- Njemački kancelar Merz u nedavnom posjetu Japanu dobio je glatku odbijenicu od Tokija glede molbe da ovaj isporuči Ukrajini svoje rakete za američki proturaketni sustav Patriot – pod obrazloženjem zabrinutosti čime bi se Japan branio ako bi došlo do rata s Kinom po pitanju Tajvana.
- Istodobno njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier u Pekingu nije uspio nagovoriti kineskog čelnika Xi Jinpinga da na predstojeći summit između potonjeg, Trumpa i Putina u Kini za 20-ak dana kao predmet razgovora uključi i ukrajinski rat. Xi je to glatko odbio.
- Zanimljivi su naši europski „mudraci“: protiv Kine uvode razna ograničenja, kao nedavno visoke carine na uvoz njenih proizvoda internetskom trgovinom, a istodobno samouvjereno dođu u Peking i traže da ovaj učini nešto što je u njihovom geopolitičkom interesu.
- Na summitu „velike trojke“ u Kini vjerojatno se neće dogoditi ništa revolucionarno, a najmanje će doći do podjele svijeta po nekom Jalta 2.0 modelu. Danas je puno važnih država u svijetu koje se ne namjeravaju pokoravati bilo čijem diktatu. Osim toga, konferencija na Jalti bila je sastanak pobjedničkih sila na kraju Drugog svjetskog rata. Sada, hvala Bogu – takvog rata nema – pa nema niti mogućnosti da pobjednici kroje nova pravila globalne igre. Ali summit će definirati nešto drugo važno.
EU se pogubila
Europska unija suočena je s ozbiljnom krizom pristupa energiji i veleprodajnih cijena plina koje su zbog rata na Bliskom istoku i onog u Ukrajini porasle za gotovo 100 eura po megavat-satu. U mojoj jučerašnjoj analizi između ostalog je upozoreno i na povijesno niske količine uskladištenog plina u Njemačkoj, kao i na razini Europske unije.
Upravo zbog tako kritičnog stanja, 29. listopada u Luksemburgu su se i sastali ministri energetike EU-a, pri čemu je, kako navodi Euro news, povjerenik EU za energetiku Dan Jørgensen upozorio kako gotovo 50 milijuna Europljana ne može adekvatno grijati svoje domove. Iako EU ne predviđa nestašicu nafte ili plina, glavna prijetnja je ekonomski šok koji bi osnovne komunalne usluge mogao učiniti nedostupnima.
Medij upozorava na uvodno spomenute geopolitičke napetosti koje su dovele do toga da rezerve plina u EU budu iskorištene na samo 75% kapaciteta, u odnosu na 83% prošle godine. Između 2021. i 2023. 62% tvrtki prijavilo je operativna uska grla zbog nestabilnih troškova energije, dok se 80% tvrtki u EU suočilo s ograničenjima u lancu opskrbe ili reorganizacijom.
Smatram kako je očito da problem nije samo vanjski, odnosno onaj vezan uz globalnu i kontinentalnu opasnu geopolitičku i geosigurnosnu situaciju koja krajnje usložnjava pristup ključnim energentima – nafti i plinu. Krivnje itekako ima i unutar glavnih institucija Unije koje donose strateške odluke. Osim toga, vodstvo Europske komisije (EK) i dalje uporno inzistira na tzv. zelenim politikama kao mogućim rješenjem, ali to je moguće tek na duge staze – ako i tada. Stoga i dalje rastu trenja i tenzije između država članica Unije koje se ne mogu dogovoriti oko poteza za stabilizaciju stanja a kamoli dugoročne energetske strategije, pri čemu postoji i otpor prelasku nadležnosti oko mnogih ključnih stvari s nacionalnih prerogativa na središnjicu u Bruxellesu.
Zato uopće ne čudi što isti medij navodi kako je spomenuti „sastanak završio u slijepoj ulici, bez dogovora o zaštiti potrošača“ i da su se „ministri podijelili oko prijedloga Europske komisije o povećanju poreza na benzin radi promicanja zelene energije, a 13 zemalja, uključujući Njemačku i Italiju, zatražilo je njegovo povlačenje kako bi se zaštitili građani s niskim primanjima“.
Medij podsjeća i na odluku EK o zabrani uvoza ruskog LNG-a već od siječnja 2027., dok zemlje poput Italije traže neovisna ograničenja cijena. Usred nestabilnosti tržišta, Vijeće je odgodilo daljnje djelovanje i nastoji postići kompromis u prosincu 2026.
