O Mamiću rekao što se mnogi ne usude: ‘Sjećate li se što je Židak napisao o Zdravku?’

Neki dan je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odbacio tužbu Zdravka i Zorana Mamića prema kojoj su im na sudskom procesu u Osijeku presude donijeli očito potkupljeni suci. Stav je tog međunarodnog suda da dokazana korumpiranost sudaca nije dovoljna da se poništi njihova presuda! Kažu ti neobični suci da je to stoga što su okrivljenici imali u toj parnici win-win situaciju. Naime, oni bi bili na dobitku i kad bi ih oslobodili, a isto tako i kad bi ih osudili jer su se nakon presude mogli žaliti na očitu korumpiranost sudaca. Znali smo, doduše, i prije kako je pravda slijepa, ali da je i glupa, moram reći da mi je novost!

Upravo zato odlučio sam reći nešto u povodu suđenja Zdravu Mamiću jer je, kako vrijeme prolazi, sve očitije da je njegov proces bio politički i da je bio montiran. U svim drugim europskim sredinama sudski slučajevi u kojima nije trebalo suditi samo nedjela nego i pravdati dobra i korisna djela bivali su pomilovani ili su se iznalazili sudski alati oprosta. U slučaju Zdravka Mamića njega nema tko pomilovati kad je upravo onaj koji bi to trebao učiniti bio i ostao njegov krvnik!

Bio je šesnaesti srpnja dvije tisuće i osamnaeste kad je tek nakon ponoći slavljenički i građanima prenapučeni zagrebački Trg bana Josipa Jelačića napokon utihnuo. Na središnjem zagrebačkom trgu, samo koji sat ranije, hrvatska nogometna reprezentacija doživjela je svoj najveći trijumf. Prema službenim podacima tog dana, od trenutka kad je na zagrebački aerodrom sletio zrakoplov s pobjednicima, na ulice hrvatske metropole slila se rijeka od sedam stotina tisuća ljudi. Nakon petosatne vožnje na Trgu bana Jelačića nacionalne junake dočekalo je sto i dvadeset tisuća oduševljenih građana. Milijuni duša toga dana klicali su velikoj hrvatskoj pobjedi.

Događala se i jedna velika nepravda

Hrvati koji su u godinama leftardske rekonkviste, a onda i u godinama nogometnog ponižavanja, zaboravili svoj nacionalni ponos postali su narod koji je godinama bio uvježbavan da umanjuje vlastitu povijest. Političari su navijačima govorili da je hrvatski nogomet kaljuža koju treba počistiti, a da su najbolji igrači, kao i njihovi lideri, obični kriminalci koje treba privesti pravdi. Junaku ove pobjede Luki Modriću samo koji dan ranije po muralima su slikali siluetu na vješalima! Slaveći nogometnu pobjedu, Hrvati su 2018. godine proslavljali trijumf malog naroda koji je konačno smogao snage bez stida i sugestije da je to nešto prostačko iskazati nacionalni ponos te sa svojom zastavom i sa svojim grbom ući u red velikih svjetskih nacija i svijetu uz pomoć nogometa pokazati kako je svaka njegova dotadašnja žrtva, a naročito one koje su pale u Domovinskom ratu, imala smisao. Nogomet je te srpanjske noći osvijetlio cijelu hrvatsku povijest.

Nažalost, te trijumfalne večeri događala se i jedna velika nepravda. Te večeri, naime, ni jedan od razdraganih reprezentativaca nije se sjetio čovjeka koji je poput apostola stajao iza njihovih karijera. Od dvadesetak hrvatskih igrača koji su bili u nacionalnom timu, čak njih četrnaestorica izravno su došla iz nogometne sljedbe toga čovjeka. Onaj kojega se nisu sjetili, onaj koji ih je nazivao svojom djecom i svojim anđelima, te je noći kao izgnanik živio sreću nezahvalne domovine, one koja ga je samo nekoliko mjeseci ranije osudila i prisilila na prognanstvo. Te večeri u izgnanstvu taj čovjek, a zove se Zdravko Mamić, inače jedan od najpoznatijih Hrvata uopće, osjetio je gorak okus pobjede, gorak kao pelin. Te večeri nitko na Trgu bana Jelačića ni u hrvatskim medijima nije javno spomenuo njegovo ime jer se to nije usudio, premda su se, a to je više nego sigurno, tisuće ljudi toga dana zasigurno sjetile Zdravka Mamića, ali onda odmah kad im se ta misao javila, oni su je otjerali, a možda su je se zbog lažnih vijesti i postidjeli.

