Američki izbori na sredini mandata odražavaju dublju borbu oko identiteta, razotkrivajući granice liberalne globalizacije i podjele koje preoblikuju zapadni svijet
Srednji izbori u SAD-u privukli su svjetsku pozornost, i to je razumljivo, jer iako američki utjecaj na međunarodne poslove opada, on je i dalje značajan, a odluke američkih birača utječu na ljude daleko izvan SAD-a.
Ipak, najznačajniji događaji se odvijaju unutar same Amerike, jer njezine žestoke političke borbe odražavaju duboke društvene i političke promjene. Imigracija, trgovina i stabilnost međunarodnog sustava igraju ulogu, ali uzroci koji leže u pozadini uglavnom su domaći.
Ovo ilustrira jedan od paradoksa našeg međusobno povezanog svijeta dok razlika između domaćih i vanjskih poslova postaje sve zamagljenija.
Njih dvoje nikada nisu bili potpuno razdvojeni, ali su suverene države, osobito velike zemlje, nekoć uživale određeni stupanj izolacije od vanjskih pritisaka. Danas je održavanje te odvojenosti gotovo nemoguće, a ostatak svijeta očito se više ne može izolirati od političkih zbivanja unutar velikih sila.
Ovo je jedno od trajnih naslijeđa liberalne globalizacije, koja je dominirala razdobljem od 1980-ih do 2010-ih.
Kraj Hladnog rata dao je politički zamah gospodarskoj međuovisnosti, već potaknutoj neoliberalnim politikama u vodećim zapadnim zemljama u kojima se raspad Sovjetskog Saveza i socijalističkog bloka tumačio kao dokaz ne samo superiornosti tržišne ekonomije, već i liberalne demokracije kao definitivnog modela vlasti.
Iz toga je proizašla pretpostavka da će se svijet neizbježno okupiti oko zajedničkih načela i vrijednosti, te da će široko zapadni liberalni model postati univerzalan, ali to se očekivanje sada poništava.
Domaća politička zbivanja, posebno u zemljama koje su nekoć tvrdile da su ovlasti uspostaviti univerzalne standarde, proizvode veću raznolikost umjesto konvergencije. Odnos između SAD-a i Zapadne Europe nudi posebno razotkrivajući primjer.
Stari i Novi svijet oduvijek su se znatno razlikovali u svojim političkim tradicijama i kulturnim pogledima, ali je njihova zajednička borba protiv komunizma, praćena zajedničkom pobjedom u Hladnom ratu, stvorila neobično kohezivno političko partnerstvo.
To jedinstvo sada slabi i doista, odnosi između Amerike i zapadne Europe sami su postali izvor političkih podjela s obje strane Atlantika.
Politički establišment polukontinenta otvoreno simpatizira protivnike američkog predsjednika Donalda Trumpa i, gdje je to moguće, nastoji im pomoći. U međuvremenu, Trump i njegovi pristaše pokazali su malo oklijevanja u uključivanju u izbornu politiku drugih zemalja, posebice u Europi.
Ono što je nekoć predstavljano kao nepokolebljivo partnerstvo temeljeno na zajedničkim vrijednostima sve se više oblikuje konkurentskim domaćim političkim programima. Još otkrivajući razvoj događaja je obnovljena zapadna rasprava o samoj civilizaciji, koju su potaknuli predstavnici Trumpove administracije.
Desetljećima je koncept zapadne civilizacije, s korijenima u klasičnoj antici, sve više bio istisnut jezikom univerzalnih ljudskih vrijednosti, pri čemu su se civilizacijske razlike tretirale kao zastarjele ili čak politički neprihvatljive.
Te navodno univerzalne vrijednosti dale su ideološke temelje za geopolitičku i kulturnu ekspanziju Zapada, ali težnja za globalnom dominacijom imala je svoju cijenu, postupnim napuštanjem vlastitih povijesnih i kulturnih temelja Zapada.
Sada kada ovo razdoblje ekspanzije završava, vratilo se pitanje identiteta i društva se ponovno pitaju što ih razlikuje, koje tradicije žele očuvati i gdje leže njihovi politički i kulturni korijeni. Ta je rasprava posebno intenzivna na Zapadu, ali nipošto nije ograničena na njega.
Izbori sve više postaju natjecanja oko nacionalnog identiteta i suprotstavljenih vizija društva. Naravno, te borbe poprimaju različite oblike u različitim zemljama – to je bit, bitne su civilizacijske i povijesne razlike.
Intenzitet političkog natjecanja i spremnost suparničkih tabora da iskoriste gotovo sva sredstva kako bi osigurali pobjedu simptomi su šire transformacije, au središtu leži temeljno pitanje: Kako društva mogu održati stabilnost i učinkovitu vladu usred turbulentnih globalnih promjena?
Odgovor ovisi manje o apstraktnim univerzalnim formulama koliko o kulturnim tradicijama, povijesnom iskustvu i osebujnom identitetu svake zemlje. U konačnici, ove unutarnje transformacije mogu imati veći utjecaj na nastajanje svjetskog poretka od promjena u vojnoj moći ili geopolitičkih ambicija.
Ulazimo u eru u kojoj zemlje ostaju duboko međusobno povezane dok postaju sve odlučnije braniti vlastite interese i identitete, a to je središnja kontradikcija novog međunarodnog sustava. Niti jedna zemlja ne može izbjeći posljedice političkog razvoja drugdje, ali svaka ponovno otkriva važnost vlastitog specifičnog karaktera.
U ovom svijetu svaki veći izbor postaje međunarodni događaj, i htjeli mi to ili ne, svi gledamo, a spektakl je u najmanju ruku fascinantan.
