Te, 1968. godine pariške barikade uzdrmale su autoritete, razotkrile licemjerje sustava i promijenile mišljenja kako shvaćamo slobodu. Danas, pedeset i osam godina poslije, ogorčeni mladi opet su na ulicama Pariza i drugih europskih gradova, s uvjerenjem da sustav mogu promijeniti. Ogorčeni i razočarani svijetom u kojem žive. Mladi danas, kao i prije, postavljaju pitanje zašto moraju živjeti po pravilima koja su im odredili drugi. Ako je 1968. postala simbol globalne pobune protiv političkog, društvenog i kulturnog poretka, nitko u ovom trenutku ne zna kako će završiti pobuna mladih u 2026. I hoće li završiti ove godine. Jedno je, međutim, svojstveno tim pobunama u tim različitim i udaljenim godinama: trebale su biti godine nade, a pretvorile su se u godine razočaranja, slomljenih iluzija, nasilja. Davna 1968. dovela je do toga da je generacija koja je htjela srušiti autoritete nastavila život u svijetu autoriteta, a tek će događaji koji slijede otkriti hoće li današnji autoriteti biti srušeni.
Godine 1968. Francuska je bila stabilna država, predsjednik Charles de Gaulle čvrsto je držao vlast, a gospodarstvo je bilo snažno. Danas je Francuska u krizi, Emmanuel Macron bilježi posljednje dane drugog mandata i ostavlja zemlju između desnice i ljevice u žestokim raspravama i verbalnim sukobima kako dalje. Prije gotovo šest desetljeća, početkom svibnja, u Parizu su, u Latinskoj četvrti, počeli sukobi policije i studenata. U noći s 10. na 11. svibnja, poznatoj kao Noć barikada, studenti su podizali prepreke od kamenih blokova, automobila i drugog materijala, dok je policija odgovarala suzavcem i nasilnim intervencijama. Svijet je bio zaprepašten, a ubrzo su se studentima koji su bili nezadovoljni prilikama na fakultetima pridružili radnici te su se štrajkovi širili kao požar. Peta Republika bila je ugrožena, a Pariz je bio oblijepljen sloganima na kojima je pisalo “Zabranjeno je zabranjivati”, “Budimo realni, tražimo nemoguće”. Prvi val prosvjeda ove godine u Francuskoj počeo je 17. rujna u pariškom predgrađu Creteil, gdje su se srednjoškolci pridružili nastavnicima u zahtjevima za bolje uvjete u obrazovanju. Snimke su zahvaljujući društvenim mrežama obišle Francusku i tako se sve počelo širiti.
Drukčije društvo
Slike pariških barikada 1968., kao i danas kada mladi pod maskama pljačkaju dućane, šokirale su svijet. Uz pitanje zašto je potrebno nasilje, hoće li ono biti kontraproduktivno. Na izborima 1968., koje je tadašnji francuski predsjednik raspisao, studenti i radnici su poraženi, nisu srušili kapitalizam. Ali neke su promjene nastupile, prije svega one vezane uz autoritet sveučilišta, odnos prema spolovima i seksualnom moralu. Pobuna nije dovela studente na vlast, ali je omogućila promjene u društvu.
Mladi iz 1968. godine često su vjerovali da je moguće izgraditi potpuno drukčije društvo. Današnji prosvjednici, suočeni s klimatskom krizom, ratovima, visokim troškovima života i neizvjesnošću koju donosi umjetna inteligencija, često ne znaju kakvo bi društvo željeli izgraditi. Mnogo jasnije znaju što ne žele naslijediti. Za razumijevanje današnjeg mladenačkog bijesa nije dovoljno promatrati samo transparente i sukobe s policijom. Treba realno sagledati i u kakvim društvima žive, kako uopće žive i što mogu očekivati u životu. Mladi Europljanin može imati diplomu, poznavati nekoliko jezika, koristiti najnovije tehnologije i biti spreman na preseljenje, a ipak ne znati hoće li si moći priuštiti vlastiti stan. Može raditi, a istodobno živjeti s roditeljima jer mu najamnina i troškovi života pojedu prevelik dio prihoda. Može prihvaćati privremeni posao za privremenim poslom, bez jasne perspektive napredovanja ili dugoročne sigurnosti.
