Strano financirani aktivizam, ideološki utjecaj, medijsko vlasništvo i sve izraženiji sukob između individualnih ambicija i kolektivne sreće
- Mladi su izloženi nevjerojatnim prizorima bogatstva, slavnih osoba, putovanja, profesionalnog uspjeha i naizgled bezbrižnog života. Društvene mreže dodatno pojačavaju dojam da svi drugi postižu nešto iznimno. Ekonomska stvarnost većine ljudi, međutim, ostaje mnogo običnija. Rezultat može biti trajni osjećaj vlastite nedostatnosti. Pošten posao, voljena obitelj, krug dobrih prijatelja i skroman, ali siguran dom počinju izgledati manje vrijednima u usporedbi s beskonačnim nizom izvanrednih životnih stilova koji se predstavljaju kao dostižni. Potraga za srećom tako postaje natjecanje u kojem gotovo svi imaju osjećaj da zaostaju.
- Singapur, Japan, Južna Koreja i brojne istočnoeuropske zemlje pokazuju da modernizacija ne mora nužno značiti napuštanje svih tradicionalnih društvenih institucija.
- Možda je najveći čin neovisnosti koji mladi Hrvat danas može pokazati upravo to da ne oponaša posljednju ideološku modu koja stiže iz inozemstva, nego da o njoj kritički razmišlja, prihvati ono što je korisno, odbaci ono što je štetno i zadrži slobodu da sam definira vlastiti uspjeh.
Postoji nešto sve neobičnije u načinu na koji zapadne institucije, međunarodne zaklade i dijelovi europskih medija tumače politička zbivanja u srednjoj i istočnoj Europi.
Kad god se mladi ljudi pobune protiv postojeće vlasti, pojavljuje se poznati rječnik: demokratsko buđenje, emancipacija nove generacije, progresivne vrijednosti i neizbježan hod prema modernijem društvu.
Srbija je upravo ponudila takav primjer. Nakon gotovo dvije godine studentskih prosvjeda, politički blok Aleksandra Vučića pretrpio je težak izborni poraz 25. listopada 2026. godine. Rezultat je u brojnim zapadnim političkim krugovima dočekan kao pobjeda nove generacije i prilika da se Srbija približi europskom političkom mainstreamu.
No postoji pitanje koje zaslužuje znatno više pozornosti.
Znači li politička promjena nužno i društveni napredak? I treba li se od društava s drukčijom poviješću, tradicijom i kulturnim vrijednostima očekivati da slijede isti ideološki i društveni put kao zapadnoeuropske zemlje?
Još važnije, tko ima pravo određivati što zapravo znači napredak?
Ta su pitanja posebno relevantna za Hrvatsku, gdje slični narativi o nezadovoljnoj mladeži i potrebi političke i društvene transformacije sve više pronalaze svoju publiku.
Smatram da bi Hrvatska takvim zbivanjima trebala pristupati sa znatno više skepse.
Ne zato što mladima treba zabraniti propitivanje autoriteta, zahtijevanje odgovornosti ili potragu za boljim prilikama, nego zato što zaslužuje pomniju analizu čitav mehanizam kojim se danas ostvaruje politički i kulturni utjecaj.
NGO industrija: kada filantropija postaje instrument utjecaja
Jedan od najzanemarenijih fenomena suvremene međunarodne politike golemo je širenje industrije financiranja civilnog društva. Međunarodne zaklade, razvojne agencije, filantropske organizacije i programi koje financiraju pojedine vlade raspodjeljuju znatna sredstva nevladinim organizacijama, medijima, obrazovnim institucijama, inicijativama za mlade i zagovaračkim skupinama.
Mnoge od tih organizacija obavljaju doista vrijedan posao. Istražuju korupciju, pomažu ranjivim skupinama, promiču transparentnost, pružaju obrazovanje i štite temeljna prava.
Međutim, postoji i druga dimenzija.
Financiranje nikada nije potpuno neutralno.
Organizacije koje odlučuju o tome koji će projekti dobiti novac neizbježno utječu na to kojim će se temama posvećivati pozornost, koja će stajališta steći institucionalni legitimitet i koji će društveni prioriteti postati poželjni.
Zaklada ne mora nužno govoriti organizaciji što treba misliti. Dovoljno je da svojim odlukama o financiranju određuje koje će aktivnosti podupirati.
