Od sigurnosti trgovačkih ruta do interesa Turske, europske strateške autonomije i globalnog uspona BRICS-a – Crno more postaje prostor u kojem se testiraju granice zapadne moći
More koje više nije samo ukrajinsko bojište
Crno more se tijekom listopada 2026. vratilo u središte europske sigurnosne rasprave. Međutim, za razliku od prethodnih godina, kada se njegova strateška važnost uglavnom promatrala kroz rusko-ukrajinski rat, posljednja eskalacija pokazuje da se sigurnosne posljedice sukoba sve izravnije prelijevaju na države članice NATO-a i Europske unije.
Niz napada bespilotnim letjelicama na trgovačke brodove u blizini rumunjske i bugarske obale, uključujući incidente u njihovim gospodarskim pojasevima, otvorio je pitanje koje nadilazi zaštitu pomorskog prometa. Riječ je o sposobnosti zapadnih institucija da zaštite vlastiti sigurnosni prostor, a da pritom ne izazovu neposredni vojni sukob s Rusijom.
Tijekom listopada napadnuto je više trgovačkih brodova, a broj poginulih i nestalih pomoraca kontinuirano je rastao. Napadi su pritom zahvatili brodove različitih zastava i vlasničkih struktura, što dodatno komplicira pitanje odgovornosti i međunarodnopravne reakcije.
NATO je 20. listopada najavio dodatne pomorske ophodne zrakoplove, radarske sustave, bespilotne letjelice, obavještajno osoblje i forenzičke timove. Time je Savez pokazao kako situaciju više ne promatra kao izolirani problem ukrajinskog bojišta.
Ipak, između političke odluke, raspoređivanja kapaciteta i stvarne zaštite pomorskog prometa postoji značajna razlika. Upravo se u tom prostoru nalazi glavno pitanje ove krize: je li NATO spreman prijeći s nadzora prijetnji na njihovo aktivno odvraćanje?
NATO između odvraćanja i izbjegavanja izravne eskalacije
Odluka NATO-a o pojačanom nadzoru Crnog mora na prvi pogled predstavlja očekivan odgovor na pogoršanje sigurnosne situacije. Međutim, njezina stvarna vrijednost ne može se procjenjivati samo prema broju najavljenih zrakoplova, radara ili bespilotnih sustava.
Ključno je pitanje kakvu će operativnu ulogu ti kapaciteti imati?
Povećanje situacijske svjesnosti, odnosno sposobnosti pravodobnog otkrivanja i procjene prijetnji, predstavlja važan element suvremenog ratovanja. Međutim, otkrivanje napada nije isto što i njegovo sprječavanje. Radarski sustav može identificirati prijetnju, obavještajni tim može utvrditi njezino podrijetlo, a forenzička analiza može pomoći u rekonstrukciji događaja. Ipak, nijedna od tih aktivnosti sama po sebi ne jamči sigurnost trgovačkih brodova.
NATO zasad nije najavio sveobuhvatnu misiju pratnje trgovačkih brodova kroz zapadni dio Crnog mora niti je uspostavio javno definirani sustav automatskog vojnog odgovora na svaki novi incident.
Takav pristup ne treba nužno tumačiti kao slabost. Savez se nalazi pred složenim strateškim izborom. Preagresivna reakcija mogla bi dovesti do izravnog sukoba s Rusijom, dok bi nedovoljna reakcija mogla ohrabriti daljnje testiranje granica njegova djelovanja.
Posebno je problematično pitanje odgovornosti. Iako su pojedini incidenti povezivani s ruskim vojnim djelovanjem, NATO mora razlikovati političku procjenu, obavještajne podatke i pravno dokazivu odgovornost za konkretan napad.
Upravo zato nadzor, prikupljanje dokaza i razmjena obavještajnih informacija imaju važnu ulogu. No, ako se takav pristup dugoročno ne poveže s jasnim pravilima odgovora, mogao bi stvoriti dojam da je Savez sposoban dokumentirati prijetnje, ali ne i učinkovito ih zaustaviti.
Crvene crte koje još nemaju jasno operativno značenje
Jedan od najvećih problema aktualne krize jest nejasnoća oko toga što bi predstavljalo stvarni okidač za snažniju reakciju NATO-a.
Napad na brod u međunarodnim vodama, incident u isključivom gospodarskom pojasu države članice i napad unutar njezinih teritorijalnih voda nisu pravno ni politički istovjetne situacije.
Isključivi gospodarski pojas državi daje određena suverena prava u pogledu gospodarskog iskorištavanja mora i prirodnih resursa, ali ne predstavlja teritorij nad kojim ona ima jednaku suverenost kao u teritorijalnim vodama. Ta razlika posebno je važna kada se raspravlja o primjeni međunarodnog prava i mogućim sigurnosnim odgovorima.
Istodobno, činjenica da se incident dogodio izvan teritorijalnih voda ne znači da je bezopasan za nacionalnu sigurnost. Napadi na trgovačke brodove mogu ugroziti opskrbne pravce, energetsku infrastrukturu, lučke kapacitete i gospodarsku stabilnost države.
Rumunjska i Bugarska zato se nalaze u posebno osjetljivom položaju. One nisu izravne sudionice rata u Ukrajini, ali se posljedice pomorskog sukoba sve više približavaju njihovim obalama.
Članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji predviđa kolektivnu obranu u slučaju oružanog napada na članicu Saveza, nije automatski mehanizam koji se aktivira nakon svakog incidenta u gospodarskom pojasu ili napada na trgovački brod.
Upravo tu nastaje prostor strateške neizvjesnosti.