Kada se danas spomene Zdravko Mamić, redovito se diže polemička oluja. Na spomen njegova imena jedni su spremni na osudu i prezir, pozivaju na osvetu i progon njegove obitelji. Srećom, ima i onih kojima to ime znači jedno ljudsko nastojanje da se živi sa spoznajom da je rad čovjekova sudbina, a uspjeh, posebno u sportu, nešto što mu pripada. Zdravko Mamić prostor nogometa još u mladosti odabrao je kao svoju sudbinu. Odabrao je nezahvalnu ulogu onoga koji hoda ispred drugih, ali s vrlo dobro konstruiranim optičkim instrumentima. U životu Zdravka Mamića posve je jasno da je talent imao važnu ulogu, ali talent je u našim životima jedna od jeftinijih, pa zato i češćih stvari. Ono što je najvrednije, a što ovaj čovjek posjeduje i što je bila njegova najveća snaga, jest posvećenost. Biti sudbinski posvećen nekoj viziji, to je stvar najskuplja i ona nas stoji cijelog jednog života. Njoj je sve posvećeno i za nju vrijedi sve žrtvovati. Čak obući otrovanu košulju jednog posrnulog vremena.

Osjećaj za talente

Mamićev urođeni seizmografski osjećaj za talente drugih omogućio mu je da se u stvarnosti snađe bolje od mnogih svojih suvremenika. Samo u par posljednjih godina prodaja dvojice njegovih igrača, njegovih kažemo jer drugačije ne znamo, a to su Gvardiol i Olmo, donijela je Dinamu i Hrvatskoj financijsku dobit koja značajno nadilazi novac zbog kojega se ovoga čovjeka prisiljavalo na poniženja i prognanstvo! Valja znati da su godine u kojima je Mamić najaktivnije djelovao pripadale vremenu u kojem se na hrvatskoj povijesnoj pozornici dogodila pobjeda cijelog jednog naraštaja. Bile su to godine trijumfa, ali i godine u kojima je bilo teško zamisliti da ćemo samo malo kasnije, u prvim desetljećima dvadeset i prvog stoljeća svjedočiti mnogim aberacijama na moralnom tkivu hrvatskoga naroda i njegove društvenosti.

Odjednom je ponosna i pobjednička nacija došla u situaciju da se brani pred onima koji nisu trebali biti ništa drugo nego luzeri! Nova, ali danas definitivno prokazana praksa išla je dotle da je čak i nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, pravnik po struci, iskazivao neku specijalnu toplinu za ekscesno ponašanje skupina navijača koje su po stadionima u inozemstvu izvodile nerede i prekidale utakmice jer da oni, kako je pogrešno zaključivao, reagiraju na nogometnu močvaru, kaljužu i druge smrdljive krajolike koji bi po njegovu mišljenju trebali karakterizirati hrvatski nogomet i njegovo čelništvo. Tako se dogodilo da su tadašnji hrvatski predsjednik, a s njim kao u dogovoru još i tadašnji premijer, a današnji predsjednik Republike Zoran Milanović i njegovi ministri, izvjesni zaboravljeni Jovanović i Ostojić, radili sve na tome da očiste hrvatski nogomet od nacionalizma, čitaj nacizma u novoj terminologiji Vladimira Putina.

Tadašnji politički vrh, a riječ je o vremenu prije petnaest godina, svakako je zaboravljao, ali je to činio svjesno, da su upravo ta močvarna čudovišta, kako su ih oni imenovali, bila zaslužna za uspjehe zagrebačkog nogometnog kluba, zaboravljali su da je netko morao stajati na čelu Dinamovih godišnjih nastupa u europskoj ligi, da je netko zaslužan za uspjeh koji u tom vremenu nije postizao niti jedan nogometni klub iz istočne i južne Europe, a koju godinu poslije i hrvatska nogometna reprezentacija. Danas promašenim i uzaludnim zvuče tadašnja upozorenja Zdravka Mamića koja je izgovarao sluteći kamo vodi ta golema agresija protiv hrvatskoga nogometa:

Glasnogovornik promjena u nogometu

“Postavio sam sebi pitanje treba li Dinamo ući u Ligu prvaka. Zar smo trebali odustati, zar smo trebali dopustiti Mariboru ili Malmöu da nas pobijede? Za sudjelovanje u Ligi prvaka dobili smo u Dinamu deset milijuna eura, a za Europsku ligu još dva milijuna.” Nevjerojatnom se danas doima činjenica da je ondašnji hrvatski državni vrh prešućivao, pa i omalovažavao spomenute uspjehe koji su otvarali neizmjerno važne prostore za jedno transformacijsko društvo, koji su otvorili veliki prostor u kojem je UEFA vrlo uglednim redakcijama i reporterima posebno plaćala izradu reportaža o Zagrebu i Hrvatskoj, nakon čega ih je besplatno prikazivala cijelom svijetu. Neobično je kako je upravo Zdravko Mamić, najvažniji akter tih promjena, osobno morao naglašavati ono što je svima trebalo biti očito.