S vremenom organizacije postaju ovisne o natječajima, kriterijima prijava, izvještajnim obvezama i ideološkim prioritetima svojih donatora.
Tako nastaje profesionalizirani ekosustav civilnog društva u kojem sposobnost privlačenja međunarodnih sredstava može postati gotovo jednako važna kao i sposobnost ostvarivanja konkretnih rezultata unutar zajednice.
Sociolog Pierre Bourdieu u svojim je radovima o simboličkoj moći pokazao kako se moć ne ostvaruje isključivo novcem, političkim autoritetom ili prisilom. Ona djeluje i kroz sposobnost definiranja legitimnih ideja, uspostavljanja prihvatljivog jezika i određivanja toga koja se tumačenja društva smatraju društveno poželjnima.
To je važna razlika.
Program koji se deklarativno predstavlja kao obrazovna inicijativa za mlade istodobno može promicati određeno razumijevanje identiteta, društvenog ustroja, političkog sudjelovanja i osobnog ispunjenja.
To takav program ne čini automatski zlonamjernim. Ali trebalo bi nas navesti da preispitamo pretpostavku kako je svaka izvana financirana obrazovna ili društvena inicijativa ideološki neutralna.
Pitanje ne bi smjelo biti samo tko prima novac.
Treba pitati i tko određuje prioritete, kakav svjetonazor stoji iza tih prioriteta, kakvi se rezultati očekuju i ima li lokalno stanovništvo ikakav stvarni utjecaj na cijeli proces.
U demokratskom društvu organizacije financirane iz inozemstva trebale bi biti transparentne, odgovorne i podložne nadzoru, jednako kao i domaće političke institucije.
Međunarodna filantropija ne bi smjela postati zamjena za demokratski legitimitet.
Afera Gospić i Senj: Pseudo demokršćani otpadom trovali i sebe i svoje obitelji, uz ‘kolateralne štete’
Izvoz individualizma
Možda najdalekosežniji zapadni izvoz nije određena politička ideologija, nego specifično shvaćanje uspješnog ljudskog života. Suvremeno zapadno potrošačko društvo stavlja golem naglasak na individualna postignuća, osobni brending, profesionalnu mobilnost, samoostvarenje, financijski uspjeh i neprestanu potragu za vlastitim napretkom.
Pojedinac se potiče da samoga sebe doživljava kao projekt koji nikada nije dovršen. Pronađi sebe. Izgradi se iznova. Postani izniman. Izgradi osobni brend. Oslobodi se svojih ograničenja. Slijedi svoje snove. Nikada se nemoj zadovoljiti prosječnošću.
Te poruke same po sebi nisu pogrešne. Osobna sloboda i ambicija važne su ljudske vrijednosti. Problem nastaje kada se takvo shvaćanje osobnog ispunjenja predstavlja kao univerzalno primjenjivo, neovisno o kulturnom kontekstu.
Što se događa s društvom kada zajednički identitet postupno gubi na važnosti, a osobni uspjeh postaje dominantno mjerilo ljudske vrijednosti?
Sociolog Zygmunt Bauman tu je napetost istraživao kroz koncept tekuće modernosti. Opisivao je društvo u kojem tradicionalne strukture, odnosi i izvori stabilnosti postaju sve promjenjiviji, ostavljajući pojedincu odgovornost da samostalno upravlja neizvjesnošću i izgrađuje vlastiti identitet.
Sloboda raste, ali raste i nesigurnost. Od pojedinaca se očekuje da donose sve više osobnih odluka, dok istodobno snose odgovornost za okolnosti nad kojima često nemaju stvarnu kontrolu.
To je posebno relevantno za mlade.
Izloženi su nevjerojatnim prizorima bogatstva, slavnih osoba, putovanja, profesionalnog uspjeha i naizgled bezbrižnog života. Društvene mreže dodatno pojačavaju dojam da svi drugi postižu nešto iznimno. Ekonomska stvarnost većine ljudi, međutim, ostaje mnogo običnija.
Rezultat može biti trajni osjećaj vlastite nedostatnosti.
Pošten posao, voljena obitelj, krug dobrih prijatelja i skroman, ali siguran dom počinju izgledati manje vrijednima u usporedbi s beskonačnim nizom izvanrednih životnih stilova koji se predstavljaju kao dostižni.
Potraga za srećom tako postaje natjecanje u kojem gotovo svi imaju osjećaj da zaostaju.
