Harry Redknapp u siječnju 2009. otkrio je nešto što će dijelom karijeru Luke Modrića usmjeriti prema sasvim drugoj dimenziji: da nogometaš kojeg je koristio mahom iza napadača može igrati i u samome srcu veznog reda…
– Bio je to rizik, ali pokazao je da vrijedi – rekao je jednom “dirty Harry” engleskog nogometa.
Nije ideja ovoga teksta, ni slučajno, između tadašnjeg Modrića i današnjeg Luke Stojkovića povlačiti znak jednakosti, ali pitanje stoji: je li Dinamo, pa i hrvatski nogomet ako hoćete, trampolin stvaranja ili prepreka definiranju igrača elitnih karakteristika? I isključuje li jedno nužno drugo…?
Poanta je, jasno, Stojković. Sjajan igrač, ali je li doista prema metrici današnjeg nogometa nedovoljno definiran kao prospekt, prodajni izložak, pa i jedan od ključeva vizije Dinama i interesa reprezentacije. Stojković je protiv Rijeke, kao povod, dvaput pogodio, kao i u svibanjskom finalu Kupa, no ne tome unatoč, već možda baš i zbog toga, ova priča nije o njegovu udarcu. Taj je dio razjašnjen: ima potez, dribling, osjećaj za prostor, eksploziju i sposobnost da utakmicu okrene. Problem, ako ga tako uopće možemo nazvati, nalazi se u drugom dijelu njegova nogometa; na leđima nosi desetku, Dinamo, odnosno Mario Kovačević, ga u sustavu 4-3-3 koriste i traže, vide kao osmicu, a nije sigurno da su te dvije stvari (već) postale jedno. I mogu li, pa i trebaju li biti.
Što uopće znači biti osmica, taj trendovski konstrukt nove nogometne terminologije? Ako stavimo po strani pomodnost, koja, eto, i našem Iliji Lončareviću diže brk i ono malo vlasi na glavi, sigurno ne samo stajati dublje od desetke ili umjesto zadnjeg dodavanja odigrati ono pretposljednje. Moderna osmica mora znati primiti loptu i leđima okrenuta suparničkom golu, izaći iz presinga, ubrzati, ali i znati kada ne smije otići naprijed.
Kada bek ode visoko, tko pokriva prostor iza njega? Kada se izgubi lopta, kamo ide prvi korak? Tko zatvara unutarnji koridor? U tim se neatraktivnim detaljima razdvaja daroviti ili atraktivni ofenzivac od europskog veznjaka. Stojkovićev problem, u prijevodu, nije što ne zna igrati nogomet, već nešto sasvim suprotno: s loptom zna toliko da ga je lako osloboditi dijela obaveza i čekati da ponovno nešto izmisli, i u HNL-u će tako riješiti pregršt utakmica. U Europi, gdje su i prostor i vrijeme na posudbi, bitno je teže. Sedam golova i 12 asistencija prošle sezone govore o napadačkoj vrijednosti, ali ne i koliko može kontrolirati utakmicu kada Dinamo nema loptu. Zvuči paradoksalno, pa i blasfemično, no talent mu postaje – problem. Za Dinamo manje, za europski izlog donekle, a najviše za reprezentaciju.
– Ima potez, dribling, šut, trku…, ofenzivno ga je teško osporiti, ali defenzivno postoji prostor koji ne zauzima i koji mu nedostaje za konačni iskorak. To ne znači da je prekrižen, niti slučajno, dapače, nego da sitnice u veznom redu Vatrenih rade razliku – procjena je koju čujemo i u neslužbenim razgovorima o projekciji nove Hrvatske Slavena Bilića.
Koja, ujedno, ali i važno, nema manjak onih koji najbolje vide ono što se događa ispred njih: tu su Majer, Vlašić, Mario Pašalić, Luka Sučić, Baturina…, o Kovačiću i Modriću da ne govorimo. Nisu, ujedno, isti profili, nipošto, ali svi nude neku vrstu kreacije ili dolaska u završnicu. Stojković, pak, s njima konkurira i za mjesto, ali i za jasnu funkciju: kao još jedna desetka morat će biti bolji od konkurencije, a kao željena osmica – jer takvim ga žele nadograditi u Maksimiru – morao bi ponuditi nešto drugo: pogodak, presing i kontrolu prostora. A taj je dodatak ipak nešto više od upisivanja osmice u zapisnik.
