Od parlamentarnih izbora dijeli nas nešto više od godinu i pol dana što za političke protagoniste u našoj zemlji znači da je vrijeme za ulazak u svojevrsnu predkampanju koja će kako za sada stvari stoje biti personalizirana.
Trend personaliziranih predizbornih kampanja nametnuo je aktualni premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković koji je sve dosadašnje HDZ-ove političke utakmice iznio na svojim leđima pa će tako vjerojatno biti i u kampanji za izbore koji se održavaju 2028. godine.
Personalizirana kampanja
Vodeći personaliziranu kampanju Plenković je parlamentarne izbore sveo na bitku za poziciju predsjednika Vlade pa se slijedom toga i u oporbi prateći Plenkovićev trend pokušavaju usuglasiti oko toga tko bi bio njihov idealan premijerski kandidat. Ambicije za premijersku fotelju ne krije predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić koji je u više navrata o tome javno govorio.
No, ni dobar dio SDP-ovaca nije oduševljen tom idejom. Prihvatljiviji im je naime Orsat Miljenić kojeg navodno u utrku za predsjednika Vlade gura aktualni predsjednik države Zoran Milanović. Osim toga u utrci za premijera na ljevici vide i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića iz redova stranke Možemo u kojoj kažu da ne bi imali ništa protiv toga da u borbu protiv Plenkovića uđe njihova stranačka kolegica, britka Sandra Benčić.
Svaki od ovih potencijalnih kandidata u političkom smislu gledano ima određene prednosti i mane. Glavna je prednost premijera Plenkovića njegov dugačak politički staž i golemo iskustvo koje ima kao najdugovječniji predsjednik Vlade u povijesti države. Plenković iza sebe ima snažnu, modernu i proeuropsku političku mrežu. HDZ mu također jamči i stabilno biračko tijelo te kontrolu nad stranačkom mašinerijom dok je s druge strane Plenkovićev najveći izazov politička potrošenost nakon tri učestala mandata, koju on doduše negira. Tu su naravno i česte afere unutar Vlade i među njegovim suradnicima, koje do sada nisu utjecale na njegove pobjede.
Suočeni s padom rejtinga
Međutim, HDZ se od posljednje gospićke afere suočava s padom rejtinga koji je dosegao kritičnu razinu od 25 posto što bi također moglo biti izazovno za premijerove ambicije i želju za osvajanjem četvrtog uzastopnog mandata.
Hajdaš Dončić prednost, ako u kontekstu njega uopće možemo govoriti o prednostima ima iz toga što je riječ o čelniku najveće oporbene stranke koji kao bivši ministar prometa ima iskustva u izvršnoj vlasti, ali mu s druge strane nad glavom visi nizak osobni rejting u anketama kao i kritike koje stižu čak i iz SDP-ovih redova u kojima se ispod glasa govorka kako Hajdašu nedostaje karizme.
Još jedan bivši Kukuriku ministar Miljenić koji trenutno obnaša dužnost predstojnika Ureda predsjednika manje je potrošen od Hajdaša, osim toga on je pravni stručnjak koji se u dijelu SDP-a doživljava kao snažan kandidat iz sjene s potporom Pantovčaka, ali i kao kandidat koji verbalno ima snage ući u sukobe s premijerom Plenkovićem.
S druge strane Miljeniću u ovom trenu nedostaje formalna stranačka baza, a javnost ga rijetko viđa jer nije izravno operativan u parlamentarnoj oporbi. Vidljivosti zato ne manjka zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću jednom od najisturenijih predstavnika stranke Možemo. U isti je mah za Tomaševića i prednost i mana to što upravlja najvećim gradom u državi.
Hajdaš ili Miljenić
Njegove su pristaše s ljevice iznimno tolerantne prema Tomaševiću koji uživa naklonost dijela medija pa se svaki eventualni propust kojeg učini pripisuje njegovom odavno pokojnom prethodniku Milanu Bandiću. S druge strane kritičari dovode u pitanje njegove sposobnosti upravljanja gradom, međutim Tomašević uživa visok osobni rejting među oporbenim, lijevim biračkim tijelom koje u njemu prepoznaje lidera. To je doduše biračko tijelo svedeno samo na razinu Zagreba.
Da bi bio kvalitetan kandidat za premijera Tomašević bi morao prepoznatljivost početi graditi i izvan okvira glavnog grada. Elokventna i vidljiva tako se ukratko može opisati Tomaševićevu kolegicu Benčić koja je premijerska kandidatkinja ljevice bila i na posljednjim parlamentarnim izborima na kojima nije polučila značajan rezultat. Benčić je političarka kojoj manjka iskustva u izvršnom i realnom sektoru pa bi tu i u odnosu na Plenkovića, i u odnosu na Tomaševića mogao biti njen najveći nedostatak. Sve u svemu, čini se kako je Plenković s pripremom terena za četvrti mandat praktički već krenuo. Njegova pozicija ako se pita HDZ-ovce primarno ovisi o zadržavanju unutarstranačke discipline, a onda i stabilnosti u koaliciji koja je navodno na klimavim nogama. Da želi biti premijer Hajdaš pak ponavlja mjesecima međutim unutar SDP-a poprilično živo vode polemike je li bolje prikloniti se aktualnom predsjedniku ili prigrliti Miljenića pa se usred tih polemika mogu očekivati i novi unutarstranački sukobi.
Istovremeno kada je Možemo po srijedi treba napomenuti kako se ta stranka profilira kroz dualno vodstvo. Benčić je u tom pogledu zadužena za parlamentarnu vidljivost, a Tomašević drži ključnu izvršnu polugu u glavnom gradu. Potencijalni dogovor o zajedničkom premijerskom kandidatu kompletne ljevice u konačnici će ovisiti o tome hoće li SDP uspjeti nametnuti svojeg čovjeka ili će možda ipak rast popularnosti Možemo promijeniti odnose moći.