Čovječanstvo zbog ovog riskira katastrofu sličnu biblijskoj priči o kuli Babilonskoj
Lažno obećanje individualnog uspjeha
Istraživanja psihologa Barryja Schwartza o paradoksu izbora pružaju još jednu korisnu perspektivu. Njegov rad istražuje kako obilje mogućnosti ponekad može umanjiti zadovoljstvo umjesto da ga poveća. Veći izbor može stvoriti nerealno visoka očekivanja, više tjeskobe i više prilika za žaljenje zbog neizabranih mogućnosti.
Kombinirajmo to s društvenim mrežama, kulturom slavnih i komercijalizacijom osobnog identiteta pa dobivamo generaciju kojoj se nameću očekivanja koja često nemaju mnogo veze s uobičajenim ekonomskim mogućnostima.
Mladima se govori da mogu postati bilo što, postići bilo što i živjeti izvanrednim životom ako samo pronađu svoju strast i slijede svoje snove.
Ali što se događa kada obećani uspjeh nikada ne stigne?
Što se događa kada poduzetnički pothvat propadne, karijera influencera ne donese nikakav ozbiljan prihod, profesionalni iskorak izostane ili očekivani životni standard ostane trajno nedostižan?
Postoji psihološka cijena predstavljanja iznimnih rezultata kao nečega što bi trebalo biti uobičajeno.
Rad psihologa Martina Seligmana o dobrobiti pruža korisnu protutežu. Njegova istraživanja naglašavaju važnost odnosa, smisla, postignuća i pozitivnih emocionalnih iskustava u širem shvaćanju ljudskog blagostanja.
Ispunjen život ne može se svesti na bogatstvo, vidljivost ili profesionalno priznanje.
Prijateljstvo, pripadnost, odgovornost, obitelj i smislen doprinos zajednici imaju iznimnu važnost.
Možda bismo mlade trebali učiti da dobar život ne mora nužno biti izvanredan život.
Razgradnja društvenog kapitala
Američki politolog Robert Putnam u svojoj poznatoj knjizi Bowling Alone istraživao je pad društvenog sudjelovanja, građanskog angažmana i povezanosti zajednica u američkom društvu.
Putnam je pokazao važnost društvenog kapitala: mreža odnosa, međusobnog povjerenja i zajedničkih obveza koje omogućuju funkcioniranje zajednica.
Njegov je rad posebno relevantan za manja i tradicionalnija društva.
Snažne zajednice nastaju kroz ponavljane međusobne susrete, zajednička iskustva, obiteljske veze, lokalne institucije, vjerske organizacije, prijateljstva i uzajamne obveze.
Takvi odnosi pružaju nešto što se ne može jednostavno kupiti ili nadomjestiti državnim programima.
Oni stvaraju osjećaj pripadnosti.
Kada se pojedinci sve više udaljavaju od tih struktura, možda stječu veću osobnu autonomiju, ali istodobno gube važne izvore društvene potpore.
To nije argument protiv osobne slobode. To je argument protiv poistovjećivanja slobode s izolacijom.
Društvo sastavljeno od sve autonomnijih pojedinaca nije nužno sretnije ni društveno povezanije društvo.
A država koja postupno slabi tradicionalne odnose, ne stvarajući pritom jednako vrijedne alternative, riskira stvaranje otuđenja umjesto emancipacije.
Modrićev aksiom: Hrvatska između nelustriranih struktura i globalnih heroja
Hrvatska ima drukčiji društveni DNK
Upravo zato hrvatska obiteljska struktura i kulturno nasljeđe zaslužuju posebnu pozornost.
Hrvatska je i dalje društvo u kojem obiteljske obveze i međugeneracijska solidarnost imaju važnu ulogu.
Nije neobično da mladi ostaju živjeti s roditeljima duboko u dvadesetim, pa i u tridesetim godinama. Roditelji često nastavljaju pomagati djeci u rješavanju stambenog pitanja, obrazovanju, kupnji automobila, financiranju prve nekretnine i skrbi za unuke.
Za mnoge hrvatske obitelji kupnja prvog doma zajednički je pothvat u koji se uključuju roditelji, bake i djedovi, a ponekad i nekoliko generacija akumulirane obiteljske imovine.
Slično je i s odgojem djece.
Bake i djedovi pružaju praktičnu pomoć, obitelji organiziraju svakodnevni život jedni oko drugih, a kućanstvo često ostaje ekonomska i emocionalna cjelina dugo nakon što djeca postanu odrasli ljudi.
