Hajduk je protiv Istre 1961 izgubio dva dragocjena boda, točnije učinak tih 2:2, poslije vodstva Bijelih od 2:0 i zaista superiornije igre, može se tretirati kao gubitak, istina privremene prednosti u odnosu na glavnog rivala Dinama. Uz osnovnu napomenu da je trka za naslovom prvaka tek zakoračila u drugu etapu, što znači da se ne radi o fatalnom kiksu. Ali ipak šteta je urađena…
U ovoj fazi prvenstva, barem što se tiče Hajduka, svima, ali doslovno svima, pala je u oči nova diskrepancija odnosa na relaciji trener Gonzalo Garcia – kapetan Marko Livaja. Je li taj nesklad najava završnog čina raskola, držim ipak bolnog, koji bi neminovno mogao dovesti do odlaska Livaje sa Poljuda?
Prema dosadašnjem razvoju stanja trener Garcia je uspio pokazati kako njegova momčad više ne ovisi od doprinosa Livaje i to na osnovu slijedećih činjenice: poslije stanke zbog obveza reprezentacije uslijedile su četiri značajne pobjede Hajduka – po dvije u europskom nadmetanju protiv Ajaxa i Thuna (Livaja je ušao od 78.) i u derbijima protiv Dinama i Varaždina (Livaja je igrao od 65.).
Omiljeni igrač Hajduka tijekom prošlih sezona, naročito od veljače 2021. do sezone 2024/25 pod vodstvom Gennara Gattusa, od mogućih 160 utakmica u prvenstvu Livaja je izostao je iz sastava tek 16 puta! I to što zbog ozljeda ili kazni, da bi dolaskom Garcije od najstandardnijeg faktor postao promjenjiva figura za ulaz/izlaz iz momčadi. Treba podsjetiti na aktualnu statistiku: Livaja je na 22 utakmice ove sezone (11 u prvenstvu, deset u Europi i jednu u kupu) u pet navrata ostao neiskorišten, jednom je bio angažiran 90 minuta (protiv Varaždina 1:2 u prvom kolu), četiri puta je bio starter pa zamijenjen, dok je čak 12 puta ulazio s klupe i to, vrlo važno, čak u deset slučajeva poslije 75. minute.
I sada poanta: Livaja je poslije pobjede nad Thunom (igrao je od 78.) dao benevolentnu izjavu:
– Volio bih igrati, ali poštujem odluke trenera.
A to znači, poslije verbalnog žestokog sukoba s trenerom, još više s sportskim direktorom Grafom, ponašao se vrlo skrušeno, povučeno, ali i profesionalno. E sada je pitanje je li postao svjestan svojeg statusa džokera s klupe, tako da mu ne pada na pamet izazvati novi ispad nezadovoljstva na račun tretmana, što bi isključivo rezultiralo štetom njegovom ugledu ili se sprema na tihi razlaz s voljenim klubom. To bi mogla biti faza kada ključni igrač pretvori svoju dominantnu ulogu u tiho odrađivanje obveza, što najčešće znači da je psihološki pripravan čekati kraj ugovora u ljeto 2927. ili je već počeo pakirati kofere za odlazak.
Događaji na utakmici u Puli, a to je Garcijino povjerenje mlađahnim igračima kao što su Huram i Martin, kada je marginalizirana ipak prva zvijezda momčadi moglo bi se shvatiti kao kontekst za “život Hajduka bez Livaje”. Trener Garcia je ponudio realno mlako objašnjenje, kako je morao zamijeniti tri igrača zbog ozljeda prvotimaca, ali ostaje saznanje da je na stadionu „Aldo Drosina“ uveo ukupno petoricu s klupe, prisilno trojicu Van Hoorenbecka u 69., Gabrića u 75. i Dendorecka u 83., kao zamjene, te Carlosa Martina u 75. (izašao Sangyang) i Adama Hurama u 83. (Šotiček aut).
Tako Garcia nastavlja svoju praksu: on drži do sustava, discipline, mehanizma kolektiva, to jest ponavlja svoje načelo da ne želi slagati momčad podređenu jednom pojedincu, bez obzira o kome se to radi, pa čak mu nije važno što je u pitanju niz godina nezamjenjivi Livaja. Koji bi po jednodušnim ocjenama bio pravo rješenje za otpor naletima Istre.
Onda koji scenarij slijedi? Odlazak Livaje u zimskom prijelaznom roku, što bi po svim indicijama rukovodstvo kluba jedva dočekalo ili umjerenija solucija u kojoj se trener, eventualno zbog rezultata, ne bi nastavio tako drastično ponašati prema Livaji.
Sjeme tih nesporazuma između Garcije i Livaje posađeno je prošle sezone zbog događaja na utakmici Rijeka – Hajduk 5:0, tada je trener, može se ocijeniti, nezgrapno pokušao poslati na teren u vrijeme već izgubljenog dvoboja, ali pogotovo na račun Garcijina nepotrebnog očitovanja poslije susreta kada je objavio kako je igrao odbio poslušati i to zbog, što je svima jasno, ridikuloznog objašnjenja Livaje kako ga „boli želudac“.
Naime, trener je tako iskoristio prikazati Livajin neposluh premda je – tako su tumačili brojni stručnjaci – trebao taj ispad riješiti u četiri oka bez javnosti. Ali još je veća odgovornost predsjednika Ivana Bilića, pa i tadašnjeg sportskog direktora Gorana Vučevića, koji nisu reagirali na pravi način, već su se naivno nadali kako će se odnosi sami od sebe popraviti.
Inače, poznato je da je rukovodstvo Hajduka, uoči angažmana Garcije, objavilo namjeru produžetka ugovora s Livajom, barem za još jednu godinu, što se nije realiziralo. A izgledalo je vrlo logično, i to ne samo zbog kapitalne važnosti Livaje kao prvotimca, te respekta u odnosu na zaluđenost navijača (pretplate, članstvo), već izazvani izvanrednim marketinškim učincima (novi sponzori, rekordna prodaja dresova).
Međutim, do dogovora nije došlo, dapače može se pretpostaviti kako je društvu koje vodi klub zbog kronične besparice postao pretežak Livajin faraonski ugovor za prilike u Hrvatskoj (navodno 1,2 milijuna eura godišnje plus bonusi iz marketinga). Zato su prepustili vremenu, bolje je kazati neumoljivom Garciji, usput zaštićenim njegovim ipak nevjerojatnim ugovorom, da on riješi taj svojevrsni poljudski Gordijev, moglo bi se kazati Livajin ili Garcijim čvor.