Ovdje bih dodao i da EK na čelu s Ursulom von der Leyen također inzistira na provedbi uredbe prema kojoj se EU u potpunosti odriče i ruskog plina koji stiže postojećim plinovodima ujesen 2027. godine, iako bi geopolitička situacija u svijetu tada mogla izgledati još gore nego sada (što zapravo nitko ne zna ali je mudre vođe kao takvu uvijek moraju uzimati u obzir).
Na sastanku 29. listopada, ministri energetike EU-a bavili su se dvama izazovima: snižavanjem računa za električnu energiju promjenom naknada za elektroenergetsku mrežu i pripremom za moguće poremećaje u opskrbi plinom. Međutim – ništa nije dogovoreno!
Blic analiza Zorana Metera: SAD kuje plan s Rusijom kojem se protivi EU iako se gura za pregovarački stol
„Nestaje im ideja za zaštitu građana“; inzistiranje na „zelenilu“
Na neuspjeh sastanka osvrnuo se i medij POLITICO, navodeći kako „europskim ministrima energetike nestaje ideja za zaštitu građana od naglog rasta cijena energije s približavanjem zime“. Dodaje i kako su „na summitu u Luksemburgu u četvrtak, bili jasni oko jedne stvari: Zahtjev da birači smanje potrošnju energije nije opcija“.
„Iscrpili smo većinu naših kratkoročnih opcija“, rekao je jedan visoki europski energetski dužnosnik, kojem je govorio pod uvjetom anonimnosti. „Ono što je zapravo preostalo je upravljanje krizom.“
Tijekom protekle godine, vladini pokušaji ublažavanja rasta cijena programima obnovljivih izvora energije, porezima na neočekivane prihode (naftnih kompanija, op.ZM.) i skupim subvencijama za gorivo na kraju nisu uspjeli obuzdati zabrinutost koja je od tada prerasla u raširene prosvjede diljem kontinenta – piše dalje Politico.
No čak se i upravljanje krizama pokazuje politički teškim. Unatoč pozivima povjerenika EU za energetiku Dana Jørgensena ranije ove godine da se potakne potrošače i tvrtke na smanjenje potrošnje energije, europski ministri oklijevaju takav potez učiniti službenom politikom.
„Ne želim vidjeti da ćemo ograničavati ljude“, rekao je Mika Nykänen, državni tajnik finskog ministarstva energetike. Umjesto toga, pozvao je na politiku osmišljenu za „promjenu ponašanja“ i smanjenje potrošnje energije na manje bolan način. „Industrija to radi prirodno. Normalna kućanstva, normalne obitelji – ponekad im je potreban poticaj“, rekao je. „Na primjer, subvencije za ulaganje u energetsku učinkovitost kuća, prozora.“
Nije san već java: subvencije EU-a za fosilna goriva
Protivljenje mjerama smanjenja potražnje bilo je toliko veliko da je Jørgensen – koji je na summitu upozoravao na “tešku” zimu vrtoglavog rasta cijena goriva – odustao od samog predlaganja, fokusirajući se umjesto toga na subvencije.
Nerado je prihvatio da takve subvencije mogu uključivati fosilna goriva, kao i čiste alternative, ali je pozvao da budu “ciljane i privremene”. (Podsjećam kako je službena EU tradicionalno „alergična“ na fosilna goriva i da ih svojim politikama godinama nastoji svesti na što moguću manju mjeru do konačnog potpunog raskida jednog lijepog dana – kako to obično biva u bajkama, pa iskreno mogu shvatiti Jørgensenovu bol.)
Od početka rata, vlade su platile 18 milijardi eura za porezne olakšice na proizvode od fosilnih goriva, uključujući kontroverzni potez Rima ranije ovog mjeseca za smanjenje utjecaja cijena plina na troškove električne energije – pa je Ursula von der Leyen upozorila nacionalne čelnike na ovu tendenciju, pozivajući ih na summitu ovog mjeseca da zadrže privremene i ciljane politike kako bi se izbjeglo nenamjerno povećanje potražnje za fosilnim gorivima i narušavanje jedinstvenog tržišta EU.
