Europa je u šoku, bunt mladih nastavlja se a da nitko ne zna tko su vođe, tko stoji iza prosvjednika i kako su se huligani umiješali u pobunu mladih. Europske vlade, prije svega francuska i talijanska, strepe od onoga što slijedi, svjesne da represijom neće spriječiti daljnja okupljanja. Petsto vojnika stiže na ulice Milana, Pariz i francuski gradovi pod izvanrednim su mjerama, albanski premijer Edi Rama strahuje za svoj položaj, a vodstvo Europske unije, kao i mnogo puta prije, potpuno je paralizirano.
Obavještajne službe širom Europe imaju pune ruke posla u potrazi za stvarnim organizatorima.
Šire se i teorije zavjere da iza svega stoje američke službe koje žele destabilizirati staru Europu, političari s desnog spektra optužuju ljevicu, ljevica upire prst u ultraljevičare. Užurbano se traže krivci za nasilništvo, pljačke i nerede, ali i policijske službe europskih država svjesne su da kazne neće spriječiti daljnja okupljanja mladih. Već su po cijeloj Europi najavljeni skupovi podrške, uz poruku da nasilništvo nije prihvatljivo, ali otpor sustavu koji vlada u Europi nitko ne može zaustaviti. I bolna politička činjenica: europske centrističke stranke gube tlo pod nogama, više nemaju povjerenje mladih, ali ni radništva, koje radije sluša populistička obećanja stranaka koje su do jučer bile na margini.
Mnogo se toga nakupilo, od inflacije, državnih dugova, problema imigracije i ključnog problema za sve u Europi: nedostatka stanova i preskupog stanovanja. Liberalna demokracija iscrpila je instrumente za rješavanje problema, prije svega onih koje muče ljude bez ikakve šanse da steknu krov nad glavom. Kada se upozoravalo na taj problem, vodstvo ujedinjene Europe osnivalo je posebna tijela koja su trebala naći rješenja, a u međuvremenu su stanovi postali još skuplji.
Hibridni rat
I dok Francuzi i Talijani nastoje bar smanjiti štetu od nasilnika koji su se uključili u prosvjede, krajnja desnica i krajnja ljevica trljaju ruke. U Francuskoj jača Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, koja je favoritkinja za predsjedničke izbore sljedeće godine, te krajnja ljevica iz Nepokorene Francuske Jean-Luca Mélenchona. U Njemačkoj se ovom požaru i “revoluciji” koja podsjeća na 1968. veseli Alternativa za Njemačku i krajnje lijeva stranka Die Linke. Slično je i u Španjolskoj i Poljskoj, a nije pošteđena ni talijanska premijerka Giorgia Meloni, koju s krajnje desnice pritišće bivši general Roberto Vannacci.
Europljani su zabrinuti, jednodušno osuđuju nasilje i krađe na ulicama Pariza i Milana. Događaji u Milanu duboko se razlikuju od onih iz drugih razdoblja, rezultat su hibridnog rata vođenog nekonvencionalnim alatima, poput TikToka, bez mogućnosti da Zapad reagira, smatra talijanski ministar obrane Guido Crosetto. “Ako troje od deset mladih ljudi sudjeluje u sukobima, a šestero od deset dijeli te slike, to znači da odgovaraju nekomu tko im je dao referentne točke i ambicije koje su u suprotnosti s demokratskim pravilima. To je ono što je sedimentiralo tekući hibridni rat, dok u Africi postoje dvije milijarde ljudi koji su mlađi, ljući i jači”, smatra ministar i sve prebacuje na geopolitičke prilike u svijetu. “Europa se brani od ljudske ludosti, ali je i u utrci s vremenom jer su tehnološke inovacije nezaustavljive, jer su ruski proizvodni kapaciteti, uz pomoć Kineza, superiorni našima u količini i u smislu troškova.”
Vladin fijasko
Upire se prst i u “četvoricu sramotno bogatih Amerikanaca” koja vladaju svijetom društvenih mreža. Prema milanskome gradonačelniku to se više ne može tolerirati, dok političari s krajnje desnice predlažu da se mladima koji su počinili nasilje uzmu sve povlastice i da se “momci pošalju na brod u zemlje odakle su došli”. “To nije rasizam, to je zaštita dobrih ljudi, dobrih imigranata”, tvrdi Carmelo Burgio, koji želi gradonačelnikovu fotelju u Milanu.
Šokirani su i Francuzi, iako su naviknuti na bučno izražavanje nezadovoljstva na ulicama svojih gradova. Traži se odgovor na nasilje, ali nema formule kako izaći iz krize u koju je upalo francusko društvo. “Vlada je odgovorna za policijski fijasko”, piše Le Monde u redakcijskom uvodniku. Nasilje koje je pratilo demonstracije rezultat je nedostatka anticipacije i analize vlade te sigurnosne doktrine koja nije bila prilagođena situaciji, tvrde urednici uglednih novina. Zaprepaštenje brojnih opljačkanih trgovaca u Parizu, gnjev gradonačelnika Marseillea i Lyona, čiji su gradovi djelomično opljačkani, te šok stanovnika Limogesa zbog izgorjele gradske vijećnice – sve je to naglasilo razmjere ovog fijaska. I još jednom su dvojica 17-godišnjaka osakaćena u subotu u Saint-Étienneu i Mulhouseu, jedan je izgubio ruku, a drugi oko.
Urbano nasilje službe koje su odgovorne za njihovo sprečavanje nisu prepoznale. Pariz nema dovoljno policajaca koji u takvim slučajevima interveniraju pa su izgubili kontrolu na terenu. “Nitko nije ubijen, to je čudo”, izjavio je ministar unutarnjih poslova Laurent Nuñez, okrivljujući radikalnu ljevicu i raspršene skupine. Što je ministar mislio pod “raspršenim skupinama” u pokretu, nije detaljno razjasnio. Vlada je, očito, odgovorna zato što je zanemarila pokret srednjoškolaca i nije reagirala na vrijeme. Rezultat: 6000 maloljetnika koji su uhićeni paraliziralo je kaznenopravni sustav. Svi čekaju drugi čin, ove subote, kao i drugih subota koje mogu slijediti. Zakon jasno kaže da se skupovi moraju najaviti između tri i petnaest dana unaprijed, ali sada se malo tko pridržava zakona. Šest mjeseci prije francuskih izbora čini se da je došlo do konačnog sloma makronizma. Predsjednik velike Francuske, Emmanuel Macron, sve je nemoćniji, a njegovo obraćanje naciji izgledalo je kao u neka prošla vremena. Politički komentatori čak naglašavaju da su i crno odijelo i crna kravata, kada je govorio pred TV kamerama, ostavili dojam sumraka njegove vladavine. “Što oni misle?” komentirao je prosvjednike, suočen s trostrukom krizom, društvenom, proračunskom i financijskom.
Odgovornost ljevice
Jedno je sigurno, već se ove subote očekuju masovne sigurnosne mjere kako bi se izbjeglo novo nasilje. Navodno postoji pobunjenički plan koji planiraju krajnje lijeve i ultralijeve skupine, a francuski premijer Sébastien Lecornu optužen je da se policija užurbano bavi političkim obavještajnim radnjama. “To je nezamislivo”, demantira premijer, dok francuski mediji pišu da je godinama radikalna ljevica sudjelovala u zločinu. A vlada promatra spektakl, mlitavo spuštenih ruku, preplavljena, u poricanju. Predsjednikova nemogućnost da prizna raspad nacije i da na njega reagira graniči s prezirom. Srušeni i izgorjeli zvonik gradske vijećnice u Limogesu pokazuje u kakvom je stanju Francuska. Desnica poziva da se poštuju vrijednosti i kultura zemlje, okrivljujući radikalne imigrante, te zamjera da je u školama učenik zamijenio učitelja.
Ljevičar Jean-Luc Mélenchon traži da se “očisti kuća”, prije svega nagomilana administracija koja koči promjene i nužne reforme. Vlasnici luksuznih trgovina u Milanu, pak, razmišljaju o naoružanim čuvarima u isto vrijeme kada vlast smišlja kako provesti preventivni pritvor za maloljetnike dulji od 12 sati. Operacija “Sigurne ulice” u punom je jeku i traži se zakonski regulirana odredba da se pojedincima zabrani okupljanje za koje se smatra da bi moglo dovesti do prijetnji javnom redu. Nije riječ o represiji, kaže vlada Georgie Meloni, uz poruku da se treba mudro pozabaviti uzrocima “bolesti” koja se sada manifestira. Političari zaključuju: “Moramo raditi više”, a mladi odgovaraju: “Ne vjerujemo vam više.”
Zadovoljstvo funkcioniranjem demokracije dramatično opada. U Francuskoj je ove godine 69 posto stanovništva nezadovoljno demokracijom. U Španjolskoj je takvih 68 posto, u Italiji 62 posto. U Poljskoj ih je 47 posto, a u Sjedinjenim Državama 69 posto. Mnogo je razloga za pad optimizma i vjere u centrističku politiku. Ali Daron Acemoglu, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, to jednostavno objašnjava. “Počeli smo uzimati demokraciju zdravo za gotovo.” Liberalna demokracija na završnom je testu koji će otkriti hoće li se održati. “Brzo širenje francuskih prosvjeda diljem zemlje, uključujući radnike i umirovljenike ljute zbog inflacije i visokih kamatnih stopa, posebno s obzirom na rastuće cijene energije i troškove zaduživanja, ukazuje na veći neuspjeh vlade desnog centra predsjednika Emmanuela Macrona i liberalne demokracije u cjelini”, tvrde analitičari.
Velika nejednakost
Francuska je između populističkih zahtjeva i realnosti, a to je prazna blagajna. Italija skriva oči pred stvarnosti, iako Meloni vješto pliva u visokoj politici. Španjolci će uskoro reći što misle o lijevoj vladi, Amerikanci o trampizmu. “Ako se liberalizam želi ponovno uzdići, mora biti s radničkom klasom i mladim generacijama u svom srcu”, kaže nobelovac Acemoglu i otkriva dvije široke linije neuspjeha liberalne demokracije. Prvi je neuspjeh u ostvarivanju zajedničkog prosperiteta, posebno za radničku klasu pogođenu automatizacijom, globalizacijom i naglo povećanom nejednakošću, koja sada osjeća duboku tjeskobu zbog umjetne inteligencije.
Drugi je uspon kulturne politike, pri čemu fakultetski obrazovana elita sada dominira čak i tradicionalnim socijalističkim i radničkim strankama diljem zapadnog svijeta te, po njegovu mišljenju, pokroviteljski odbacuje zabrinutost onih koji su ih tradicionalno podržavali. A politički centar Europe raspada se pred očima. Dok Francuska živi uz policijski sat, a Italija raspravlja hoće li vojska dobiti policijske nadležnosti, svi su zabrinuti zbog onoga što slijedi. Dok se pravi problemi ne riješe, teško je očekivati da će se nemiri smiriti.
