Negdje pred kraj petnaestog stoljeća, dok Kolumbo još nije bio sasvim siguran što je zapravo pronašao, a Moskva se tek spremala uvjeriti samu sebe da je nasljednica Bizanta, u Novgorodu se dogodila jedna od onih epizoda europske povijesti koje zvuče kao da ih je netko izmislio nakon treće čaše vina.
U središtu priče bio je čovjek po imenu Benjamin, odnosno Venjamin: dominikanac, Latin, Slaven i Zapadnjak u ruskom crkvenom svijetu, koji se nekako našao u krugu novgorodskog arhiepiskopa Genadija upravo u trenutku kad je ovaj imao ozbiljan problem. Ruska Crkva nije raspolagala potpunim slavenskim tekstom Biblije; neke su knjige postojale, neke nisu, neke su bile nepotpune, a neke je trebalo prevoditi iznova. Genadiju je trebala cijela Biblija, i tu se pojavljuje Benjamin.
Tko je bio tajanstveni dominikanac koji je stigao u Novgorod?
Ruski izvori spominju ga kao dominikanca, “rodom Slovenina”, obrazovanog čovjeka koji zna latinski, poznaje gramatiku, a vjerojatno i nešto grčkoga i talijanskoga. Sudjelovao je u prevođenju biblijskih knjiga s latinske Vulgate, osobito Makabejskih knjiga. A onda priča postaje hrvatska.
Filolozi su u njegovim prijevodima prepoznavali zapadnojužnoslavenske, odnosno hrvatske jezične osobine. Hrvatski biografski leksikon upravo na temelju jezika, obrazovanja i kulturnoga kruga kojemu je pripadao smatra vrlo vjerojatnim da je Benjamin bio Hrvat. A postoji i još zavodljivija mogućnost, koja se ne pojavljuje samo u lokalnom splitskom patriotizmu nego u ozbiljnoj historiografiji: splitski akademik Žarko Dadić je 1989. prenio zaključak slavista Vladimira Rozova da je Benjamin možda bio rođen u Splitu ili je barem dio svoga nauka proveo u splitskom dominikanskom samostanu. Argument nije pronađen u kakvu srednjovjekovnom rodnom listu — takav luksuz povjesničari uglavnom nemaju — nego u jeziku njegovih prijevoda, u kojima nisu nađeni poljski ni češki tragovi, dok druge osobine upućuju prema hrvatskom primorskom i glagoljaškom svijetu. Sam Dadić bio je oprezniji od atraktivne splitske verzije i smatrao je sigurnijim Benjamina smjestiti negdje na hrvatsku obalu, u prostor koji se mogao protezati od Splita prema Istri. Drugim riječima, Splićanin možda jest bio; čovjek hrvatskoga jadranskog kulturnog kruga mnogo je ozbiljnija historiografska pretpostavka.
Ako je doista bio Splićanin, prizor je gotovo filmski: čovjek iz grada pod Marjanom, iz svijeta kamenih kuća, samostana, latinskih knjiga, zvonika i gušterni, odlazi preko pola Europe i završava u Novgorodu, među snijegom, ikonama i ruskim monasima, a pred njim latinska Vulgata. I tada se događa ono što se svakom prevoditelju prije ili poslije dogodi: materinji jezik počne mu krišom ulaziti u prijevod.
Gušterna u Rusiji? Jedna dalmatinska riječ kao lingvistički otisak prsta
U starijoj hrvatskoj literaturi među Benjaminovim jezičnim tragovima navode se riječi poput kovač, loviti, plijen, staja, stijena, nastojati, puk, obitelj — pa i ona fantastična jadranska riječ gušterna. Gušterna u Rusiji već je sama po sebi gotovo dovoljna za dobru povijesnu priču. Zamislite ga negdje oko 1490. u Novgorodu: vani minus dvadeset, unutra svijeće, pergament, Vulgata i ruski pisari, a njemu za neki pojam kroz glavu proletjela riječ koju je možda slušao još kao dijete uz kamene kuće na Jadranu. Gušterna tako postaje gotovo lingvistički otisak prsta.
Naravno, povijest jezika nije kriminalistička serija i jedan otisak nije dovoljan da se nekome rekonstruira rodni list. Dio filologa upravo je takve riječi smatrao dokazom Benjaminova hrvatskog podrijetla, dok su drugi kasnije bili oprezniji i upozoravali da je jezični materijal previše složen da bi se samo na temelju nekoliko riječi čovjeka definitivno proglasilo Hrvatom. To treba jasno reći: hrvatsko podrijetlo ozbiljna je historiografska teza, splitsko podrijetlo zanimljiva mogućnost, ali nije potrebno izmišljati ono što ne znamo, jer je ono što znamo već dovoljno nevjerojatno.
Benjamin nije bio samo prevoditelj, nego svojevrsni kulturni krijumčar u najboljem smislu te riječi. Preko njega u ruski prostor ne ulazi samo nekoliko latinskih rečenica nego čitav jedan način mišljenja: zapadna skolastika, latinska učenost, astronomija, računanje vremena, crkvena organizacija i političke ideje.