Blic analiza Zorana Metera: SAD razmatra zabranu izvoza dizela; Zelenski ne sluša Trumpa; strahovi EU-a
Oglasili se i UAE
Da stvar u svemu ovom bude još gora, u ponedjeljak, 2 studenog, Izvršni direktor emiratske državne tvrtke Adnoc iz Abu Dhabija, Sultan al-Jaber, upozorio je da su svjetske rezerve opskrbe energijom “narušene” jer su vlade bile prisiljene koristiti svoje strateške zalihe kako bi nadoknadile gubitak opskrbe iz regije Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva. O tome je izvijestio specijalizirani medij Argus.
Govoreći na otvaranju Adipec konferencije u Abu Dhabiju, al-Jaber je pozvao svijet da uči iz lekcija trenutačne krize, u kojoj je promet pošiljki kroz kritično važan Hormuški tjesnac poremećen više od osam mjeseci.
„Otkad je Hormuški tjesnac poremećen, gotovo milijarda barela [nafte] iscrpljena je iz globalnih zaliha“, rekao je al-Jaber. „Na nekim tržištima zalihe dizela su na najnižoj sezonskoj razini u 35 godina, a druga se suočavaju s manjkom u opskrbi LNG-om od 600 milijardi ft³.“
Ali dostupnost opskrbe je samo pola priče, rekao je al-Jaber, ističući nagli porast troškova transporta nafte i energije iz Bliskoistočnog zaljeva do potrošača.
„Prije poremećaja, dostava i logistika koštali su manje od 5% cijene barela. Danas su veći od 30%“, rekao je al-Jaber. „Energetska sigurnost ne mjeri se samo u trenutku proizvodnje. Sada se mjeri i u trenutku isporuke.“
Prosudba
Bliski istok
Sjedinjene Države, nakon mnogo političkog šuma proteklih dana da će se to i napraviti, pokrenule su novi, za sada ipak ograničeni napad na Iran – njegov otok Qeshm u Hormuškom tjesnacu (info: BBC).
Danas je Reuters izvijestio o napredovanju jemenskih šijitskih pobunjenika hutija prema gradu Adenu, u kojem je smještena službena vlada te zemlje, koja usprkos velikoj vojnoj pomoći Saudijske Arabije kontrolira sve manji dio te zemlje. Podsjećam kako huti već godinama drže pod svojim nadzorom sjeverni dio Jemena, uključujući i glavni grad Sanu, a od nedavno su ovladali dodatnim prostorima za punu kontrolu nad strateški prevažnim morskim tjesnacem Bab El-Mandebom koji povezuje Arapsko i Crveno more koje se pak preko Sueskog kanala spaja sa Sredozemnim morem.
Ovo navodim zato što je jasno kako se bliskoistočna kriza ne samo neće riješiti uskoro, već sam siguran kako će trajati dovoljno dugo da regiju sigurnosno i financijski opustoši prije američkog vojnog povlačenja iz iste koje će nedvojbeno uslijediti. Drugim riječima, energetska, i s njom usko povezana gospodarska kriza za mnoge koji se primarno opskrbljuju energentima iz te regije samo će dodatno jačati. I tu prije svega mislim na Europu.
Ukrajina
U međuvremenu je krajnje nezahvalno prognozirati razvoj ukrajinskog rata i vrijeme njegovog završetka. Tu su pak mogući razni scenariji: od njegovog skorog završetka (najnovija obnova međusobnih snažnih napada ne znači nužno eskalaciju rata, već prije mislim kako se radi o želji Moskve i Kijeva za zauzimanje što boljih startnih pozicija pred novi krug pregovora pod posredovanjem SAD-a koji će se održati u Abu Dhabiju 10. i 11. studenog, kako je danas priopćeno iz SAD-a), pa do stvarne eskalacije što će najviše ovisiti kako o potezima Kijeva koji ništa ne čini bez, blago rečeno konzultacija s europskim saveznicima kada je riječ o napadima u dubinu Rusije po njenim važnim objektima, tako i o reakciji Moskve na iste – uključujući i prema Europi. Što se ovog potonjeg tiče vjerujem kako Moskva ne namjerava eskalirati u vrijeme pred početak dugo vremena zamrznutih pregovora (od pokretanja američko-izraelskog rata s Iranom 28. veljače) kako ne bi bila optužena za njihovu opstrukciju.
Sve to ne samo što ne smanjuje pritisak tog rata na Europsku uniju koja je na sebe preuzela glavninu (oko 80%) financiranja ukrajinskog proračuna i isporuka naoružanja koje u tu svrhu najvećim dijelom kupuje od SAD-a po dogovorenom PURL programu), već ga samo jača zbog potpune neizvjesnosti daljnjeg razvoja stanja. Još će gore biti ako europski predstavnici budu isključeni iz ključne tj. završne faze pregovora koja će prije ili kasnije doći.