Upravo zbog toga što je postao glasnogovornikom promjena u nogometu, a time i u hrvatskom društvu, postao je Zdravko Mamić metom nemilosrdnih napada ne samo političara i njihovih novinarskih slugana, kao i politički manipuliranih dijelova navijačkih skupina koje su u navodnom obračunu s Dinamovim reformatorom liječili društvene frustracije. Njih se naravno nije ticalo što je, dok je Hrvatska turistička zajednica u promidžbene svrhe potrošila silne milijune iz budžeta domaćih poreznih obveznika, Dinamo ostvarivao mnogo veće promidžbene rezultate za hrvatsku prepoznatljivost. Kasnije se taj proces samo još proširio na uspjehe nogometne reprezentacije koji su bili mondijalni.

Ali, nažalost, bila su to gruba vremena, nadam se zavazda bivša, u kojima je bilo logično da hrvatski predsjednik Josipović, onaj isti koji se čak i preko Atlantika borio protiv Dinamovih uspjeha, usred izraelskog Kneseta govori o guji fašizma koja navodno prijeti njegovoj domovini. Hrvatskom su, nažalost, tada vladali političari kojima su međunarodni uspjesi hrvatskoga nogometa bili naznaka novog i za njih opasnog nacionalnog buđenja koje oni nisu htjeli. Bilo je to vrijeme u kojem su politički đavli sudili nogometu. Političkoj ljevici bilo je očito da treba srušiti ugled i Dinamu i HNS-u, tim dvjema najboljim izvoznim tvrtkama u Hrvatskoj, da treba neutralizirati njihov nacionalni naboj, tim tvrtkama koje nisu imale problema s razvojem i poslovanjem.

Objavio tajni zapis i raskinkao veliku laž: ‘Za sve koji misle da treba denacificirati Hrvatsku’

Glavni krivac

Trebalo ih je javno poniziti jer je tim hrvatskim političarima iz vremena kohabitacije Josipovića i Milanovića bilo logično da u samo nekoliko godina navedu istražna i sudska tijela da nakon preko noći pripremljene zakonske zbrke započnu montirane procese protiv Dinama i njegova čelništva koje je upravo stvaralo hrvatsko nogometno čudo. Ljudi koji su zagadili prostor hrvatskoga društva služeći se zatečenom strukturom pretpolitičkog društva nisu bili sposobni vidjeti, a nisu to ni htjeli, kako je apatičnost i ugašenost hrvatskoga društva bio njihov izum i nisu željeli u svojim glavama potražiti signale javne neuspješnosti. Bilo je to vrijeme u kojem su domaći mediji po narudžbi hrvatskih političara lamentirali nad nogometnom močvarom. Krivac im je i u toj stvari bio određen kao idealna meta, on se zvao Zdravko Mamić.

Nije Zdravko Mamić, koji je nogometni menadžer svjetske razine, bio jedini koji je u toj struci došao u sukob s nekim zakonskim propisima. Bilo je takvih slučajeva u drugim europskim sredinama. Ali ondje su ljudi koji su se našli u tom položaju bivali pomilovani, na njima se primjenjivao oprost zbog zasluga na drugoj strani. To je stvar posve normalna, svagdje, ali ne i u Hrvatskoj, gdje su oni koji su mogli pomilovati proganjali one koje su trebali pomilovati! Čak je jedno vrijeme i Dinamovo vodstvo naivno i pomirljivo reagiralo na medijske i političke spinove pa su se i u njihovu krugu protestni nedolazak navijača na stadione ili ulično vrijeđanje hrvatske nogometne reprezentacije, Zdravka Mamića ili Dinama počeli shvaćati kao problem koji su oni sami skrivili. Naravno, bilo je to posve pogrešno jer je samo nekoliko gostovanja odličnih europskih klubova u Zagrebu bilo dovoljno, na primjer kad bi u Zagrebu igrali Porto ili francuski PSG, da se na tribinama preko noći probudi onaj građanski duh Zagreba.

