizirane kampanje mržnje, i upravo to homogenizira njegovo biračko tijelo.
Kampanja je žestoka pa se Vučić u njoj, iako ima ogromne resurse, suočava s problemima te prvi put u posljednjih 14 godina na vidjelo izlazi njegova ranjivost. Najveće iznenađenje, a time i problem za vladajuću garnituru, jest pojava organiziranog studentskog pokreta koji je stasao iz studentskih prosvjeda. Upravo je Studentska lista – Studenti pobjeđuju, predvođena dr. Ilijom Srdanovićem, postala glavni takmac naprednjacima. Studenti ne pristaju na režimske provokacije i pokušavaju doprijeti do neodlučnih glasača unoseći u kampanju novu energiju. Gubitak 16 života u padu nadstrešnice u Novom Sadu u studenome 2024. ostavio je dubok, neizbrisiv trag u srpskoj javnosti, pa se režim još bori s posljedicama te krize koja je prerasla u simbol otpora korupciji u nefunkcionalnom sustavu, o čemu studenti uspješno progovaraju bez obzira na to što su im glavni mediji nedostupni.
Važna je i velika tema na srpskim izborima i pitanje projekta Jadar, odnosno rudarenje litija, što je također izazvalo blokade i dugotrajne prosvjede diljem Srbije. Riječ je o problematici koja spaja ekološke aktiviste, građane i desnicu, čime se ozbiljno nagriza Vučićev rejting među tradicionalnim glasačima u unutrašnjosti. Više od godinu dana prosvjeda, blokada i napetosti ogolilo je Vučićev režim pa je javnost svjedočila pokušajima represije, uhićenjima i kaznenim prijavama kojima je vlast nastojala ugasiti studentske prosvjede i ušutkati aktiviste, što se pokazalo kontraproduktivnim. Umjesto da prosvjed marginalizira, Vučić je pokušajima zastrašivanja pokazao nasilnu narav svojeg režima. To izaziva revolt dijela građana, ali iskusni lisac Vučić ne odustaje od uhodane strategije te u kampanji igra na kartu novčane pomoći i kontrole medija, preko kojih priča priče o ekonomskom rastu.
“Urota” Zagreba
Kampanja koju Vučić vodi nalik je na sve njegove prethodne političke borbe: duboko je polarizirajuća, personalizirana i praćena jeftinim populizmom, koji je vrhunac dosegnuo kada je dao ostavku na mjesto predsjednika države te ušao u utrku kao “običan građanin” i kandidat za premijera, koji se, međutim, prepoznatljivog stila vladanja i komunikacije nije odrekao. Marketinški je Vučić za ove izbore odlučio zaigrati ulogu običnog čovjeka iz naroda ne bi li se približio starijem biračkom tijelu taktikom maksimalne humanizacije. U službenim spotovima glumi konobara, vozača kamiona i obiteljskog čovjeka koji dolazi na vrata. Kroz te dijaloge režirani su sukobi između političkih stajališta starijih i mladih članova obitelji, čime se izravno šalje poruka starijoj populaciji.
Na svim profilima na društvenim mrežama SNS i Vučić objavljuju snimke turneje po Srbiji na kojima se donedavni predsjednik vozi u staroj Škodi i svađa s crijevom i žetonima u samoposlužnoj autopraonici, sudjeluje u ribolovu bez uspjeha, kupuje voće na tržnici i mazi pse lutalice s ciljem stvaranja privida da on dijeli svakodnevne probleme s običnim, prosječnim građanima. Paralelno s tim ležernim videozapisima, Vučić vodi vrlo agresivnu političku kampanju, uobičajeno zasnovanu na teorijama urote te kreiranju vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Javnosti se plasira priča da se protiv predsjednika vodi velika međunarodna, ponajprije regionalna, specijalna operacija kojoj je cilj destabilizacija Srbije.
Ne trebamo ni reći da je Hrvatska u kontekstu te priče glavna tema. Vučić je izravno optužio Zagreb za nezabilježeno i najbrutalnije miješanje u izborne procese jedne suverene države. Sredinom listopada srpsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je službenu prosvjednu notu Hrvatskoj navodeći da hrvatski mediji neobjektivno izvještavaju o situaciji u Srbiji s namjerom rušenja Vučićeve vlasti. Vučić je u tome otišao tako daleko da je optužio Zagreb da u suradnji s vlastima u Prištini i Podgorici pokušava utjecati na ishod izbora, pri čemu mu je i kao izravan povod za službenu reakciju poslužilo gostovanje beogradskog redatelja Gorana Markovića na HRT-u, gdje je on kritički govorio o Vučićevu režimu. Vučiću je to poslužilo kao dokaz za tvrdnju da se protiv njega vodi organizirana kampanja. Već mjesecima provladini tabloidi provlače teze da Hrvatska i njezine službe logistički i medijski daju potporu masovnim prosvjedima te to opisuju kao pokušaj vanjskog režiranja obojene revolucije. Oni koji ponešto o politici znaju složit će se da je ovdje riječ o klasičnim političkim manevrima kojima se fokus javnosti pokušava preusmjeriti s gorućih političkih tema.
Novo nasilje
Vučić u kampanju gura Hrvatsku kako bi u biračkom tijelu stvorio dojam nacionalne ugroženosti. Preplašeni birači lakše se okupljaju oko vođe i u većem broju izlaze na birališta, što je njegov prvi cilj. Drugi mu je cilj diskreditirati studente i oporbu, odnosno eliminirati protivnika prikazujući ga kao instrument u rukama Zagreba, Prištine i zapadnih centara moći, kao nedomoljube i strane plaćenike, čime se oporbi osjetno smanjuje legitimitet među prosječnim građanima Srbije.
Vučić ne vidi izbore kao demokratsko natjecanje, nego ih predstavlja kao borbu za goli opstanak nacije, a političke oponente i studenski pokret optužuje da žele pokrasti izbore i silom promijeniti vlast te poručuje kako će njegova lista svim sredstvima braniti izbornu volju građana. Riječ je, zapravo, o preventivnom dizanju tenzija, odnosno pripremi terena za nepriznavanje eventualnog lošeg izbornog rezultata.
Sve u svemu, moglo bi se reći kako Vučić vodi hibridnu kampanju nudeći svojim biračima s jedne strane toplu obiteljsku priču s društvenih mreža kako bi smirio tenzije, dok se u isto vrijeme oslanja na uhodanu populističku retoriku i stvaranje izvanrednog stanja u kojem se on pretvara u branitelja nacije od domaćih izdajnika i stranih urota. Tko god da u nedjelju 25. listopada odnese pobjedu, može se očekivati da će se u Srbiji nastaviti slabljenje demokratskih institucija, a osim toga, izbori nose rizik od novog vala nasilja i poslijeizbornih sukoba.
