Ovo je vjerojatno drugi razlog zašto se europske vođe ne usuđuju javno protiviti Trumpu oko njegovog novog mirovnog plana, već „prljavi posao“ radije prepuštaju Zelenskom koji je za to već postao stručnjak, posebno kad od te iste Europske unije bez ikakvog pardona svako toliko javno traži još i novca i oružja. Jer ona poznata „Ukrajinci ratuju za Europu kako ova sutra ne bi morala ratovati protiv Rusa na svom teritoriju“ nije samo njegovo geslo, već i europskih lidera, pa stoga i ne riskira ništa. A obično i dobiva ono što traži. Barem do dolaska Trumpa
Američki predsjednik Donald Trump nastavlja promovirati svoju novu mirovnu inicijativu od sredine listopada za zaustavljanje ukrajinskog rata, nakon što ona prethodna, iz studenog prošle godine nije urodila plodom (podsjećam, bila je posljedica usmenog dogovora o pregovaračkom okviru za zaustavljanje rata između Trumpa i Vladimira Putina na summitu u Anchoregeu, 15. kolovoza 2025.). Za nju su, kada im je bila predstavljena, i Kijev i njegovi ključni europski saveznici govorili kako im je neprihvatljiva, jer više protežira ruske nego njihove interese. Uslijedili su brojni sastanci američke, ukrajinske i delegacije ključnih europskih sila (tada združenih u tzv. Koaliciju voljnih koja je u međuvremenu postala posve pasivna i rijetko se oglašava u javnosti kao takva) s ciljem korigiranja nekih od oko 28 točaka koliko je Trumpov plan prvotno sadržavao, smanjivši ih na 18. Međutim, problem je bio da je taj korigirani plan odbacila Moskva, naglašavajući pritom kako je Trump njime odustao od „duha Anchoregea“ odnosno okvirnih uvjeta koje je s Putinom prethodno dogovorio kao polazišnu točku.
Kijev i njegovi europski saveznici vjerojatno su bili u pravu kad su govorili da je Trumpov plan bio više proruski nego „pro-njihov“ (Trump uvijek polazi s pozicije da je Rusija nuklearna velesila s kojom on ne namjerava ratovati, a u tom se smislu pridržavao i identične izjave svog prethodnika Joea Bidena koji je još 2022. godine rekao kako će SAD pomagati Ukrajini koliko god bude potrebno ali da nikada neće ulaziti u rat s Rusijom – a te se izjave pridržavao i u praksi kroz postupni pristup naoružavanja Ukrajine metodom „kuhane žabe“ kako bi se izbjegla ishitrena reakcija Moskve).
Međutim, ni ova nova Trumpova inicijativa, prema mišljenjima brojnih analitičara nije po njih ništa bolja pa su je, svejedno, i Europa i ukrajinski čelnik Volodimir Zelenski ipak počeli razmatrati i gurati se prema pregovaračkom stolu. Kako u Abu Dhabiju u sklopu predstojećeg trojnog sastanka američke, ruske i ukrajinske delegacije u prvoj polovici studenog (ako prije toga ne dođe do nove velike eskalacije američko-izraelskog rata protiv Irana što se u Washingtonu već uvelike najavljuje kao izvjesna opcija, a na novi napad na Iran je uoči prošlotjednih izraelskih izbora pozivao i izraelski premije Benjamin Netanyahu, uz vojno sudjelovanje i izraelske vojske) – tako i u telefonskim razgovorima s Putinom (poput onog između norveškog premijera Jonasa Gahra Størea i finskog predsjednika Alexandera Stubba prošloga tjedna).
Blic analiza Zorana Metera: Kina upozorila SAD što slijedi ako Rusiji uvede ‘paklene sankcije’; je li uistinu mrtav ‘duh Aljaske’?