Navijači su napokon skandirali svojem idolu, u ovom slučaju Joeu Šimuniću, čovjeku kojega su inače zbog jednog usklika proganjali kao da je kriminalac, a ne slavni nogometaš. Proganjali su ga oni koji su počeli Hrvatima zabranjivati riječi i usklike, kojima su rečenice i pozdravi postali nepodobni i opasni jer da su preuzeti iz nekih zabranjenih vremena, kao da takva vremena uopće mogu postojati, i naravno bez obzira na to što su te riječi i ti pozdravi bili legitimni za vrijeme Domovinskog rata. Te progone provodili su ljudi koji nisu mogli razumjeti da je u Domovinskom ratu stvorena konačno jedna nezavisna Hrvatska koja će moći sama određivati svoja pravila i svoje smjerove. Ipak, događalo se da se Hrvatima čak i na nogometnim stadionima počela poricati ne samo sadašnjost nego i prošlost, a time i budućnost. Približavanje svjetskog prvenstva 2018. godine bilo je jedan takav događaj koji je u glavama tih domaćih političkih monstruma trebalo spriječiti, ako ne drugim, a ono sudskim progonima i montiranim procesima, organiziranim medijskim hajkama, crtanjem svastika po travnjacima.

Neobična izložba

U svibnju 2017. godine bila je u Zagrebu priređena jedna neobična izložba posvećena Zdravku Mamiću. Nije na izložbi bilo njegovih portreta, nije na njoj bio ni jedan nogometni prizor, nego je novinski fotograf Jovica Drobnjak pod naslovom “Boje i lakovi”, posluživši se nekadašnjim nazivom lanca dućana u kojima su se prodavale boje za profesionalce, ali još više za amatere, izložio 309 fotografija na kojima su vrlo sustavno složeni i izabrani grafiti kojima je u posljednjih desetak godina tema bio Zdravko Mamić. Zasigurno nikada ni jednom čovjeku u Hrvatskoj nisu bile posvećene tisuće uglavnom uvredljivih poruka, koje su na vrlo destruktivan način bile fiksirane na zagrebačkim zidovima, ali i drugim gradskim plohama na kojima su bili fanatično ucrtavani i s osjećajem da, pišući te prostote, popravljaju jedan segment hrvatskoga društva. Ovi zidni hulitelji nisu činili ništa novo nego su tek prepisivali, prevodili i vizualizirali nasilje političara nad Zdravkom Mamićem.

Ali dok je njihovu osuđeniku i krivcu nebo bilo igralište, političkim progoniteljima igralište je bilo mučilište. Jer uspjeh koji se gradi godinama ne može se razoriti u jednome danu. Uostalom, uspjeh uspješnih tek je zbroj mnogih malih napora koji se ponavljaju iz dana u dan. Zdravka Mamića ti su progonitelji doveli dotle da je počeo izgovarati istine onda kad su drugi glumili finoću. O novinaru Butkoviću, inače stotinu puta osramoćenom, ali slavljenom, govorio je ovo: “Butković je jedna nabiguzica, s oks nogama, s neprirodnim oblikom guzice i tijela, i budite sigurni da ću ga prvom prigodom opaliti nogom u njegovu neprirodnu guzicu. Idemo na isto mjesto, u hotel Esplanade, on tamo često tovari u taj svoj neprirodni dio tijela. Nadam se, kad me drugi put ugleda, da mu nešto neće krivo sjesti i da neće izazvati neprirodni događaj. Ali, sigurno mu taj zalogaj više neće biti sladak.” Moram, rekao je javno tada Zdravko Mamić, radi javnosti reći da se ne mislim s njime fizički obračunavati osim onog vritnjaka koji mu slijedi.

Nastavlja Zdravko Mamić: “To ću učiniti sa zadovoljstvom. Istini je suđeno da se bori protiv laži… Zato nema alternative.” I dok osluškujemo ove opore, grube riječi, groteskne i polemične, ne možemo a da se ne prisjetimo kako nije samo hrvatski nogomet bio prostor nasrtaja političke leftardske rekonkviste, nego se to naravno događalo, a tako je to u hrvatskoj povijesti oduvijek bilo, najprije s hrvatskim jezikom. O tome govori nešto u svojoj knjizi “Hrvatski jezik” ugledni veliki hrvatski intelektualac, akademik Katičić. Scenarij je isti, tek su akteri na trenutak promijenili dresove, ali s istim ciljem da se ponize hrvatski, i to oni najviši sadržaji. Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović ukinuo je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Bez razgovora i suvislog službenog obrazloženja. Opet se politika grubo dohvatila hrvatskog jezika, baš kad smo bili sigurni u zrelost trenutka u kojem bi nacionalne kulturne vrijednosti bile nešto što je imanentno jednom društvu… Kao u doba Khuena Hedervaryja. Ali ne treba se dati zbuniti. Svaka sila za vremena. To bar mi dobro znamo.