Prema najnovijim podacima Eurostata za 2025. godinu, prosječna dob u kojoj mladi u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom iznosi 31,5 godina, u usporedbi s prosjekom Europske unije od 26,3 godine.
Razlika u odnosu na Finsku, gdje je ta dob oko 21,4 godine, zapanjujuća je.
Bilo bi pogrešno te brojke tumačiti kao dokaz da hrvatska mladež nema ekonomskih problema. Istraživanja Eurofounda pokazuju da je nepriuštivost stanovanja jedan od važnih razloga zbog kojih mnogi mladi Hrvati ostaju živjeti s roditeljima.
Ipak, podaci otkrivaju bitno drukčiji obrazac organizacije kućanstva.
Hrvatska obitelj često djeluje kao neformalni sustav socijalne sigurnosti.
A to je važno jer se ekonomska nesigurnost ne doživljava izolirano. Njezin intenzitet ovisi o dostupnosti obiteljske pomoći, naslijeđenoj imovini, zajedničkim odgovornostima i međugeneracijskim odnosima.
Mladi Hrvat koji ima roditelje spremne pomoći i pristup obiteljskom smještaju može se suočavati s istim ekonomskim pritiscima kao mlada osoba u Amsterdamu ili Kopenhagenu, ali posljedice tih pritisaka mogu biti potpuno drukčije.
Takav sustav ima i svoje nedostatke. Može ograničavati samostalnost, pojačavati utjecaj roditelja i stavljati u nepovoljan položaj one koji nemaju obiteljsku imovinu.
Ali istodobno pruža solidarnost i kontinuitet koje sve individualiziranija društva ponekad teško uspijevaju nadomjestiti.
Zašto bi Hrvatska automatski trebala napustiti društveni model samo zato što se razlikuje od dominantnog zapadnoeuropskog ideala?
Istočne i azijske vrijednosti zaslužuju pošteno razmatranje
Postoji nešto posebno znakovito u načinu na koji se tradicionalne istočnoeuropske i azijske društvene vrijednosti često promatraju u zapadnim intelektualnim krugovima.
Obiteljske obveze, poštovanje roditelja, kolektivna odgovornost, nacionalni identitet, vjerske tradicije i odanost zajednici nerijetko se prikazuju kao prepreke osobnom razvoju.
A upravo su te vrijednosti često temelj stabilnih odnosa i smislenog osjećaja pripadnosti.
Sociolog Ronald Inglehart svojim je istraživanjima kulturnih promjena pokazao kako su ekonomska sigurnost, iskustva pojedinih generacija i društvene vrijednosti međusobno povezani. Društva ne prolaze kroz kulturne promjene jednakom brzinom niti nužno u istom smjeru.
Singapur, Japan, Južna Koreja i brojne istočnoeuropske zemlje pokazuju da modernizacija ne mora nužno značiti napuštanje svih tradicionalnih društvenih institucija.
Postoje velike razlike među tim zemljama i nijednu ne treba idealizirati. Azijska društva također se suočavaju s ozbiljnim problemima, uključujući pritisak na radnom mjestu, usamljenost, demografski pad i međugeneracijske sukobe.
Ali njihova iskustva pokazuju da zapadnjački individualizam nije jedino moguće odredište modernog društva.
Moderna tehnologija, gospodarski razvoj, znanstvena dostignuća i međunarodna suradnja mogu koegzistirati sa snažnim obiteljskim strukturama i kolektivnim kulturnim identitetom.
Pravo je pitanje zašto bi samo jedan model imao automatsku prednost.
Thompsonov fenomen: generacija koja ne želi odbaciti svoje korijene
Upravo je u tom kontekstu nemoguće zanemariti fenomen Marka Perkovića Thompsona i njegovu popularnost među mladim Hrvatima.
Dok se u dijelu zapadnih medija i domaće ljevice hrvatska mladež nerijetko prikazuje kao generacija koju treba emancipirati od nacionalnih, vjerskih i tradicionalnih vrijednosti, Thompsonovi koncerti nude sasvim drukčiju sliku.
Zagrebački Hipodrom 5. srpnja 2025. okupio je, prema podacima organizatora koje je prenio HRT, čak 504.000 posjetitelja. Među njima su bile deseci tisuća mladih ljudi iz Hrvatske i inozemstva.
To nije samo glazbeni fenomen. To je i značajan društveni i kulturni fenomen koji zaslužuje ozbiljnu sociološku analizu.