Upravo je tu Benjamin posebno zainteresirao akademika Žarka Dadića, jednog od onih ljudi koji su cijeli život kopali po mjestima na kojima većina drugih nije ni slutila da postoji priča. Dadić je bio jedan od najvažnijih hrvatskih povjesničara znanosti, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i sustavni istraživač povijesti matematike, astronomije i prirodnih znanosti u hrvatskom i europskom kulturnom prostoru. Nije se, dakle, radilo o nekome tko je slučajno naišao na Benjamina i poželio ga proglasiti Hrvatom, nego o znanstveniku kojemu je upravo prijenos znanja između kulturnih svjetova bio profesionalni teren.
Splitski akademik otkrio je još jednu nevjerojatnu dimenziju Benjaminove priče
Akademik Dadić je 1989. objavio rad pod naslovom „Hrvatski dominikanac Benjamin i njegova astronomska uloga u krugu novgorodskog arhiepiskopa Genadija u 15. stoljeću“. Naslov zvuči kao nešto što će čovjek pročitati jedino ako je izgubio okladu, a zapravo se iza njega krije velika priča.
Dadića je zanimalo kako je preko Benjamina u Rusiju ulazila zapadnoeuropska znanstvena kultura. Benjamin se povezuje s prijevodom tekstova koji su sadržavali astronomska i kalendarska znanja, uključujući dijelove glasovitog srednjovjekovnog djela Guillaumea Duranda Rationale divinorum officiorum. To znači da ovaj dominikanac nije prevodio samo Sveto pismo; prevodio je, na neki način, civilizaciju. I još nešto. U njegovu djelovanju vidi se ideja koja će se u ruskoj povijesti vraćati stoljećima: može li Rusija preuzeti znanje, tehnologiju i organizacijske obrasce Zapada, a da pritom ne prestane biti Rusija? Benjamin je u Genadijev krug unosio elemente zapadne crkvene i intelektualne kulture i sudjelovao u raspravama koje su se ticale crkvene organizacije, vlasništva, vlasti, obrazovanja i odnosa duhovne i svjetovne moći.
To se događa oko 1500., gotovo dva stoljeća prije Petra Velikoga. Treba odmah ukloniti lijepu, ali nedokazivu legendu: nema dokaza da je Petar Veliki pročitao Benjaminove spise i prema njima odlučio reformirati Rusiju. Povijest nije lanac citata, ali postoji nešto zanimljivije od neposrednog utjecaja — postoji kontinuitet problema.
Kod Benjamina se već pojavljuje ono pitanje koje će dva stoljeća poslije postati državna opsesija Petra Velikoga: što Rusija može uzeti od Zapada? Benjamin donosi knjige, latinsko znanje, astronomiju, crkvene modele i terminologiju; Petar će dovesti brodograditelje, časnike, liječnike, matematičare, inženjere i kartografe. Benjamin prevodi zapadne knjige, a Petar pokušava prevesti cijelu državu. Benjamin donosi Zapad u jednu prostoriju u Novgorodu, dok će Petar sagraditi Petrograd. Zato bi bilo pogrešno reći da je Benjamin nadahnuo Petra Velikoga, ali nije pogrešno vidjeti u njemu jednog od vrlo ranih predstavnika obrasca koji će poslije postati presudan za rusku povijest: uzeti sa Zapada ono što Rusiju može učiniti moćnijom, a pritom sačuvati vlastitu političku i duhovnu posebnost. Kod Benjamina je to još knjiga; kod Petra postaje imperij.
Godina 1499.: Biblija je dovršena, ali tajna čovjeka s Jadrana ostala je živjeti
Genadijeva Biblija završena je 1499. i postala je jedna od ključnih etapa u povijesti slavenske Biblije. Iz tog će tekstualnog svijeta poslije nastati i Ostroška Biblija, prvo potpuno tiskano izdanje Biblije na crkvenoslavenskom. A negdje duboko u toj velikoj priči možda je ostao trag jednog čovjeka s Jadrana, možda čak iz Splita, čovjeka koji je otišao toliko daleko na sjever i istok da se ondje više nije očekivalo ništa hrvatsko.
Ali jezik je nezgodna stvar. Čovjek može promijeniti zemlju, samostan i gospodara, može prijeći preko pola kontinenta, ali onda sjedne pred rukopis, počne prevoditi i iz njega izleti riječ koju nosi još iz djetinjstva: kovač, plijen, stijena, obitelj, gušterna. I petsto godina poslije jedan splitski akademik, Žarko Dadić, ponovno pronalazi toga zaboravljenog dominikanca i pokušava rekonstruirati što je zapravo radio među Rusima. Tu se krug gotovo savršeno zatvara.
Možda je čovjek iz dalmatinskoga svijeta krajem petnaestog stoljeća pomogao Rusima da dovrše svoju prvu cjelovitu Bibliju, možda im je usput prenio komadić zapadne astronomije, možda poneku hrvatsku riječ, a možda i jednu mnogo važniju ideju: da se svijet izvan Rusije ne mora samo odbacivati ili pobjeđivati.
Ponekad ga treba prevesti.
Moja reakcija na članak je…