Mamićeve ocjene

U ovom kratkom citatu sve je uključeno, spomen onoga koji je u Hrvatskom saboru zaradio vritnjak, i to upravo onoga koji je svojom izjavom o isušivanju nogometne, ali i jezične močvare medijskim huljama pružao političku zaštitu i snažio njihov krtičji soj, ohrabrivao njihov mračni posao da kao u narodnoj priči noću razaraju ono što je na danjem svjetlu postignuto. U javnosti se, uza sve hrvatske uspjehe Dinama, stvorio osjećaj kako jedino što od Dinama vrijedi, to su njegovi uspjesi u socijalističkom periodu, a sve drugo je gola sramota, pri čemu se nije shvaćalo da se u Maksimiru tek u hrvatskoj nezavisnoj državi stvorio klub koji samog sebe uzdržava, koji nastupa u Europi s najvećim klubovima današnjice. Za te ljude važniji je bio Kup Jugoslavije nego svi hrvatski trofeji.

To je ona ideologija prema kojoj je sve bilo bolje u stara dobra vremena, a svakako prije nastanka hrvatske države, dok je još zemljom hodao neprežaljeni Maršal, zazorna je svakom slobodarskom duhu i danas, kao i u vrijeme kad je izricana pa je logično da su njezini tekstovi bili posve neprimjereni stvarnom stanju u klubu i uspjesima na nacionalnom i međunarodnom planu. Izvodi o Dinamu lukavo su se služili emocionaliziranjem uloge koju je taj klub imao nakon hrvatskoga proljeća i u vrijeme razbijanja totalitarizma, a kada je Miroslav Ćiro Blažević s Dinamom 1982. godine podigao svojevrsnu nacionalnu tenziju.

Naravno, svi ovi napadači zaboravljaju da je većina Mamićevih javnih istupa bila vrlo dobro artikulirana, bilo da se odnosila na nogomet, politiku ili medije. Mamićeve ocjene o orjunašima i djeci jugoslavenskih oficira bile su pregrube za tadašnje hrvatske uši, za tadašnju hrvatsku javnost u kojoj se spremala komunistička rekonkvista da postupno dijabolizira sve nacionalne sadržaje, a glorificira one koji su imali veze s propalom Jugoslavijom i njezinim socijalističkim režimom. U Hrvatskoj ima previše ljudi koji su laki na riječima i koji se onih pravih više ne sjećaju, a posebno kad se one opredmete u stvarnim progonima.

Što je pisao Židak

Dinamo je i danas kao i tada bio središnja os hrvatske nogometne reprezentacije. Ali da bi se vidjelo kako su ti Mamićevi progonitelji mislili i da bi se shvatilo kako je njima vodilja bila jedino ideologija, najbolje je osluhnuti što se govorilo o tzv. slučaju Šimunić, događaju koji su leftardi odmah pretvorili u državni problem kad je ovaj reprezentativac sa stadiona odgovarao navijačima na uzvik “Za dom spremni”: “Mi smo od 1945. godine tetovirani užasom. Nažalost, nijedna vlast nije podvukla crtu pod sva zla koja su se dogodila u ovom narodu i dalje smo pod dva rova. Sve je prenaglašeno. Snaći će ga kazna i možda će tužno završiti karijeru. Čudno mi je jer je on deset godina živio u Berlinu. Neke stvari, pa ako tako i osjećaš, bolje je ne govoriti javno.”