Štoviše! U međuvremenu je Ukrajina samo još više stradala u razornim ruskim zračnim napadima od srpnja ove godine kao odgovor na intenzivne ukrajinske napade dronovima na rusku energetsku i trgovinsku logističku infrastrukturu. S obzirom kako Rusija pritom koristi puno širi spektar i napada puno jačim intenzitetom – pa je tako de facto uvela i pomorsku blokadu Ukrajine, ali i devastirala njenu metaluršku industriju i blokirala izvoz ključnih proizvoda (poljoprivrednih, metalurških) – Moskva igra igru iscrpljivanja – kako same Ukrajine tako i zapada, prije svega Europske unije koja je na sebe preuzela glavninu financijske i vojne pomoći Kijevu. Pritom Rusija i sama trpi bolne udare po svojoj energetskoj infrastrukturi od napada ukrajinskih dronova, ali smatra kako je to još daleko od kritičnog, dok s druge strane želi svojim intenziviranjem napada „zalediti“ Ukrajinu tijekom ove zime.
Hoće li ili neće u tome uspjeti teško je reći. Kijev je nedavno rekao da se puno bolje pripremio za ovu opciju nego lani, iako paralelno upozorava i na moguću katastrofičnu situaciju ako se najavljeni ruski masovni napadi na energetsku infrastrukturu zemlje dogode (Ukrajina, čak i sam Kijev kao glavni grad, nemaju dostatnu protuzračnu i proturaketnu obranu, a ono što ime se na zapadu obećava, poput ovih dana 500 američkih raketa za sustave Patriot što je priopćio State Department, neće stići u zemlju prije 2030. godine a rakete Ukrajini trebaju doslovno u ovom trenutku). Odgovor na navedeno pitanje mogao bi, dakle, ovisiti i o (ne)uspjehu Trumpove nove mirovne inicijative, koja, kao što sam rekao, ovog puta ne nailazi na odlučan otpor ni europskih saveznika ni Ukrajine koje se najviše i tiče.
Međutim, čini mi se kako ključne europske zemlje namjerno puštaju Zelenskog da samo on baca kritike Trumpu vezano uz novi plan s obzirom kako za to ima puno više prostora od njih jer njegovi vojnici ratuju, dok se europske vođe ne usuđuju dodatno iritirati Trumpa svojim ponovnim protivljenjima. I ne samo da ga kritizira, Zelenski je od prije par dana bacio otvoreni izazov Trumu pokretanjem novih napada na ruske rafinerije čiji je prekid Trump od njega oštro zahtijevao prije potpisivanja „dizelskog dogovora“ i što je Zelenski do sada poštivao. Vjerojatno i Zelenski i njegovi europski saveznici ovom taktikom čekaju rezultate američkih međuizbora koji se održavaju sutra, smatrajući kako će u slučaju teškog poraza republikanaca (što se najavljuje) Trump biti primoran promijeniti stav oko ukrajinskog rata i odustati od svog plana (nisam uvjeren da će do toga doći čak i u slučaju takvog izbornog scenarija ali to je tema za neku drugu analizu, a očito zato europski lideri i „ne trče pred rudo“).
Blic analiza Zorana Metera: Specijalna diplomatska operacija. Što znače pozivi Putinu sa sjevera Europe?
Trumpova „meka sila“
Trump nastoji pridobiti Moskvu za prihvaćanje njegovog plana kroz uspostavu bilateralne američko-ruske, prije svega investicijske suradnje, ali i energetskim poslovima koji se tiču same Europe koja prolazi krizna vremena što se tiče nabave nafte i plina nakon pokretanja rata na Bliskom istoku protiv Irana, kao i s njim usko povezanog rata između jemenskih hutista i Saudijske Arabije.
Ali nastavku isporuka ruskog prirodnog plina Europi potonja se (prije svega je riječ o Europskoj uniji) za sada protivi i ustrajava na tome kako neće ukinuti svoju odredbu o potpunoj zabrani uvoza ruskog plina (i onog koji stiže plinovodima i onog ukapljenog – LNG) tijekom iduće, 2027. godine.