Ako se napadi nastave, a da pritom ne izazovu jasno definiranu reakciju, Rusija bi mogla zaključiti da postoji određeni prostor za djelovanje ispod praga koji bi izazvao izravnu vojnu konfrontaciju s NATO-om. S druge strane, pretjerano široko definiranje crvenih crta moglo bi Savez dovesti u situaciju da mora reagirati i kada nema dovoljno dokaza ili kada bi posljedice reakcije bile nesrazmjerne.
Crvene crte zato ne mogu biti samo političke izjave. One moraju biti povezane s konkretnim procedurama, odgovornostima i sposobnostima.
Preko 160 brodova pogođenih u Crnom moru ove godine: Rumunjska upravo traga za posadom jednog
Crno more nije samo vojno, nego i gospodarsko pitanje
Crnomorski prostor predstavlja ključnu prometnu poveznicu između istočne Europe, Kavkaza, Srednje Azije i globalnih tržišta. Njegova važnost posebno dolazi do izražaja u trgovini žitaricama, energentima i industrijskim proizvodima.
Ruski napadi na ukrajinske luke i pomorsku infrastrukturu, kao i oni ukrajinski na brodove koji prevoze kazahstansku naftu iz ruskog terminala u Novorosijsku koju eksploatira američki naftni div Exxon – već su ozbiljno promijenili uvjete međunarodne trgovine. Širenje opasnosti prema rumunjskim i bugarskim vodama dodatno povećava troškove osiguranja, otežava planiranje pomorskih ruta i stvara nesigurnost za brodarske kompanije.
U takvim okolnostima sigurnost plovidbe postaje mnogo više od regionalnog vojnog pitanja. Ona izravno utječe na cijene hrane, energetsku stabilnost i gospodarske interese država koje uopće ne izlaze na Crno more.
Posebno je važna ukrajinska izvozna infrastruktura. Dunavski pravac, uključujući luke i pristupne kanale u blizini rumunjske granice, postao je važna alternativa tradicionalnim crnomorskim rutama. Svaki novi napad na taj prostor ima potencijalne posljedice za ukrajinsko gospodarstvo, ali i za međunarodne opskrbne lance.
Prema tome, destabilizacija Crnog mora ne predstavlja samo pokušaj vojnog pritiska na Ukrajinu. Ona može postati instrument šireg gospodarskog pritiska na europske države i međunarodno tržište. NATO trenutačno pokazuje da želi kontrolirati sigurnosne posljedice eskalacije, ali nije dovoljno jasno pokazao pod kojim bi uvjetima bio spreman promijeniti karakter svojeg djelovanja. Takva neodređenost može biti korisna u diplomaciji jer ostavlja prostor za izbjegavanje izravnog sukoba, ali dugoročno nosi ozbiljan rizik.
Odvraćanje koje nije povezano s uvjerljivom mogućnošću odgovora može izgubiti svoju osnovnu funkciju.
Posebno je problematično pitanje odgovornosti. Iako su pojedini incidenti povezivani s ruskim vojnim djelovanjem, NATO mora razlikovati političku procjenu, obavještajne podatke i pravno dokazivu odgovornost za konkretan napad.
Upravo zato nadzor, prikupljanje dokaza i razmjena obavještajnih informacija imaju važnu ulogu. No, ako se takav pristup dugoročno ne poveže s jasnim pravilima odgovora, mogao bi stvoriti dojam da je Savez sposoban dokumentirati prijetnje, ali ne i učinkovito ih zaustaviti.
M. Šerić: Globalni pomorski putovi: Uska grla prijete svjetskom gospodarstvu
Turska – država bez koje nema dugoročne crnomorske ravnoteže
Turski geografski položaj, vojna snaga i kontrola nad Bosporom i Dardanelima daju joj utjecaj koji nijedna druga regionalna država ne može u potpunosti nadomjestiti.
Konvencija iz Montreuxa iz 1936. godine predstavlja jedan od ključnih međunarodnopravnih instrumenata koji određuju režim prolaska ratnih brodova kroz turske tjesnace. Ona ograničava prisutnost pomorskih snaga država koje ne izlaze na Crno more, uključujući ukupnu tonažu i trajanje boravka.
Takva pravila posebno su važna u aktualnim okolnostima jer ograničavaju mogućnost jednostavnog povećanja prisutnosti ratnih brodova država koje nisu crnomorske obalne države.
Turska je nakon početka ruske invazije na Ukrajinu primijenila odredbe Konvencije koje se odnose na ratno stanje, čime je dodatno utjecala na pomorsku ravnotežu u regiji.
Međutim, turska politika ne može se svesti samo na provedbu međunarodnog sporazuma. Ankara nastoji održavati vlastiti prostor strateškog djelovanja, istodobno surađujući s NATO-om, razvijajući gospodarske odnose s Rusijom i održavajući veze s Ukrajinom.
Upravo ta višesmjerna vanjska politika čini Tursku jednim od najvažnijih, ali i najnepredvidljivijih aktera crnomorske sigurnosne jednadžbe.
Jer Crno more nije samo prostor na kojem se danas susreću interesi velikih sila. Ono je ogledalo sposobnosti Europe da prepozna vlastite slabosti, zaštiti svoje interese i preuzme odgovornost za vlastitu sigurnost.
Tjedna analiza Zorana Metera: Sueska kriza uništila europske kolonijalne sile, iranska SAD. A Ukrajina?
U konačnici, pitanje nije tko će prvi prijeći crvenu liniju, nego hoće li oni koji su je povukli imati dovoljno političke volje i stvarne moći da je obrane.