U samo pet redaka izrečeno je toliko gluposti da je čovjeku doista zlo, kako od spomena Berlina u kojemu bi netko morao shvatiti hrvatsku povijest, o zločinima koji se pamte i koji se ponavljaju, o užasu hrvatske povijesti, pa čak i o tetoviranom užasu. Bio je to glas nemoći koji se javljao iz ropotarnica potrošenih komunističkih ideja, splet posve nejasnih koncepata, koji je od 2010. počeo sustavno pripremati montirani proces nad Zdravkom Mamićem i progon njegove obitelji. Uspoređujući Zdravka Mamića i Josea Mourinha, hrvatski novinar s osebujnim literarnim stilom Tomislav Židak, pisac koji nikako nije bio Mamićev simpatizer, ovako je opisao portret Dinamova apostola:

“I Zdravko Mamić je također – special one! Dinamo je izvukao iz zone siromaštva. On nije profesor, ni nogometni stručnjak, on je Dinamove utakmice gledao s drveta jer nije imao ni za kartu. Kao mali, udarao je glavom po asfaltu kada bi Dinamo gubio utakmice. Sunce je došlo pred njegova vrata kada se u Maksimiru 1980. godine pojavio Ćiro Blažević. Čovjek čije su riječi ili karamele ili zmijski otrov, školovao je svog sina. A Mamić je upijao svaku riječ, svaki pokret, to je jedna od rijetkih kopija koja je bolja od originala. Ćiro je samo izbrusio prirođenu bistrinu i talent da se zaradi novac. Jedino nije uspio izbrusiti sirovost, koja je postala Mamićev zaštitni znak. I Mourinhu i Maminju zajednička je mržnja i ljubav prema novinarima, iako ne mogu zamisliti život bez njih. Oni su ih obogatili. … Zdravko Mamić, kojemu su tepali da mu ime sliči na Mourinhovo, bio je opsjednut Dinamovim europskim uspjesima, onim što se zove Dinamovim europskim proljećem. Kao i Mourinho. Obojica su bolesna od europskog sindroma. Mourinho je, unatoč dominaciji u najjačoj ligi svijeta, zbog dva europska promašaja dobio otkaz u Chelseaju. Mamića dugo nije bilo tko bi otpustio, ali jest bilo onih koji bi ga osudili!”

Mamićev sin priznaje krivnju: Planira se drastičan zaokret i moglo bi postati napeto

Postao žrtvom

Hrvatski nogomet, dok se u javnom prostoru nije pojavio Zdravko Mamić, kao sposoban i moćan menadžer, bio je ritualna žrtva politike. Politika je u nogomet i nakon komunizma, već u ranim devedesetim godinama, uplela svoje prste i ničim nije pomogla da nogometna struka napreduje. Uspjesi, koji su se događali u tom prvom desetljeću hrvatske nezavisne države, nisu bili uzrokovani sustavnim reformama, nego su ti rezultati nastajali na krilima pobjedničkog oduševljenja cijele nacije. Kada su se u središtu hrvatskoga nogometa pojavili Zdravko Mamić i njegova nogometna logika, te kad su u taj prostor unesene tehničke i poslovne novosti i kad su se dogodili prvi ozbiljniji rezultati, upravo je tada započela hajka na tog čovjeka, medijska i politička, kojoj je cilj prije svega bio da se onemogući rad Zdravka Mamića i svaki njegov utjecaj na nogometnu organiziranost.

U Hrvatskoj gotovo da smo se naviknuli lijeve teroriste doživljavati zagovornicima demokratskog društva, pri čemu se posve zaboravlja da ti ljudi nikada nisu napustili autokratsku i totalitarnu matricu svojih prethodnika. Riječ je bila, naravno, o prevari onih koji su od samog nastanka hrvatske nezavisne države bili protiv njezine samostalnosti. Tim ljudima svaka je država u kojoj žive Hrvati dobra ako nije Hrvatska i njima je sve što se u toj zemlji postiže na slavu nacionalnog identiteta smetnja. Zdravko Mamić zbog svojih je nogometnih poslova postao žrtvom tih ljudi i njihova zaplotnjaštva koje se ne jednom služilo najvišim razinama državne vlasti, i to upravo u vremenu u kojem su progoni na ovog u svemu uspješnog čovjeka bili pokrenuti. Tim ljudima hrvatski je sport močvara koju oni trebaju isušivati, tim je ljudima svaka promidžba hrvatskog identiteta rana na srcu. To su činjenice i protiv njih ima i previše dokaza.

Dodajmo svemu ovomu i jednu dosjetku: činjenica jest da hrvatski nogometaši internacionalnih karijera u prosjeku govore više stranih jezika nego brojni živi akademici, čast im, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ali dok u suvremenoj Hrvatskoj akademici ne rade za Akademiju nego ona radi za njih, u hrvatskom nogometu igrači nisu radili samo za sebe, nego za slavu i čast svoje domovine.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr