Izborna pobjeda Studentske liste u Srbiji otvara mogućnost političkih promjena, ali za hrvatsku nacionalnu manjinu pravi će se rezultati mjeriti tek konkretnim potezima nove vlasti. Za Hrvate u Srbiji ključna su pitanja zaštite manjinskih prava, političke zastupljenosti, obrazovanja na materinskom jeziku i ravnopravne uporabe hrvatskog jezika i pisma, ali i spremnosti Beograda da se ozbiljnije suoči s otvorenim pitanjima iz ratne prošlosti.
O tome kako ocjenjuje izborne rezultate i što očekuje od nove političke situacije razgovarali smo s Jasnom Vojnić, hrvatskom političarkom iz Vojvodine (Srbija), aktualnom zastupnicom u 11. sazivu Hrvatskog sabora (iz redova HDZ-a) te predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) u Republici Srbiji. Ona smatra da poraz Vučića sam po sebi nije jamstvo promjena te da će se demokratska zrelost Srbije pokazati i kroz odnos prema nacionalnim manjinama, njihovim pravima i mogućnosti sudjelovanja u donošenju odluka.
U intervjuu za Dnevno govori o položaju hrvatske zajednice, potpori koju joj pruža Hrvatska, očekivanjima od Studentske liste te preprekama normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa. Posebno ističe važnost rješavanja pitanja nestalih osoba, procesuiranja ratnih zločina i provedbe postignutih dogovora, poručujući da se napredak ne može graditi bez političke volje, međusobnog poštovanja i kontinuiranog dijaloga.
Kako su, po Vama, prošli izbori u Srbiji kad je riječ o hrvatskoj manjini?
Hrvatska zajednica sastavni je dio srbijanskog društva, s kojim dijeli i njegove izazove i njegove nade. Zato ovi izbori za nas imaju jednaku važnost kao i za sve ostale građane Srbije.
Ovi izbori predstavljaju povijesnu prekretnicu i otvaraju mogućnost novog početka. No, povijest nas uči da je lakše promijeniti vlast nego način vladanja. Izborna pobjeda zato nije završetak promjena, nego početak odgovornosti.
Prava vrijednost ovih izbora neće se mjeriti samo time tko je došao na vlast, nego time hoće li institucije postati snažnije od pojedinaca, zakon jednak za sve, a sloboda i dostojanstvo svakoga građanina neupitni.
Hrvatska zajednica u novo razdoblje ulazi s opravdanim očekivanjima, ali i sa spremnošću da bude konstruktivan sudionik promjena. Očekujemo i iskrenu promjenu odnosa prema Republici Hrvatskoj, utemeljenu na međusobnom poštovanju i spremnosti za rješavanje otvorenih pitanja.
Ne moramo imati jednake poglede na sve da bismo pronašli zajedničko polazište. Istina, ljudsko dostojanstvo, jednaka prava i odgovornost za neriješena pitanja moraju biti vrijednosti oko kojih nema podjela.
Jer demokratičnost jednog društva ne prepoznaje se samo po tome kako većina odlučuje, nego i po tome kako se odnosi prema manjinama. A zrelost odnosa dviju država ne mjeri se odsutnošću razlika, nego spremnošću da ih prevladavaju razgovorom i konkretnim djelima.
Što očekujete od Studentske liste?
Prije svega, očekujemo otvorenost za razgovor i spremnost da se problemi rješavaju, a ne odgađaju.
Očekujemo dosljednu zaštitu prava nacionalnih manjina, prestanak govora mržnje i stvaranje društva u kojem će svi građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, imati jednaka prava i jednake mogućnosti.
Za hrvatsku zajednicu posebno su važni zajamčena politička zastupljenost, dosljedna primjena manjinskih prava, ravnopravna uporaba hrvatskoga jezika i pisma, obrazovanje na materinskom jeziku, pravedno financiranje institucija i uključivanje u procese donošenja odluka.
Očekujemo i spremnost za otvoren razgovor o neriješenim pitanjima između Hrvatske i Srbije, uključujući pitanja iz ratne prošlosti, nestalih osoba i prava manjina.
