U opsežnom intervjuu za Glas umirovljenika, glasilo Sindikata umirovljenika Hrvatske, poznati novinar Goran Milić iznio je niz jasnih i konkretnih teza o starenju i standardu u Hrvatskoj. U tom razgovoru priznao je da hrvatski umirovljenici žive lošije od svojih vršnjaka u europskim zemljama te da Zagreb nije idealan za starije stanovništvo zbog visokih cijena i činjenice da je svaku pomoć potrebno platiti.
Objasnio je i kako loš položaj umirovljenika nije moguće gledati odvojeno od povijesnih okolnosti jer je Domovinski rat istrošio mirovinske fondove, a uz to smo prošli kroz tešku tranziciju i gospodarske krize. Osim toga, ljudi su masovno odlazili u prijevremenu mirovinu. Najveću pozornost Milić je privukao zapitavši se zašto se 200 do 300 tisuća hrvatskih umirovljenika ne bi opet zaposlilo.
Zanimanje koje je izazvao poznati novinar nije moglo proći bez politizacije, to više što je njegov sin Marko Milić glasnogovornik Vlade premijera Andreja Plenkovića, pa se i u dijelu HDZ-a zaključuje kako bi aktualna stajališta iskusnog Milića premijeru Plenkoviću itekako mogla koristiti u komunikaciji s umirovljeničkom populacijom, koja je, usput rečeno, i golem birački bazen. Milić, dakle, niske mirovine u Hrvatskoj ne pripisuje primarno politici Plenkovićeve vlade, nego povijesnim okolnostima, a to ide u prilog HDZ-u jer skida izravan teret odgovornosti s vlasti.
Nije PR
Prijedlog da se 200 do 300 tisuća umirovljenika radno aktivira na nekoliko sati dnevno kako bi unovčili svoje iskustvo i podigli si standard poklapa se, slučajno ili ne, s Vladinim izmjenama zakona koje su stupile na snagu početkom godine, a kojima se potiče i širi mogućnost rada uz mirovinu. Iskusni novinar sugerira i da bi se stariji građani trebali više oslanjati na pomoć svoje djece i unuka jer statistike pokazuju da mladi u Hrvatskoj posjeduju znatnu imovinu, nerijetko naslijeđenu od roditelja, pa bi bilo logično da im to na neki način vrate, odnosno da se brinu za njih.
Možda Milić na to nije mislio, ali to bi smanjilo pritisak na proračun. Goran Milić jedno je od najprepoznatljivijih televizijskih lica i može se pohvaliti dugogodišnjim iskustvom. Među starijom populacijom ima velik autoritet pa njegove poruke mnogo lakše dopiru do umirovljenika nego što bi doprle izjave nekog ministra prema kojem javnost ima apriorni politički otklon. Je li on potencijalni Plenkovićev adut za umirovljeničku populaciju, upitali smo izravno samog Milića. “Ne, ne, to je samo zato što sam prije nekoliko mjeseci držao predavanje u jednom od centara umirovljenika koji žele zadržati obrazovanje umirovljenika, aktivnost umirovljenika i tako dalje”, odgovorio nam je Milić, priznajući da je pristaša te ideje jer je puno putovao po svijetu, zbog čega je i pristao dati intervju o položaju hrvatskih umirovljenika. “Moja je teza bila da mladi ljudi u Hrvatskoj žive puno bolje u odnosu na Europu, puno bolje nego umirovljenici i stariji ljudi generalno”, navodi Milić pa naglašava da je tražio solidarnost i pozvao se na zakon jer postoji vrlo restriktivan zakon o uzdržavanju djece, pod prijetnjom zatvorom ako se zapusti odgoj djeteta, u koji je ugrađena i briga o roditeljima. “Apsolutno osporavam to da je ovo jedna vrsta PR-a za HDZ. Nisam član HDZ-a niti sam s premijerom Plenkovićem bio više od dva puta”, naglašava naš sugovornik pa dodaje da je s njim surađivao profesionalno za potrebe snimanja, a osim toga, premijer katkad nakon izbora popije kavu u kafiću u blizini njegova stana. “Tad smo jednom s nogu razgovarali. To je moj kontakt s premijerom Plenkovićem. Ne da bih se stidio Plenkovića, to ne, ali to je tako”, naglašava Milić uz opasku da u “spin building” koji proizlazi iz njegova intervjua ne ulazi.
U taj dio zato ulaze HDZ-ovci, koji smatraju da je Goran Milić svojim istupom, a da toga možda nije bio ni svjestan, poslužio Plenkoviću kao amortizer za društveno najosjetljiviju temu – niske mirovine. Milića javnost doživljava kao neovisan autoritet, a Plenkoviću su umirovljenici važni i u kontekstu nadolazećih izbora jer su oni najbrojnije i najdiscipliniranije biračko tijelo. S druge strane, sindikati i politička oporba stalno ga prozivaju zbog niskog životnog standarda umirovljenika.
Meka moć
U tom ozračju Milićev nastup u javni prostor unosi balans. Milić priznaje niski standard umirovljenika, zadržavajući time vlastitu vjerodostojnost, ali s druge strane nudi rješenja za to koja ne uključuju promjenu vlasti. On, dakle, djeluje kao glasnogovornik meke moći koji nepopularnu ekonomsku realnost pretače u prihvatljive životne savjete, što Plenkoviću omogućuje da lakše rukovodi nezadovoljstvom ključne glasačke skupine.
Nije nevažan podatak da je Milić mlađi kao Vladin glasnogovornik jedan od najbližih Plenkovićevih suradnika, što u javnosti otvara prostor za nagađanja o mogućoj koordinaciji poruka. Oni koji Marka Milića poznaju posvjedočit će da je riječ o premijerovu trbuhozborcu i neupitnom stručnjaku za medijske strategije, koji odlično razumije koje teme opterećuju Vladu, a to su svakako i mirovine. Milić mlađi dobro zna i kako se oblikuje javno mišljenje. Njegov otac intervju je dao glasilu Sindikata umirovljenika, dakle skupini koju HDZ želi pridobiti. Poruke koje je odande poslao snažno su odjeknule u medijskom prostoru, a to pokazuje visoku razinu PR pismenosti i miriše na proces koji je tako dobro tempiran da dovodi u pitanje njegovu slučajnost.
Najveća je vrijednost Milićeva oca za Plenkovića u tome što on nije član HDZ-a. Kao glasnogovornik u Vladi Marko Milić ima limitiran domet uvjeravanja javnosti. Njegove se riječi automatizmom filtriraju i doživljavaju kao stranačka propaganda. No kada o umirovljenicima progovori njegov otac Goran Milić kao nestranačka osoba i legenda hrvatskog novinarstva, to se u javnosti tumači kao neovisna i mudra analiza koja cijeloj priči daje legitimitet, koji sin sam nikad ne bi mogao postići. Tako se u konačnici stječe dojam da utjecaj Marka Milića nije u tome što on upravlja ocem, nego u tome što njihova obiteljska bliskost formira prirodni kanal kojim se kompleksne i politički osjetljive ideje Vlade transformiraju u prihvatljiv, pitak jezik koji umirovljenici razumiju, poštuju, a lako moguće i prihvaćaju.