Da je to tako, i da se Trump sada nastoji primarno koristiti metodom „mrkve“ prema Moskvi svjedoči i njegovo ne tako davno odbijanje aktiviranja američkih „paklenih sankcija“ prema Rusiji, umjesto kojih je s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom sklopio tzv. dizelski dogovor, o isporukama ruskog dizela na američko tržište usprkos sankcijama SAD-a na isti, uvedenih još 2022. godine nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Ovome svakako treba dodati još nešto važno o čemu se u javnosti ne čuje mnogo: Trump želi pridobiti Rusiju na svoju stranu i zbog straha da ona ne počne pomagati Iranu na isti način kako Amerika pomaže Ukrajini što za sada ne čini, već se ograničava na političku (u međunarodnim organizacijama, prije svega u UN-u) i humanitarnu pomoć Teheranu.
Ali tu očito nije kraj.
„Sjeverni tok“ opet u igri?
Naime, kako u ponedjeljak piše američki ugledni The Wall Steet Journal, SAD podržava brzi nastavak prodaje ruskog prirodnog plina Europi putem plinovoda koji prolaze kroz Ukrajinu, s kojom Rusija vodi rat. To čini u sklopu pregovora koji su usmjereni k energetskom prekidu vatre između dviju zaraćenih država prije dolaska zime. Medij se pritom poziva na europske i ukrajinske dužnosnike, a ideju su pokrenuli Trumpovi posebni izaslanici Jared Kushner i Steve Witkoff tijekom posjeta Moskvi i Kijevu u rujnu ove godine.
Ona se sastoji u namjeri da se ruski plin prodaje Europi preko američkog posrednika (posljednjih se dana u tom kontekstu i u drugim medijima spominje jednina preostala neoštećena cijev od ukupno tri u diverziji, ujesen 2022. godine oštećene cijevi ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok, op.ZM.), kako bi se zaobišle europske sankcije. Istodobno bi to mogla biti unosna prilika za američke investitore – navodi WSJ pozivajući se na svoje izvore.
Washington također predlaže usmjeravanje prihoda od prodaje ruskog plina na poseban račun kako bi se spriječilo da Moskva koristi ta sredstva za financiranje rata.
Kako god na kraju svega ovog bilo, cijene plina u Europi prvi put od prosinca 2022. premašile su 1200 dolara po tisuću kubičnih metara (koristim radije ovaj stari način prikaza u odnosu na službeni €/MWh – s obzirom kako je običnim čitateljima lakši za razumijevanje omjera količine plina i cijene), a zima tek dolazi. Njemačka skladišta ispunjena su tek nešto više od 60%, kao nikad dosad, dok završetka rata nema na vidiku. Kako ukrajinskog tako i onog na Bliskom istoku.
Pritom ni stanje na razini Europe nije puno bolje. Kako danas piše Trade Economics, „razina skladištenja plina u Europi ostala je povijesno niska, iznosila je 74,62% od 1. studenog. S padom temperatura i povlačenjem (plina, op.ZM.) koje je već počelo u nekoliko zemalja, razine skladištenja vjerojatno će se suočiti s daljnjim pritiskom, što će i dalje predstavljati rizik za rast cijena.“
Ovo je vjerojatno drugi razlog zašto se europske vođe ne usuđuju javno protiviti Trumpu oko njegovog novog mirovnog plana, već „prljavi posao“ radije prepuštaju Zelenskom koji je za to već postao pravi stručnjak, posebno kad od te iste Europske unije bez ikakvog pardona svako toliko javno traži još i još i novca i oružja.
Velika analiza Zorana Metera: Kraj rata, EU u šoku; Trump nameće ‘demokratizirani’ ruski plin; što s Kinom
Jer ona poznata „Ukrajinci ratuju za Europu kako ova sutra ne bi morala ratovati protiv Rusa na svom teritoriju“ nije samo njegovo geslo, već i europskih lidera, pa stoga ništa i ne riskira . A obično i dobiva što traži.
Barem je tako bilo do Trumpa.