Thompsonova publika ne okuplja se isključivo oko glazbe. Njegove pjesme i javni nastupi povezuju domoljublje, vjeru, obitelj, Domovinski rat, nacionalni identitet i osjećaj zajedništva.
Njegove poruke o obitelji, vjeri, hrvatskoj povijesti i kršćanskim korijenima očito imaju odjek među velikim dijelom publike.
Na Hipodromu se moglo vidjeti kako stotine tisuća ljudi zajednički pjevaju pjesme povezane s nacionalnim identitetom, poviješću i vjerom. Organizatori su događaj predstavili kao simbol zajedništva, a sam Thompson pozvao je Europu na povratak tradiciji i kršćanskim korijenima.
Naravno, ne treba pretpostavljati da svi posjetitelji dijele identične političke stavove niti da se njihov glazbeni ukus može poistovjetiti s određenom političkom opcijom.
Također, kontroverze oko ustaškog pozdrava Za dom spremni i njegova povijesnog značenja ne mogu se jednostavno zanemariti. One su sastavni dio javne rasprave o Thompsonu i njegovu repertoaru.
No jednako je pogrešno cijelu publiku svesti na jednu povijesnu ili političku etiketu.
Ovdje se nameće zanimljivo pitanje: zašto se masovno okupljanje mladih oko obitelji, vjere, domoljublja i nacionalnog identiteta u dijelu političkog i medijskog prostora promatra gotovo isključivo kao problem koji treba suzbiti?
Posebno je zanimljiv odnos zagrebačke gradske vlasti predvođene strankom Možemo! prema tom fenomenu.
Nakon Hipodroma, zagrebačka Gradska skupština, na prijedlog Možemo! i SDP-a, u studenome 2025. donijela je zaključak o zabrani korištenja fašističkih i ustaških simbola i pokliča, uključujući Za dom spremni, u prostorima kojima upravlja Grad Zagreb. Nakon toga gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je da neće dopustiti održavanje drugog Thompsonova koncerta u Areni Zagreb 28. prosinca.
Gradska vlast svoju je odluku obrazložila zaštitom ustavnih vrijednosti i javnog prostora. Kritičari su je, s druge strane, protumačili kao političko ograničavanje slobode izražavanja i pokušaj nametanja ideoloških granica kulturnom prostoru.
Odluka je otvorila ozbiljnu raspravu o granicama političke vlasti, slobodi umjetničkog izražavanja, zakonitosti izvođenja pojedinih pjesama i mogućnosti da se gradskim pravilima ograničava sadržaj javnih događanja.
Tu se ne radi samo o Thompsonu.
Radi se o pitanju tko ima pravo određivati koje su kulturne i nacionalne poruke prihvatljive u javnom prostoru i gdje završava legitimna zaštita od govora mržnje, a počinje politička cenzura.
Paradoks je u tome što se upravo oni koji često govore o slobodi izbora, pluralizmu i toleranciji ponekad pokazuju najmanje tolerantnima prema kulturnim izrazima koji ne odgovaraju njihovim vlastitim ideološkim uvjerenjima.
Thompsonov fenomen ne dokazuje da je hrvatska mladež politički homogena, ali pokazuje da nacionalni, obiteljski i vjerski identitet nisu nestali, niti su postali nevažni mlađim generacijama.
Možda je upravo to ono što dio političkih i kulturnih elita najteže prihvaća: mladi ljudi ne moraju nužno željeti odbaciti vlastite korijene da bi bili moderni, obrazovani i uspješni.
Srbija: promjena političkog vodstva ne briše nacionalni identitet
Srbija pruža zanimljiv primjer razlike između političke promjene i kulturne transformacije.
Studentski prosvjedi nastali su iz javnog nezadovoljstva nakon tragedije na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, u kojoj je poginulo 16 ljudi. Zahtjevi za odgovornošću i institucionalnim reformama postupno su prerasli u veliku nacionalnu mobilizaciju.
Bilo bi intelektualno nepošteno cijeli pokret odbaciti kao običnu inozemnu operaciju. Ne postoje utvrđeni dokazi da su zapadne vlade organizirale te prosvjede.
Ipak, zapadne političke institucije i mediji imaju vlastite interese u pogledu smjera u kojem će se Srbija razvijati.