Vremena su se promijenila, okolnosti u kojima danas žive mladi Europljani sasvim su drukčije od onih iz 1968. Možda je i prvi okidač za novu parišku pobunu, uz probleme u obrazovanju, bila i činjenica da mladi danas sve teže mogu doći do stana, da su troškovi stanovanja silno porasli i da je stambena kriza glavni okidač izlaska na ceste. Stambena kriza, koja najviše pogađa mlade, danas je u cijeloj Europi, od Berlina do Atene, od Lisabona do Rima. Cijene nekretnina rastu do neba, a sa 100.000 eura više se ne može kupiti ni doslovno šupa. Europa se dugo ponosila svojim socijalnim modelom, uvjerenjem da gospodarski razvoj, javne usluge i sustav socijalne zaštite trebaju građanima osigurati dostojanstven život. Međutim, posljednjih godina sve je očitije da se u temelju tog modela pojavila ozbiljna pukotina. Za sve više Europljana problem nije samo kako pronaći dobar posao nego kako pronaći stan u kojem će od svoje plaće moći živjeti.
Kvalitetan život
Danas je stan za mlade nedostižan cilj. Podaci Eurostata pokazuju da su cijene stambenih nekretnina u Europskoj uniji u drugom tromjesečju 2026. bile 4,7 posto više nego u istom razdoblju prethodne godine, dok su najamnine porasle tri posto. U odnosu na prosjek 2015., cijene nekretnina povećale su se 60 posto ili više. To znači da stambena kriza više nije problem samo nekoliko najskupljih europskih metropola. Ona se širi na gradove srednje veličine, turističke destinacije i regije u kojima su nekretnine nekada bile relativno pristupačne. Europska komisija upozorava da više od polovice stanovnika europskih gradova smatra stanovanje neposrednim i hitnim problemom. Stambena politika tako je iz tehničkog područja urbanizma i graditeljstva prešla u samo središte političkih rasprava.
Na prvi pogled europska stambena situacija djeluje paradoksalno. U Europi postoje prazni stanovi, napuštene kuće i zgrade koje se godinama ne koriste. Istodobno milijuni ljudi traže smještaj koji si mogu priuštiti. Gradovi su postali preskupi za sve, stanovi na dobrim lokacija prodaju se za milijun i više eura, najam je i za najmanje stanove 1000 eura. Mladi jednostavno nemaju taj novac. I to nije slučaj samo u visoko razvijenim zemljama u Europi kao što su Francuska, Njemačka ili Italija, to je posvuda. Hrvatska je dobar primjer zemlje u kojoj mladi ljudi nemaju mnogo šansi da si osiguraju start u životu, kupe novi stan i sve što je potrebno za kvalitetan život. Hrvati se ipak, za razliku od svojih vršnjaka u Europi, mire s tim da si ne mogu osigurati samostalan život, a roditelji su tu da im pomognu. Mladi Francuzi ili Talijani na roditelje se ne mogu osloniti.
Produžena ovisnost
Naravno, položaj mladih u Europi nije svagdje isti. Razlikuju se stope nezaposlenosti, plaće, cijene stanova, socijalna zaštita i mogućnosti obrazovanja. Ne žive jednako mladi u Parizu, Zagrebu, Beogradu, Sofiji ili Tirani. Ali postoji problem koji prelazi nacionalne granice: jaz između očekivanja koja su mladima usađivana i stvarnosti u koju ulaze. Prethodne generacije često su vjerovale da će im obrazovanje, zaposlenje i štednja s vremenom omogućiti samostalan život. Danas se mnogi mladi pitaju vrijedi li isti obrazac ako su stanovi sve skuplji, ugovori o radu nesigurni, a tehnološke promjene sve brže. Posebno je osjetljivo pitanje stanovanja. Stan više nije samo mjesto gdje čovjek živi. Za mnoge mlade postao je granica između odraslosti i produžene ovisnosti o roditeljima.
A stanovanje, kako pokazuju i prošli izbori u Berlinu, sve više postaje politički problem. Gotovo je nemoguće “poštenim” radom, a to je rad koji nije povezan s korupcijom i svime što se danas događa, kupiti stan, od Tirane do Osla. Cijene kvadrata otišle su u nebo, od 4000 do 15.000 eura, pa sve diplome i znanja stranih jezika padaju u vodu kada treba zaraditi za krov nad glavom. Kada mladi zaključuju da ne mogu ostvariti osnovne životne ciljeve unatoč obrazovanju i radu, nezadovoljstvo se više ne odnosi samo na jednu vladu ili jednu reformu. Ono se pretvara u sumnju u pravila prema kojima društvo funkcionira.
Tada se mijenja i jezik prosvjeda. Zahtjevi za boljim školama ili višim plaćama postaju zahtjevi za pravednijim društvom. Kritika pojedinačne odluke prerasta u pitanje tko zapravo ima koristi od postojećeg poretka. Tu se krije i opasnost koju političke elite često podcjenjuju: ekonomska nesigurnost ne proizvodi automatski demokratsku pobunu, ali može stvoriti plodno tlo za radikalne odgovore, političku apatiju i odbacivanje institucija.
Postojeći sustav
A političke elite ionako se ne brinu za rješavanje osnovnih problema društva, misle samo kako se održati na vlasti i pritom se osobno obogatiti. To mladi vide i zato izlaze na ulice. Današnja mladost politički se mobilizira u drukčijem svijetu od onoga u kojem su odrasli roditelji. Godine 1968. studentski pokreti brzo su se ispuhali. Kapitalizam nije srušen, sovjetski blok nije se liberalizirao. De Gaulle je ostao politički utjecajan, jugoslavensko vodstvo zadržalo je kontrolu, a rat u Vijetnamu nastavio se. U mnogim zemljama studentski su pokreti oslabjeli, podijelili se ili izgubili političku inicijativu. Dio aktivista prihvatio je postojeći sustav, dio se povukao, a neki su se okrenuli radikalnijim oblicima djelovanja. Revolucija je propala na ulici, ali u nekim je segmentima pobijedila u svakodnevnom životu.
A kako nama danas izgleda pobuna iz 1968.? Tadašnji studenti pisali su parole po zidovima, umnožavali letke, raspravljali u prepunim dvoranama i izlazili na ulice. Nije bilo društvenih mreža, pametnih telefona ni digitalnih kampanja. Informacije su putovale sporije, ali su se ljudi fizički okupljali u golemim brojevima. “Njihova je pobuna imala i svoje proturječnosti. Pokret koji je govorio o slobodi nije uvijek bio demokratičan prema neistomišljenicima. Dio revolucionarne ljevice idealizirao je nasilje, dok su pojedini aktivisti zanemarivali praktična pitanja ekonomije i političkog upravljanja. Mnogi radnici nisu dijelili studentske kulturne vrijednosti, a dio građana doživljavao je prosvjednike kao privilegiranu djecu srednje klase koja se igraju revolucije”, smatraju politički analitičari sa zapada.
U Bugarskoj su krajem 2025. i početkom 2026. prosvjedi protiv proračunskih mjera i političkog sustava pokazali da se generacijsko nezadovoljstvo može brzo pretvoriti u krizu vlasti. Mladi su se pridružili širem građanskom nezadovoljstvu zbog korupcije, političkih privilegija i načina donošenja odluka. Prosvjednici su osporavali proračunske prijedloge, a pritisak na vlast doveo je do povlačenja spornog proračunskog plana i ostavke vlade u prosincu 2025.