Stoga ne čudi što su finski predsjednik i norveški premijer Alexander Stubb i Jonas Gahr Støre nedavno odlučili telefonirati Vladimiru Putinu i pokrenuti potpuno zamrlu diplomaciju. Njihovom su se potezu suludo javno usprotivile danska premijerka i švedski premijer. Međutim, ono što je za mene bilo puno važnije bila je potpuna šutnja od strane Friedricha Merza i Emmanuela Macrona, kao i Ursule von der Layen na takav potez dviju nordijskih država, od kojih Norveška nije niti članica EU-a. Zanimljivo je kako ih nije kritizirao ni London koji je inače predvodnik europske rusofobne politike, koju pak najjače slijede istočne članice EU-a i NATO saveza. To mi pak daje nadu da su pokrenuti procesi s Moskvom, usmjereni prema završetku rata – ovog puta ozbiljni i da to ozbiljnost europskih saveznika očito sada čvrsto traži Donald Trump.
Blic analiza Zorana Metera: Specijalna diplomatska operacija. Što znače pozivi Putinu sa sjevera Europe?
Japan i Kina odbili Merza i Steinmeiera
Još je poraznija činjenica za potpuno pogubljenu Europu u ovoj krajnje složenoj globalnoj geopolitičkoj borbi, što je njemački kancelar Merz u nedavnom posjetu Japanu od Tokija dobio glatku odbijenicu glede molbe da Japan isporuči Ukrajini svoje rakete za američki proturaketni sustav Patriot, pod obrazloženjem zabrinutosti čime bi se, u tom slučaju, branio ako dođe do rata s Kinom po pitanju Tajvana. Japansko Ministarstvo vanjskih poslova definitivno je odbacilo tu mogućnost.
Istodobno njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier u Pekingu nije uspio nagovoriti kineskog čelnika Xi Jinpinga da na predstojeći summit između potonjeg, Trumpa i Putina u Kini za 20-ak dana kao predmet razgovora uključi i ukrajinski rat. Xi je to glatko odbio, rekavši kako se o tom ratu navedenom prigodom neće razgovarati i da je to “europski problem“. Time je zapravo potpuno ugušena nada da će Peking izvršiti ključni pritisak na Moskvu da završi rat po uvjetima zapada. (Zanimljivi su naši europski „mudraci“: protiv Kine uvode razna ograničenja, kao i nedavno visoke carine na uvoz njenih proizvoda u EU internetskom trgovinom, a istodobno samouvjereno dođu u Peking i traže da ovaj učini nešto što je u njihovom geopolitičkom interesu (što u navedenom primjeru odbija učiniti čak i njihov saveznik Japan) – što zapravo ukazuje na potpunu pogubljenost i nesnalaženje europskih političkih elita u nastaloj geopolitičkoj situaciji koja je krajnje destabilizirajuća za EU.)
Ovim bih i završio, uz konstataciju da se na spomenutom summitu „velike trojke“ vjerojatno neće dogoditi ništa revolucionarno, a najmanje će doći do podjele svijeta po nekom Jalta 2.0 modelu. Danas su posve novi uvjeti i odnosi snaga, puno je drugih važnih država u svijetu koje se ne namjeravaju pokoravati bilo čijem diktatu. Osim toga – konferencija na Jalti bila je sastanak pobjedničkih sila na kraju Drugog svjetskog rata. Sada, hvala Bogu – takvog (trećeg) rata nema iako itekako ima ratova koji bi do njega mogli dovesti ako ne bude razuma (ukrajinski, iranski) – pa nema niti mogućnosti da „pobjednici“ kroje nova pravila globalne geopolitičke igre.
Blic analiza Zorana Metera: Specijalna diplomatska operacija. Što znače pozivi Putinu sa sjevera Europe?
Ali ono što će summit u Kini definitivno postaviti kao zadanu formu, jest da će budući svijet imati tri globalne velesile koje će svoje međusobne probleme oko suparništava (koji nigdje neće nestati, štoviše, samo će jačati jer je to prirodna zakonitost) pokušavati rješavati dogovorima, jer bi sve suprotno prije ili kasnije završilo globalnom katastrofom koju nitko ne želi.