Vlada koja bi bila sklonija približavanju Europi bila bi dobrodošla u mnogim zapadnim prijestolnicama, osobito zbog trajnih odnosa Srbije s Rusijom i Kinom, odbijanja uvođenja sankcija Moskvi i neriješenog pitanja Kosova.
Međutim, izborna pobjeda novog političkog pokreta ne rješava automatski ta pitanja.
Studentska lista tijekom kampanje nije jasno definirala sve ključne vanjskopolitičke pozicije, uključujući odnose s Rusijom, Europskom unijom i status Kosova.
Srpski nacionalni identitet, povijesno pamćenje, pravoslavna tradicija i geopolitički interesi i dalje su značajne društvene i političke sile.
Zapad može pozdraviti promjenu političkog vodstva, ali ne može pretpostaviti da će srpsko društvo jednostavno prihvatiti svjetonazor Bruxellesa, Berlina ili Londona.
To je važna pouka i za Hrvatsku.
Političku modernizaciju ne treba poistovjećivati s kulturnom homogenizacijom.
Izmišljeni fašizam i stvarni hibridni rat: kako se Hrvatska nepotrebno igra vatrom
Hrvatski mediji i pitanje stranih interesa
Možda je najosjetljivije pitanje odnos između vlasništva nad medijima, političkog utjecaja i ekonomskih interesa.
Hrvatska ima relativno malo medijsko tržište, zbog čega su koncentracija vlasništva i prekogranični komercijalni interesi posebno važni.
Izvješće Euromedia Ownership Monitora iz 2025. identificira nekoliko snažnih stranih medijskih grupacija koje posluju u Hrvatskoj.
United Group, koju je osnovao srpski poduzetnik Dragan Šolak, a čija je vlasnička struktura nakon toga povezana s britanskim investicijskim fondom BC Partners, upravlja medijima N1 Hrvatska i Novom TV.
To je dokumentirana vlasnička struktura, a ne dokaz uredničke manipulacije.
No ona otvara legitimna pitanja o transparentnosti, korporativnim interesima i odnosu između vlasništva nad medijima i nacionalnog gospodarskog okruženja u kojem ti mediji djeluju.
Hrvatska ima pravo pitati podudaraju li se komercijalni i politički interesi vlasnika medija uvijek s dugoročnim interesima hrvatskih građana.
Isti nadzor morao bi vrijediti za domaće medijske grupacije, međunarodne korporacije, javne medije i organizacije koje se financiraju iz inozemstva.
Urednička pristranost ne može se dokazati nacionalnošću vlasnika, a političko usmjerenje medija mora se analizirati na temelju njegova stvarnog izvještavanja, uredničkih odluka i dokumentiranog djelovanja.
Ali koncentracija medijskog vlasništva stvara potencijalne sukobe interesa koji zaslužuju javnu pozornost.
Zdrava demokracija ne bi se trebala bojati takvih pitanja.
Niti bi kritiku neke medijske organizacije trebalo automatski proglašavati napadom na slobodu medija.
Sloboda medija i odgovornost za medijsku moć međusobno su komplementarna načela.
Opasnost uvezenih političkih pokreta
Postoji još jedna zabrinjavajuća tendencija: pokušaj reprodukcije političkih pokreta i ideoloških kampanja preko državnih granica.
Prosvjedni pokret koji nastane u jednoj zemlji može imati potpuno legitimne domaće razloge za svoje postojanje. Njegovi slogani, organizacijski modeli i politički rječnik potom se mogu prenijeti na aktiviste u drugim državama.
Međunarodna solidarnost i razmjena ideja same po sebi nisu problematične.
No uvezeni politički obrasci mogu postati problem kada zanemaruju lokalne okolnosti.
Hrvatska ima drukčije povijesno iskustvo od Srbije, drukčiji odnos prema Europskoj uniji, drukčiji nacionalni identitet i drukčiju društvenu tradiciju.
Njezine političke probleme treba analizirati na temelju vlastitih okolnosti.
Mlade Hrvate treba poticati da propituju korupciju, zahtijevaju odgovornost, nadziru javnu potrošnju i inzistiraju na kvalitetnijim institucijama.
Ali treba ih istodobno poticati da propituju organizacije, medijske narative i međunarodne interese koji nastoje utjecati na njihovo razumijevanje društva.
Sposobnost propitivanja i domaće vlasti i vanjskih utjecaja temeljni je dio intelektualne neovisnosti.
Slijepo prihvaćanje uvezene ideologije nije ništa progresivnije od slijepog prihvaćanja političkog establišmenta.