Bugarski primjer važan je zato što pokazuje da prosvjedi ne moraju ostati simbolična demonstracija nezadovoljstva. Ponekad mogu prisiliti vlast na konkretne ustupke. Istodobno, politička promjena sama po sebi ne jamči da će se riješiti problemi koji su ljude izveli na ulicu. Kada se vlada povuče, ostaje pitanje tko će uspostaviti sustav u kojem se korupcija teže skriva, javni novac troši odgovornije, a građani imaju više povjerenja u institucije. Sada je slična situacija u Albaniji. Izbili su masovni prosvjedi zbog troškova obrazovanja, korupcije i slabih izgleda za zapošljavanje nakon završetka školovanja. Prosvjednici traže odgovornost vlade, žestoki su sukobi s policijom.
Srbija je posebna priča. Studenti su preko noći postali savjest društva, tražili su odgovornost za tragediju u Novom Sadu nakon pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. Pomeli su političke stranke i ni iz čega stvorili nacionalni pokret koji je jasno pokazao da su mladi, ali ne samo oni, nezadovoljni stanjem u zemlji. Međutim, taj pokret nije pokazao kakvu zemlju želi, i to je bio početni, najveći problem za studente. Studentski prosvjedi 2025. godine postali su jedan od najvećih valova građanske mobilizacije u suvremenoj povijesti Srbije. Europski parlament zabilježio je tisuće prosvjednih okupljanja diljem zemlje te istaknuo da su studenti i građani tražili odgovornost institucija, transparentnost, slobodu medija i demokratske reforme, ocjenjuju europski mediji.
Europska pobuna mladih nema jedinstvene vođe, zajednički manifest ni politički program. Ali postoji zajednički osjećaj: oni koji danas upravljaju Europom ne razumiju svijet u kojem će mladi morati živjeti. Mladi ne žele svijet u kojem je pristojan život postao luksuz. Ne žele demokraciju u kojoj se njihov glas čuje tek na izborima. I ne žele čekati da političari, koji su desetljećima oblikovali sadašnjost, napokon počnu ozbiljno razgovarati o njihovoj budućnosti.
Od iskre do požara
Prosvjedi u srednjim školama počeli su u siromašnim predgrađima Pariza sredinom rujna. Proširili su se na državne škole u svim regijama zemlje, od velikih gradova do provincijskih mjesta. Mladi su zabrinuti i zbog globalnog zatopljenja, uspona krajnje desnice i prijetnje da će im umjetna inteligencija uzeti sva radna mjesta. A francuski se prosvjedi održavaju u osjetljivom trenutku kada se čini da će desnica osvojiti vlast. Javni dug Francuske dosegnuo je rekordna četiri bilijuna dolara, a troškovi novog državnog zaduživanja porasli su iznad onih u Italiji i Grčkoj. Čini se da je zemlja na rubu propasti.
“Francuska država troši mnogo na obrazovanje. Oko 100 milijardi dolara godišnje ili 5,1 posto bruto domaćeg proizvoda, iznad prosjeka Europske unije. Pa što se događa? Ključno je da više od četvrtine tog novca ne ide mladima, nego starima, isplatama mirovina umirovljenim učiteljima i profesorima. To ukazuje na jedan od temeljnih uzroka problema zemlje, oko četvrtine svih državnih izdataka ide na mirovine, zatim na socijalne usluge, od zdravstvene skrbi do naknada za nezaposlenost. I mladima ne ostane mnogo”, tvrdi Mujtaba Rahman, generalni direktor za Europu u Eurasia Group i viši gostujući suradnik na Londonskoj školi ekonomije.
Macron nosi dio krivnje za ovaj kaos. Isto vrijedi i za oporbu, od krajnje lijeve stranke Nepokorena Francuska do krajnje desne stranke Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen. Radije su igrali političke igre nego se bavili sve većom fiskalnom katastrofom – posebno zagušujućim teretom mirovina i drugih socijalnih davanja, zaključuju analitičari. Do francuskih predsjedničkih izbora nije mnogo ostalo, a oni će biti presudni za budućnost zemlje. Tko god pobijedi na njima u svibnju sljedeće godine, teško će osvojiti parlamentarnu većinu na zakonodavnim izborima koji slijede u lipnju, što će izazvati daljnja politička previranja.
