Brazil je istodobno zemlja goleme prirodne ljepote, snažne kulture, glazbe i plesa, ali i velikih socijalnih razlika. Za članove Jedinstva susreti sa školama i djecom iz različitih dijelova Maceióa zato nisu bili samo kulturni izlet. Bili su susret s drugačijom svakodnevicom. I možda baš zato emocija nije mogla biti ista kao na festivalskoj pozornici. Kada stojite pred djecom kojoj je vaš dolazak nešto posebno, shvatite koliko zapravo vrijedi ono što nosite. Nošnja odjednom nije samo nošnja. Pjesma nije samo pjesma. Ples nije samo koreografija. Sve to postaje poklon: onome koji te gleda, ali i tebi koji si na pozornici.
Nakon potrebe stavljanja na papir iskreno prenesenih emocija ovdje valja napomenuti nekoliko činjenica doživljene brazilske svakodnevnice. Škole koje smo posjetili vrhunski su organizirane. Unatoč tome što su to stare zgrade koje zahtijevaju trajno održavanje i ulaganje (jel’ netko rekao Poljud?), to se ulaganje upravo dalo i primijetiti – škole su uredne, čiste i održavane. Sva djeca u školi su uniformirana, ali simpatično odjevena u fantastično dizajnirane bijelo plave majice kratkih rukava. I ne, nije to napravljeno da bi se prikrila socijalna razlika između bogatih i siromašnih. Za to nema nikakve potrebe, jer jednostavno gotovo sva djeca, učenici škola koje smo posjetili dolaze iz siromašnih obitelji. Dugo godina gradske vlasti su se borile i s problemom odbijanja roditelja da svoju djecu uopće šalju na redovnu nastavu u školu. Novim politikama i ulaganjima gradskih vlasti posljednjih godina u ovim osnovnim školama uvedena je nastava u jednoj smjeni, cjelodnevni boravak za potrebite te je djeci osigurano čak 6 dnevnih obroka zdrave kuhane hrane uz uvijek svježe voće i prirodno cijeđene sokove. Time je uvelike olakšan život najsiromašnijim obiteljima jer su sada sigurni da se njihova djeca zdravo i redovito hrane, a istovremeno kućni budžet je time znatno rasterećen, što je svakako veoma bitna činjenica.
Kliknite za pregled
Blaga konfuzija u glavama mladih ljudi iz Splita, prvenstveno kao Europljana u kontekstu cijele priče, nakon kulturoloških šokova bila je vidljiva do kraja turneje. S jedne strane plaže, more, kokteli i samba, s druge pak sve ono što su doživjeli, osjetili i vidjeli. Ipak trebalo je brzo doći sebi i pokušati istinski živjeti i doživjeti tu ogromnu zemlju u ovih tjedan i nešto dana. Život ide dalje. Treba dobro otplesati i odsvirati, a s druge strane treba se uklopiti u situaciju i iskoristiti sve što Brazil može ponuditi. A toga je bilo napretek.
U zemlji ogromnih razlika
Prije detalja o tome kakva je hrana, kakve su cijene, jel’ skupo i ostalih pitanja koja nas očekuju po povratku u Split, potrebno je još malo osvrnuti se na opće dojmove iz zemlje Karioka. Velike socijalne razlike u Brazilu vidljive su na svakom uglu. Odmah, niti stotinu metara iza sjajnih avenija sa širokim prometnicama uzduž nepreglednih zlatnih plaža pored kojih se nižu kompleksi hotela, resorta, rezidencijalnih objekata, restorana i beach barova, nalaze se drastično manje sjajne ulice i zgrade. Nisu to favele iz Rio de Janeira koje smo imali prilike gledati u nekim filmovima ili dokumentarcima sa potleušicama od kartona i limenim krovovima. Ni blizu to nije tako. Kućice, kuće i zgrade su ovdje ipak građene od čvrstih materijala te u nekom smislenom redu uz prometnice i s kakvom takvom infrastrukturom. No kad vidite zgrade ograđene zidovima s obveznom bodljikavom žicom na vrhu, kućice bez fasada, zidane od cigle ili nekakvih brazil style bloketa, ravnih krovova preko kojih idu na tisuće kabela od struje i telefonskih žica razvučenih među drvenim stupovima punih zagropanih grozdova tih istih kablova i tko zna kojih žica, onda usporedba s favelama Ria i nije toliko – neusporediva. Tu i tamo izronio bi neki bogatiji dio grada s luksuznim shopping centrom ili neka, na obalu, poprečno položena luksuzna avenija puna restorana i trgovina, ali to je ovdašnja stvarnost. Crno-bijeli svijet.
