Svi danas igraju nogomet, iz zbirke otrcanih trenerskih alibija nakon Gibraltara i Sunderlanda izvlačimo jedan od upotrebe izlizan izgovor. Od pamtivijeka je taj alibi stajao na tankim nožicama i činio se zgodnim za parodiranje, ali s druge strane kada se lopta zakotrlja praksa nam redovito iznova pokaže da postoji razlog zašto naizgled jeftina ispričnica – postoji i opstaje.
Saznali smo, dakle, u četvrtak da sasvim solidan nogomet mogu igrati i poluprofesionalci s Gibraltara, premda njihova igra u stilskom pogledu nije ništa drugo nego malo atraktivnija rekreacija, a njihov godišnji proračun zaostaje za budžetima ambicioznijih hrvatskih drugoligaša. Nije prvi put da smo se uvjerili u kompetencije nogometnih patuljaka, jer pobijeđivali su Lincolnovi ‘crveni đavolčići‘ prethodno Celtic i Lech Poznanj te remizirali s Rijekom, tako da Hajduk na popisu njihovih važnih europskih skalpova nije neka strašna senzacija. Opet, u analizi ovog negativnog raspleta po logici stvari ne krećemo od premise da je Juan Manuel Pavon briljantno odskenirao Hajduk i ukočio sve njegove adute, nego od teze da je Gonzalo Garcia negdje opasno zabrljao.
Gdje je pogriješio Hajdukov trener? Za početak, očito u psihološkoj pripremi: dopustio je svojoj momčadi da povjeruje kako će do pobjede doći rutinski, na valu izvrsne rezultatske serije i još boljeg raspoloženja koje posljednjih tjedana vlada oko splitskog kluba Za vikend je Garcia u SHNL-u zarotirao polovicu momčadi, protiv Gorice je istrčalo društvo koje niti na treningu nije odigralo zajedničkih 90 minuta, a suparnika je ipak otpuhalo s terena ne oznojivši dresove. Hajduk je ove jeseni bitno bolji nego prošlih godina, ali još uvijek nije tako moćan da bi pobjede upisivao na goli autoritet.
Nije Garcia imao svoj dan niti dok je krojio taktiku za utakmicu s autsajderom. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju jest podatak da su bijeli za cijelu utakmicu iskreirali samo jednu pravu priliku, onu simulaciju jedanaesterca kada je Marin Šotiček napucao loptu povrh grede. Brzo osvajanje bokova kroz suradnju bekova i krilnih napadača – forte Hajdukove igre ove sezone – nije prolazilo jer su Šotičeka vješto opkoljavali u obruč na lijevoj strani, dok se na suprotnom dijelu terena Bamba davio u nepotrebnom soliranju i mrcvarenju lopte. Bilo je za očekivati da će Garcia na poluvremenu reagirati i poslati na teren Marka Livaju kako bi promijenio arhitekturu igre i raširio lepezu svojih mogućnosti, ali trener je oklijevao i za ovim je potezom posegnuo tek u 75. minuti.
Priča prema kojoj danas svi igraju nogomet dva sata kasnije dobila je drukčiju vrstu potvrde, dok smo gledali kako Mislav Oršić, Mateo Lisica i Moris Valinčić za promjenu izlaze iz anonimnosti i na Stadionu svjetla marširaju kao klasni igrači. Njih trojicu startera izdvajamo jer su u dijelu javnosti već zaslužili etiketu ‘otpisanih‘. Oršić zato što je na pragu 34. rođendana prešao karijerni zenit i više nije onaj strijelac koji je u Bjeličinu mandatu pomicao Dinamove golgeterske granice u eurokupovima, a odigrao je zrelu, angažiranu predstavu kao u najboljim danima. Upitnici iznad Dinamova tandema na desnom boku pojavili su se, pak, jer je Lisica izgubio samopouzdanje, a Valinčić nakon povratka iz ozljede nikako nije pronalazio onu formu s kojom je prije godinu dana došao na prag reprezentacije. Izgubljeno samopozdanje obnovljeno je kroz dva treninga i seriju razgovora s v.d. trenerom Jerkom Lekom, tako da Dinamo odjednom više ne izgleda bolno ovisan o nadahnuću uvijek istih junaka Belje, Mišića i povremeno Stojkovića…