Presudni izbori
Štoviše, mnogi sumnjaju u spremnost Marine Le Pen, trenutačne favoritkinje, da se iskreno suoči s krizom. Macron je ljut na mladost koja ruši sve pred sobom. “Svi ćemo se ujediniti protiv sijača kaosa, koji samo žele srušiti naše institucije i spriječiti one koji mirno izražavaju svoje zahtjeve da to čine”, poručio je predsjednik na odlasku. I sve se to događa uoči glasanja o štedljivom proračunu, što znači da će za obrazovanje biti manje novca. Iako vlada priznaje da su neki zahtjevi studenata i učenika opravdani, osuđuje nasilje i optužuje krajnju ljevičarsku stranku Nepokorena Francuska da potiče demonstracije.
Francuska nije slučajno postala epicentar najnovijeg vala mladenačkog nezadovoljstva. U toj zemlji prosvjed nije tek krajnje sredstvo građanskog otpora, on je dio političke kulture, način na koji se društvene skupine bore za svoja prava i pokušavaju prisiliti vlast da promijeni smjer. Od radničkih štrajkova do pobune Žutih prsluka Francuzi su više puta pokazali da politička legitimnost ne završava pobjedom na izborima.
Francuski predsjednički izbori sljedeće godine mogli bi postati trenutak u kojem će se to nezadovoljstvo preliti u stranačku politiku. Krajnja ljevica pokušava se povezati s prosvjednicima, dok desnica upozorava na nasilje i potrebu za obnovom reda. No nijedna politička opcija ne može sa sigurnošću računati da će automatski dobiti potporu mladih samo zato što tvrdi da razumije njihove probleme.
Mladi mogu biti nezadovoljni postojećom vlašću, a da pritom ne vjeruju ni njezinim protivnicima. To je možda i najveći izazov za tradicionalne stranke: generacija koja izlazi na ulicu ne mora nužno željeti postati dio političkog sustava protiv kojeg prosvjeduje.
Nisu jedinstveni
Jedno je zajedničko svim studentskim prosvjedima: strah za budućnost. “Među mladima se preklapaju ekonomski problemi, politička polarizacija, ratne prijetnje, klimatska kriza i strah od utjecaja umjetne inteligencije na buduće poslove”, kaže povjesničar Andrew Smith. Drugim riječima, ne prosvjeduje samo jedna generacija protiv jedne vlade. Prosvjeduje generacija koja se suočava s više kriza istodobno i ne vidi uvjerljiv odgovor na pitanje kako bi njezin život trebao izgledati za deset ili dvadeset godina.
Mladi danas ne vjeruju političarima i političkim strankama. Koliko god se stranke ljevice i desnice trudile preuzeti svoj dio kolača, to nikako ne uspijevaju. Mladi nisu jedinstven politički blok, među njima postoje liberalni demokrati, socijalisti, konzervativci, nacionalisti, ekološki aktivisti i oni koji ne žele imati nikakve veze s političkim strankama. Politički sustavi suočavaju se s novom vrstom izazova: nezadovoljstvo se ne može uvijek usmjeravati preko postojećih stranaka, sindikata i organizacija. Dio mladih želi zadržati vlastiti prostor djelovanja, bez posrednika koji bi njihove zahtjeve preoblikovali u politički prihvatljiv program – jedinstveni su u stavu politički analitičari diljem Europe.
A Europska unija sve to promatra iz lagodnog kuta, punog obećanja i praznih riječi. Često govori o mladima kao o budućnosti kontinenta. Organiziraju se konferencije, izrađuju strategije, financiraju programi mobilnosti i pokreću inicijative za uključivanje mladih u donošenje odluka. Rezultata, naravno, nema, jer EU više nije instrument promjena, nego poligon zadržavanja stvari kakve su dosad bile. Bruxelles jednostavno ne shvaća promjene i ne reagira na njih.