Ne tražimo privilegije, nego promjenu pristupa. Očekujemo da nova vlast u svojim politikama ne zanemari nacionalne manjine, nego da nas prepozna kao ravnopravne sudionike u izgradnji vlastite budućnosti. Jer jednakost ne znači da smo svi isti, nego da svi imamo jednaka prava i prilike.
Kako biste ocijenili položaj hrvatske manjine u Srbiji?
Srbija do sada nije posvećivala dovoljno sustavne pozornosti položaju nacionalnih manjina. Nedostajale su jasne i dugoročne manjinske politike koje bi uvažavale potrebe približno jedne osmine stanovništva Srbije. To se očitovalo u nedostatnom financiranju, političkoj zastupljenosti i nedovoljnom uključivanju nacionalnih manjina u procese donošenja odluka.
Hrvatska zajednica posljednjih je godina ostvarila značajne pomake u vlastitoj organizaciji, obrazovanju, kulturi i izgradnji institucija. Međutim, napredak koji smo ostvarili vlastitim radom i uz potporu Republike Hrvatske ne znači da je država Srbija ispunila sve svoje obveze prema nama.
Očekujemo promjenu pristupa u kojem nacionalne manjine neće biti samo predmet povremenih političkih odluka, nego ravnopravni sudionici u oblikovanju javnih politika i razvoja društva. Jer položaj jedne manjine ne mjeri se samo pravima koja su joj priznata, nego mogućnostima da ih svakodnevno ostvaruje.
Radi li po Vama Hrvatska dovoljno?
Od dolaska Vlade Andreja Plenkovića prije deset godina odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine doživio je velike promjene. To se osobito vidi na primjeru hrvatske zajednice u Srbiji.
Gotovo sve značajne razvojne iskorake koje smo ostvarili posljednjih godina omogućila je snažna i kontinuirana potpora Republike Hrvatske. Ono što posebno cijenim jest činjenica da Hrvatska prati naše stvarne potrebe i da se, kako naša zajednica jača i razvija nove kapacitete, povećava i njezina potpora.
Od zajednice koja je bila demografski i institucionalno ozbiljno oslabljena došli smo do zajednice koja ponovno gradi svoje institucije, pokreće razvojne projekte i vraća vjeru u vlastitu snagu.
Naš sljedeći veliki korak jest snažnije političko osnaživanje Hrvata u Srbiji. I tu će nam potpora Republike Hrvatske biti iznimno važna.
Hrvatska nam nije pomogla samo da očuvamo ono što imamo, nego i da ponovno počnemo razmišljati o onome što možemo izgraditi.
Može li se govoriti o istinskom poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa dok se u Srbiji ne napravi ozbiljniji iskorak u suočavanju s ratnom prošlošću?
Može se govoriti o poboljšanju, ali ne i o tome da su sva otvorena pitanja riješena.
Smatram da svaki pomak treba prepoznati i vrednovati. Ako budemo čekali da se sva pitanja riješe odjednom, riskiramo da se ne pomaknemo ni u jednom.
To, naravno, ne znači odustajanje od istine, pravde ili odgovornosti za ratne zločine. Posebno je važno rješavanje sudbine nestalih osoba, procesuiranje ratnih zločina i poštovanje prava žrtava.
Napredak u odnosima ne znači zaboravljanje prošlosti, nego spremnost da se o njoj odgovorno razgovara i da se otvorena pitanja postupno rješavaju. Zato vjerujem u kontinuirani dijalog i konkretne pomake, pitanje po pitanje.
Što biste kao hrvatska predstavnica u Srbiji izdvojili kao najveću prepreku normalizaciji odnosa dviju država?
Spremnost. Ili, preciznije, nedostatak stvarne političke spremnosti da se otvorena pitanja rješavaju.
Hrvatska i Srbija imaju brojna otvorena pitanja, ali ona nisu nerješiva. Za svako od njih postoje načini, mehanizmi i mogućnosti dogovora.
Potrebni su politička volja, međusobno poštovanje i kontinuitet razgovora. Važno je i da se postignuti dogovori provode.
Ne moramo se slagati oko svega da bismo surađivali. Ali moramo biti spremni razgovarati i preuzeti odgovornost za ono što dogovorimo.
Kada postoji iskrena spremnost, i najteža pitanja postaju rješiva. Kada je nema, i najjednostavnija ostaju otvorena.