Cijena zaboravljanja onoga što život čini dobrim
Možda je najveća opasnost suvremene potrošačke kulture u tome što postupno zamjenjuje kolektivna mjerila sreće individualnim mjerilima uspjeha.
Uspješan život postaje onaj koji je vidljiv, impresivan i financijski unosan.
No većina stvari koje život čine vrijednim nisu osobito vidljive.
Otac koji pomaže sinu kupiti prvi stan.
Majka koja čuva unuke.
Prijatelji koji ostaju zajedno i u teškim vremenima.
Mladi par koji uz pomoć obitelji gradi zajedničku budućnost.
Susjedi koji pomažu jedni drugima.
Čovjek koji pošteno radi, zarađuje pristojan novac i vraća se kući ljudima kojima je stalo do njega.
To nisu zastarjele ambicije.
To su temelji funkcionalnog društva.
Nema ništa loše u želji za bogatstvom, putovanjima, pokretanjem vlastitog posla ili međunarodnim priznanjem. Ali takve ambicije ne bi smjele biti uzdignute iznad svih drugih ljudskih težnji.
Niti bi mladi trebali stjecati dojam da je običan, pristojan život dokaz nedostatka ambicije.
Ironija je u tome što se društva koja su desetljećima težila sve većoj individualnoj slobodi i materijalnom blagostanju danas sve više bave usamljenošću, padom društvenog povjerenja, raspadom obiteljskih odnosa i nestajanjem zajedništva.
Možda bi nešto mogla naučiti od društava koja nisu tako lako napustila svoje tradicionalne strukture.
Kad male države nadmaše velike blokove: Hrvatska i njeni potencijali
Hrvatska treba sama odlučiti o svojoj budućnosti
Hrvatska ne mora odbaciti Europu, modernizaciju, međunarodnu suradnju ni demokratske institucije.
Ali mora zadržati intelektualno samopouzdanje da razlikuje stvarni napredak od ideološke mode.
Međunarodne zaklade trebale bi biti transparentne u pogledu svojih izvora financiranja i ciljeva. Nevladine organizacije trebale bi odgovarati za svoje aktivnosti. Vlasništvo nad medijima mora biti vidljivo. Obrazovni programi trebali bi poticati samostalno razmišljanje, a ne reproducirati preferencije donatora.
Strana ulaganja su dobrodošla, ali strane ekonomske interese ne treba poistovjećivati s nacionalnim interesom.
Mladima treba omogućiti prilike, ali im treba govoriti i istinu o gospodarskoj stvarnosti i vrijednosti običnih životnih postignuća.
Iznad svega, Hrvatska se ne bi trebala sramiti vlastite tradicije.
Njezine obiteljske strukture, kulturni identitet, nacionalna povijest i osjećaj zajedništva nisu prepreke koje se moraju ukloniti kako bi se dokazalo da je riječ o modernom europskom društvu.
Oni su dio njezina nasljeđa.
Postoji razlika između otvaranja društva svijetu i dopuštanja vanjskim institucijama da redefiniraju ono što bi to društvo trebalo postati.
Postoji i razlika između osnaživanja mladih i uvjeravanja da je sve što su njihovi roditelji i djedovi izgradili zapravo prepreka njihovoj emancipaciji.
Zapad ima mnogo toga ponuditi Hrvatskoj. Ali i sam ima problema, pa ne bi smio pretpostavljati da je svako rješenje razvijeno unutar njegovih sve individualiziranijih, potrošački orijentiranih društava prikladno za zemlje s drukčijim društvenim temeljima.
Možda je najveći čin neovisnosti koji mladi Hrvat danas može pokazati upravo to da ne oponaša posljednju ideološku modu koja stiže iz inozemstva, nego da o njoj kritički razmišlja, prihvati ono što je korisno, odbaci ono što je štetno i zadrži slobodu da sam definira vlastiti uspjeh.
Blic analiza Zorana Metera: SAD kuje plan s Rusijom kojem se protivi EU iako se gura za pregovarački stol
Jer stvarno bogatstvo jednog društva ne mjeri se isključivo bogatstvom koje su akumulirali njegovi najuspješniji pojedinci.
Ono se mjeri i snagom njegovih obitelji, povjerenjem među građanima, dostojanstvom ljudi koji rade i srećom običnih ljudi.
A to su vrijednosti koje vrijedi braniti.