Dinamo je, pritom, u posljednjih dvadesetak godina izvozio fantastične veznjake, no nisu svi otišli kao gotove desetke. Modrić je u Tottenhamu prošao krilo, poziciju iza špice i središte veznog reda prije nego što je postao ono što ga je definiralo za svagda, Mateo Kovačić je u Dinamu znao igrati i dublje, da bi u Interu, Realu i Chelseaju prošao gotovo sve vezne zadatke i kasnije priznao da su mu promjene pozicija, ali i nedostatak kontinuiteta nastupa, otežavali razvoj. Milan Badelj se profilirao kao organizator iz dubine, dok je Lovro Majer još u Dinamu (rjeđe) igrao prednju osmicu, a u Rennesu, kao desni unutarnji vezni u sustavu 4-3-3, dodatno profilirao tu ulogu.
Pouka je, dakle, nezgodna za sve koji traže jednostavan recept. Niti je inozemstvo čarobni štapić niti je svaki pomak unatrag – napredak. Luka Ivanušec je, konačno, iz Dinama otišao ponajprije kao lijevo krilo, premda je igrao i u sredini, pa se nakon Feyenoorda i PAOK-a vratio u Maksimir, opet s pitanjem o najboljoj ulozi, a Lukas Kačavenda je, eto, početkom 2025. govorio da se najbolje osjeća kao osmica, iako je igrao posvuda. Karijere su, u prijevodu, različite, recepta nema, a pitanje građene i izgrađene uloge ostaje.
Doduše, možda je najveća zamka upravo u riječi specijalnost. Moderni nogomet, naime, nije ukinuo desetke, ali jest pravo da budu oslobođene ostatka obaveza. Nikola Vlašić je u Torinu pronašao ulogu kao mezzala, unutarnji vezni koji napada međuprostor, ali i radi bez lopte, Mario Pašalić je u Atalanti naučio stizati iz drugog plana, mijenjati pozicije i ostati opasan pred golom. Prilagodba, dakle, ne znači, ili ne bi smjela značiti “amputaciju” onoga što igrača čini posebnim, već dodavanje onoga što mu nedostaje.
U kontekstu Stojkovića, Zvonimir Boban i Albert Capellas postavili su 4-3-3 kao temeljni jezik škole i prve momčadi. Ideja ima smisla: ako dječak godinama uči iste prostorne odnose, neće ih morati otkrivati među seniorima, ali ne može se baš od desetogodišnjaka tražiti da bude kopija seniorskog veznjaka, sa zahtjevima koji priječe njegov prirodni talent. Jest, djeca moraju upoznavati različite zadatke, no sustav mora biti jezik, a ne lisice. Formacija, uostalom, ne odgaja igrača sama od sebe, možete na ploču nacrtati dvije osmice, a na terenu dobiti dvije desetke kojima iza leđa mora gasiti požare Josip Mišić. Koji je, uostalom, postao šestica “putem”, prije Dinama je u PAOK-u kao osmica bio (po)najbolji veznjak grčke lige…
Stojkovića ne treba, dakle, silom pretvarati u Modrića, Kovačića ili nekog trećeg. On ima svoje karakteristike, a iza sebe i tešku ozljedu koljena. Pitanje je, zapravo, ima li Dinamo za njega konkretan individualni plan: što mora popraviti bez lopte, kako postavlja tijelo prije primanja, kad ostaje uz Mišića, a kad smije krenuti prema Belji? Tko te detalje s njim sustavno radi i vidi li se nakon tri mjeseca pomak?
A ako se pokaže da njegova prava uloga ipak nije osmica, nego slobodniji igrač između linija, ima li Dinamo hrabrosti prilagoditi mu zadaću, umjesto da mu samo promijeni broj na taktičkoj ploči? Trenerski posao ne bi, naime, morao biti izmišljati novog igrača, nego postojećem dodati vrijednost. Po mogućnosti – bez prelaska granice. Kao Baturina u Comu, ali to je šira priča.
Za sljedeću razinu karijere Luke Stojkovića, ne i nužno – Dinamo od njega ne mora napraviti osmicu, već odlučiti želi li i zna li ga naučiti onome što osmica mora znati ili ga pustiti da cvjeta u polju pozicija koje venu, ali gdje posebne biljke uvijek nađu prostor da procvjetaju.
