Ako ste dovoljno stari, možda se sjećate telefonskih govornica i klamericom zakovanih telefonskih imenika. Danas nema ni govornica, ni kovanica, ni onih kartica, stvar je modernizirana, no u kontekstu Dinama dojam je da negdje u Maksimirskoj još stoji ta svojevrsna govornica i isti telefonski imenik. Pod slovom “T” podcrtani su – treneri. Malo bivših, malo slobodnih, poneki prijatelj kluba, poneki prijatelj prijatelja, pa se već do podneva stvori dojam kako Dinamo bira između desetak rješenja. A Dinamo bira, “plavi dim” naznačio je razlaz, odnosno sporazumni raskid s Marijem Kovačevićem. Rješenje je u ovome času Jerko Leko – privremeno, a ono stalno, dojam je, pričekat će koji dan…
Kako god, kada se odvoje želje, ankete i činjenica da netko trenutačno nema posao, izbor postaje osjetno uži. Pogotovo ako se traži čovjek koji bi trebao provoditi nogometnu ideju Zvonimira Bobana i Alberta Capellasa, a istodobno, dakako, odmah pobjeđivati… Jerko Leko u toj je priči neposredan odgovor, čovjek iz pogona koji bi prema svemu trebao premostiti razdoblje do zime, no pitanje dugoročnog nasljednika Kovačevića otvara i jednu promjenu kriterija. Naime, nakon Bobanova povratka isticalo se, i to službeno, da se na mjestu trenera ne želi stranca. U međuvremenu je Capellas postao jedan od ključnih ljudi sportske strukture, a potraga za trenerom slijedom (i) toga stigla je i do Barcelone. Hrvatska putovnica, dakle, više teško može biti prvi eliminacijski kriterij.
Pol Planas pritom nije ime izvučeno iz šešira, jer prema našim informacijama, 35-godišnji trener Barceloninih juniora bio je konkretno rješenje, to smo čuli još u srijedu, potvrdu dobili u četvrtak, a čak i u subotu nakon utakmice sve je ukazivalo na njega; čovjeka čiji rad Capellas poznaje i koji bi trebao razumjeti smjer u kojem Dinamo želi ići, što je i ključ njegove kandidature: zajednički nogometni jezik, razvoj igrača, način rada i ideja igre. Ipak, rad u La Masiji i preuzimanje Dinama usred rezultatskog požara teško je usporedivo, s obzirom da Planas tek treba dokazati kako bi njegove ideje funkcionirale u seniorskoj svlačionici koja nema vremena čekati, što je sklisko područje i rizik bitno veći od hrabre odluke da se konačni produkt vizije dodijeli Kovačeviću… Uz njega se, ujedno, u 24 sata spominjao Juliano Belletti, trener Barcelonine druge momčadi, a u kombinacijama se pojavljivalo i ime Thiaga Alcântare, što je donio Germanijak. U subotu navečer, prema, pak, drugim medijskim informacijama, ide se u drugom smjeru, no oko ove trojice ostaje zajednički zaključak: Capellasov utjecaj na izbor mogao bi biti vrlo velik.
Domaće opcije? Krunoslav Jurčić i Robert Prosinečki jesu slobodni, njihova su se imena već pojavljivala i obojica imaju dovoljno nogometne biografije da ih se ne može svesti na usputnu fusnotu – Jurčić je nakon Dinama izgradio ozbiljnu inozemnu karijeru, okrunjenu afričkim uspjesima s Pyramidsom, dok Prosinečki nosi igračku veličinu i iskustvo različitih trenerskih sredina. Ipak, prema našim informacijama, ni jedan ni drugi nisu rješenje prema kojem se ide, njihova dostupnost ovdje je činjenica, ali ništa više od toga. Štoviše, Bobanovo poznanstvo s obojicom pritom nije dokaz da se priprema novo okupljanje brončanih… Ozbiljniju pozornost, sigurno, zaslužuje Marino Pušić, čija je budućnost u saudijskom Al-Ahliju otvorena nakon poraza od Al-Shababa 1:6 i izvještaja o smjeni, no naknadno je objavljeno da je poveo momčad u Dohu na utakmicu protiv Al-Sadda, dakle ostaje upitna njegova “sloboda”. Reference su, doduše, jasnije: s Twenteom je izborio povratak u najviši nizozemski rang, uz Arnea Slota radio je u AZ-u i Feyenoordu, a sa Šahtarom kao glavni trener osvojio dvostruku krunu i vodio ga u Ligi prvaka. Iza njega, dakle, stoje i ozbiljna nogometna škola i samostalni seniorski rezultat. Pušić bi, barem na papiru, mogao povezati razvojnu, napadačku ideju s iskustvom rada u klubu koji mora osvajati trofeje. To ga čini logičnom opcijom za razmatranje, premda zasad nema potvrde da je i konkretan Bobanov kandidat.
Među dostupnima je i Sandro Perković, koji poznaje klub i svlačionicu, dugo je bio dio sustava, zna svaki njegov kutak, a nakon odlaska iz Maksimira s Noahom je osvojio dva domaća trofeja te odveo klub u europsko proljeće, prije nego što je u kolovozu ostao bez posla, dok mu je jaka referenca i poznavanje sustava u kojem je avanzirao od Akademije preko pomoćnika do “vršitelja dužnosti”, dakle zna sistem, ideju, igrače. Slobodan je, ha, i Igor Tudor, no njegova karijera, tržište na kojem traži sljedeći angažman i financijski okvir čine ga izrazito teško, zapravo nemogućom opcijom. S druge strane, Nenad Bjelica, Igor Bišćan i Igor Jovićević nisu slobodni: Bjelica je preuzeo Samsunspor, Bišćan mladu reprezentaciju UAE-a, a Jovićević se vratio u Ludogorec. Telefonski imenik, eto, ipak nije toliko pun koliko se na prvi pogled čini. Zbog svega je zanimljivo vidjeti smjer Dinamove vizije: traži li se trener koji će se uklopiti u postojeći program ili autoritet kojemu će dopustiti da program prilagodi vlastitim uvjerenjima?
U svemu, ipak, valja itekako voditi računa o onome što smo čuli tijekom nedjeljnog jutra: nekonzistentnost, izbori, rad, igra i rezultati snažno su se prelili i na svlačionicu, gdje, prema našim izvorima, bukti svojevrsno razilaženje i na račun trenera, ali i međusobnih odnosa, gdje, navodno, “melting pot” skrojen od domaćih te pogotovo stranaca prijeti eksplozijom tog ekspres-lonca. Dinamu, dakle, u apsolutno kritičnom dijelu sezone treba netko tko će, očito, uz stvaranje igre i rezultata trebati shvatiti i smiriti situaciju koja ključa pod Jugom.