I politika. Baš je bilo previše, na svakom kantunu. Taman smo apstinirali od kotarskih izbora u Splitu koji su se održavali zadnjeg dana našeg boravka u Brazilu, kad nas je na to nedjeljno jutro u 7 ujutro probudila nesnosna buka tik do našeg hotela. Na tisuće volontera poslaganih pored desetak kombija načičkanih jedno uz drugo opremljenih s bezbroj zvučnika iz kojih je treštala glazba i dopirali slogani raznoraznih stranaka, ispunili su i zakrčili sve prometnice oko nas. Prethodnih dana bilo je očigledno da se približavaju neki izbori jer i prije ovog naglog i neplaniranog ranojutarnjeg nedjeljnog buđenja, također smo duž ulica vidjeli na stotine volontera koji su mahali zastavama raznoraznih političkih stranaka. Nešto novo za nas i veoma upečatljivo, jednostavno čovjeku zapne za oko. Eto jedne nove ideje za naše političare. Međutim pored ovih pratećih pojava svih izbora u svijetu, dalo se primijetiti da je i u svakodnevnom životu ona itekako prisutna. Često smo ničim izazvani od recepcije do trgovine, škole ili neke javne ustanove pa sve do kafića ili neke male trgovine, od strane lokalnog stanovništva bivali informirani kako ovaj političar dobro radi, a ovaj drugi je jednostavno – bljak. Možda zato što su se bližili izbori, ali opet s druge strane zašto nama to govoriti kad smo stranci i ne možemo glasati u Brazilu? Uz neko prethodno skromno predznanje duže povijesti političkih događanja u Brazilu, na kraju je ipak dojam da je politike u svakodnevnom životu puno i previše.
Hawaian japanke za 10 eura
Napokon evo sad malo i odgovora na prethodna pitanja iz rubrike Brazil Trip Advisor.
Prvo i najvažnije – brazilska spiza. I odmah odgovor – nitko nije izgubio ni grama, a neki su se bome i dobro popravili. Brazilska ili barem ova Maceio, Recife, Alagoas kuhinja se za osjetljiva splitska nepca pokazala idealnom. Trebalo je par dana da se proberu najbolji specijaliteti i da se, dijeljenjem lokacija najboljih provjerenih restorana putem whatsappa, ekipa Jedinstva razvije u strijelce i da pohara tamošnje ugostiteljske objekte. Jer tipična Brazilska kuhinja predstavlja uistinu idealan spoj starosjedilačkih-indijanskih, afričkih i europskih (prvenstveno portugalskih) kulinarskih utjecaja. Upravo ova prevladavajuća europska komponenta bila je presudna za izvrsne ocjene Masterchef žirija Jedinstva.
Naravno zbog veličine same države, hrana se uvelike razlikuje od regije do regije, no zajednički joj je nazivnik korištenje svježih, egzotičnih sastojaka poput korijena biljke manioke (kasave), crnog graha, tropskog voća te bogatih morskih i mesnih plodova što nam se osobito svidjelo. Nacionalno jelo Brazila je Feijoada, varivo od crnog graha. Prevedeno na dalmatinski to je fažol s kobasicom i suvin meson. A kad ga ostane, a u Brazilu se feijoada kuha svaki dan pa je uvijek i ostane, onda se podgrijana poslužuje sa skuhanom bijelom rižom. Na kraju nije pašta-fažol, nego riži-fažol. I nije loša kombinacija, probajte.
No, odrasli na gradelama, Splićanima je prvi izbor bio Churrasco: Brazilski roštilj poznat diljem svijeta i karakterističan po tome što se različite vrste mesa peku na velikim ražnjevima iznad otvorenog plamena, a među najukusnijim među njima po nama je bila picanha. Radi se o iznimno sočnom i aromatičnom komadu junetine koji se smatra “kraljicom steakova” i apsolutnim draguljem brazilskog roštilja.
Inače, kako kaže literatura koja je intenzivno bila guglana nakon baš dobrog osjećaja u trbuhu, u našim mesnicama ovaj je rez poznat kao goveđi/juneći poklopac buta ili gornji dio kuka (ramstekova kapa). Ono po čemu je picanha posebna jest činjenica da za razliku od klasičnih steakova gdje se vanjska masnoća često uklanja, kod picanhe se sloj masti (idealan je debljine oko 1 do 1,5 cm) obavezno ostavlja. Tijekom pečenja ta se masnoća polako topi, prirodno natapa meso te mu daje nevjerojatnu sočnost i dubok, bogat mesni okus. Toliko podataka o jednom komadu mesa – očigledno je da su osjetljiva splitska nepca bila izuzetno zadovoljena.
A za one sportskog duha i ljubitelja zdrave hrane tu su bili nezaobilazni bistroi koji su na meniju imali samo jedno jelo – acai bowl. Jedno jelo, ali u tisuću varijanti. Budući da je mladost Jedinstva itekako dobro upućena u tajne popularnih svjetskih kulinarskih specijaliteta, sljedeće pojašnjenje ne odnosi se na njih i njihovu Z generaciju: acai bowl je osvježavajući brazilski specijalitet koji se poslužuje u zdjelici, a priprema od zamrznutog voća i acai bobica, bogatih antioksidansima, vitaminima i vlaknima. Kremaste teksture, podsjeća na zdravi sladoled. Eto, pa probajte u jednom od splitskih ugostiteljskih objekata koji nude ovu osvježavajuću poslasticu.
Osim toga na svakom kantunu Maceia, na ulici i na plaži mogla se kušati i čuvena ulična brazilska hrana poznata kao Salgados, u doslovnom prijevodu – slane grickalice. Brazilci jednostavno obožavaju ove brze, pržene i pohane zalogaje poput Coxinhe (hrskavog kroketa u tijestu začinjenog i punjenog natrganom piletinom i krem sirom), Pão de Queija (kruščića od sira i tapioka brašna), te Acarajé – specijaliteta afro-brazilske kuhinje, prženih okruglica od mljevenog graha punjenih raznim pastama, sušenim škampima i indijskim oraščićima.
Spiza na plažama je posebna priča. Tu opet nema što nema: od friganih repova škampa i kozica na štapiću, pečenih hobotnica, kolutića liganja pa sve do koktela svih vrsta te onog najpopularnijeg pića – osvježavajuće kokosove vode sa slamkom iz rashlađenih cijelih kokosovih zelenih oraha. A to je opet poseban doživljaj. Po cijeli dan i svakih 50 metara duž kilometarskih plaža postoje fiksni ili „putujući” štandovi s naslaganim brdom svježih zelenih kokosovih oraha. „Água de coco verde, gelada!” – odzvanjalo je sa svih strana. Nije nas trebalo uopće nešto puno nagovarati da kupimo i probamo tu belezzu. Okus manje-više očekivan i stvarno osvježavajući. Ali cijeli taj proces kupovine kad spretni prodavač uhvati odabrani kokos pa mu mačetom u dva tri kirurški precizna poteza odsječe vrh i onda ti pruži, stvarno poštujući sve higijenske propise, onu zapakiranu plastičnu slamku – e to je doživljaj. I to sve za samo -10 kuna, pardon 10 brazilskih reala odnosno 1,4 €.
Već kad smo na plažama i cijenama, evo još nekih turističkih informacija za buduće posjetitelje Brazila. Dakle, odmah na početku – prosječnom hrvatskom građaninu poput nas, u Brazilu je sve, ako ne ultra jeftino, onda poprilično pristupačno. I definitivno puno jeftinije nego u Splitu. Sve. Od prethodno spominjanih taksija, pa sve do hrane, pića, suvenira, odjeće, obuće (Hawaian japanke svih boja s pinom po izboru za manje od 10 €) – jednostavno svega onoga što prosječnom turistu treba. Recimo suncobran na plaži na mjestu po tvom izboru uključujući stol i tri ležaljke košta 30 reala dnevno što iznosi oko 4 €, odnosno 30 ex. hrvatskih kuna što nam je nekako bilo najlakši i najlogičniji način preračunavanja valuta. Nadalje, već spomenuti ražnjić s kozicama koštao je 20 reala, pivo ili sok između 10 i 20 reala, a koktel isto tako do max. 40 reala. Naravno u restoranima je bilo malo skuplje, ali i da si htio potrošiti više od 20 € po glavi za glavno jelo (meso ili riba) i odlično uvozno vino (Čile, Portugal) i u najluksuznijem objektu – nisi mogao.
Zadržimo se još malo na plažama. U moru, pardon, u oceanu svakojake ponude na plaži trebalo se znati oduprijeti izazovima potrošačkog mentaliteta. Jer kroz nekoliko sati provedenih ispod suncobrana ili u debelom hladu guste krošnje castanheiras stabla pored vas prolaze štandovi s majicama, kupaćim kostimima, sunčanim naočalama, suvenirima, šeširima, lanenim košuljama, bermudama, japankama te svom mogućom vrstom odjeće i obuće za plažu i odmor. Naravno tu je i ogromna ponuda adrenalinskih aktivnosti od jet ski jurilica, ronjenja, mini panoramskih podmornica, malih jedrilica, parasillinga… Svemu tome teško se bilo oduprijeti, a nije nešto i da su članovi Jedinstva bili suzdržani prema svim tim čarima brazilske plaže, pogotovo što je i to sve bilo izuzetno cjenovno pristupačno, da ne ponavljamo – jeftino.
I za kraj priča s plaže, ono što se pomno planiralo još u Splitu: Splićani su odigrali partiju picigina u Brazilu. Sa splitskim balunom, kupljenim u Hajdukovom fan shopu i „krštenim” na Bačvicama, da sve bude po pravilima. Moramo priznat da su nas malo čudno gledali jer ovdje u Maceióu ta je igra nepoznata. Nema veze, naučit će. Brazilci su sportska nacija.
U ovom dijelu priča iz Brazila još malo o nekim upečatljivim slikama iz svakodnevnog života ovog grada kojeg možemo u neku ruku usporediti sa Splitom. Iako Maceió broji preko milijun stanovnika i površinom je skoro 6 puta veći od Splita, nama je osobito bilo zanimljivo vidjeti ovaj turistički dio centra grada koji je vrvi turistima, baš kao i splitska gradska jezgra. Grad je poprilično čist i održavan. Iznenadilo nas je što nigdje na ulici nismo vidjeli kontejnere ili polu-podzemne spremnike, a opet na ulici smeća, barem u ovim reprezentativnim dijelovima grada – nema. Druga stvar koju smo primijetili je ta da restorani i kafići rade do 22 sata. Iza toga rade neki noćni klubovi koji su daleko od ovog turističkog dijela centra grada i koji rade opet samo do 1:00 ujutro, što je u Splitu nezamislivo. U gradu nakon 23 sata vlada apsolutna tišina, a vidjeti nekoga s bocom nekog alkoholnog pića izvan štekata ili na ulici je prosto nemoguće. Stanovnici splitske stare gradske jezgre o tome, za sada, mogu samo sanjati.
Brazil, odnosno jedan mali dio kojeg smo vidjeli, opravdao je gotovo sva naša očekivanja. Svakako jedno ogromno iskustvo za svih 30 članova splitske ekipe. U sljedećem završnom nastavku priča iz Brazila kratko ćemo se osvrnuti na cijeli južnoamerički poduhvat i njegovu ostavštinu.
“Ajme, di smo ovo došli?!” Splitski folkloraši završili među palmama i tropskim plažama, ali u Brazil nisu stigli samo na odmor
Splićani stigli u siromašnije četvrti Brazila, a onda su ih djeca osvojila za cijeli život: Zagrljaji, osmijesi i autogrami na rukama
„Karneval u Riju u malome!” Splićani doživjeli spektakl u Brazilu: Jedini iz Europe nastupili pred više od 10.000 ljudi
Moja reakcija na članak je…