Rješavanje problema
“Izraz ‘uspavana Europa’ zvuči kao optužba. I doista, u njemu ima nečega što političke elite ne bi smjele olako odbaciti. Europa ima institucije, pravila, izbore, parlamentarne rasprave i mehanizme zaštite prava. No postojanje institucija nije isto što i povjerenje građana u njih. Demokratski sustav ne živi samo od procedura nego i od uvjerenja da se problemi mogu riješiti, da odgovornost postoji i da politička moć nije zatvoren krug rezerviran za one koji su već na vrhu”, kaže profesor Edward Smith. Kada mladi izađu na ulicu, to ne znači nužno da odbacuju demokraciju. Ponekad upravo suprotno: prosvjeduju zato što smatraju da institucije ne ispunjavaju obećanja na kojima počiva demokratski poredak. Ipak, nije svaka ulična mobilizacija izraz iste vrste nezadovoljstva. U nekim zemljama riječ je prije svega o kvaliteti obrazovanja, u drugima o korupciji, a u trećima o troškovima života i političkoj odgovornosti. Te razlike ne treba brisati kako bi se stvorila prividna slika jedinstvenog pokreta. Zajedničko je, međutim, to što sve više mladih traži vidljive rezultate, a ne samo obećanja.
Europske vlade pritom se nalaze pred dvostrukim izazovom. Moraju odgovoriti na opravdane zahtjeve za boljim javnim uslugama i većom odgovornošću, ali istodobno zaštititi pravo na miran prosvjed i reagirati na nasilje kada se ono dogodi. Pretjerana represija može produbiti nepovjerenje. Ignoriranje nasilja može ugroziti sigurnost građana i legitimnost samog prosvjeda. Ozbiljna demokracija mora biti sposobna učiniti oboje: zaštititi slobodu okupljanja i dosljedno primjenjivati zakon. Ali možda je najvažnije da vlasti razumiju što prethodi eksploziji nezadovoljstva. Pitanje je hoće li studentski prosvjedi promijeniti Europu. Ovo što se sada događa nije europska revolucija, ali je opomena starom sustavu. Mnogo je pitanja na koja još nema odgovora. Prvo, hoće li sadašnji prosvjedi trajati ili će se ugasiti sami od sebe. Drugo, može li se izbjeći nasilje, koje će na kraju okrenuti raspoloženje većine protiv mladih. Treće, hoće li se energija prosvjeda pretvoriti u dugoročan građanski angažman ili će se raspršiti kada se ljudi umore od ulice.
Mladi koji danas upozoravaju na loše škole sutra će tražiti bolje uvjete na fakultetima i tržištu rada. Oni koji danas prosvjeduju protiv korupcije neće prestati zahtijevati odgovornost samo zato što se promijenio sastav vlade. A oni koji ne mogu sebi priuštiti samostalan život neće svoje nezadovoljstvo zaboraviti zato što je politička kampanja završila, tvrde analitičari. Za Europu je zato ključno pitanje mnogo šire od toga hoće li se demonstracije nastaviti i koliko će ljudi izaći na ulice. Pitanje je može li kontinent obnoviti uvjerenje da se rad, znanje i sudjelovanje u demokraciji isplate.
Uglavnom se prosvjedovalo protiv rata u Vijetnamu
Danas mladi ne žive u svijetu rata u Vijetnamu, ali žive u svijetu u kojem Trump ratuje s Iranom, a Putin želi pokoriti Ukrajinu. Nema više Francuske s karizmatskim Charlesom de Gaulleom, ali ima jednu od lokomotiva Europske unije koja posrće na svakom koraku, a Macron to nije spriječio. Ima nešto što je ipak zajedničko mladima iz 1968. i mladima danas, a to je apatija, bijes i na kraju politički ekstremizam. Sukob generacija svojstven je tim pobunama pa se i danas mnogo više raspravlja o nasilnicima koji su viđeni u Parizu i Milanu nego o stvarnim problemima koji muče mlade ljude.
Srušili su vlade u Bangladešu, Nepalu, Peruu i Madagaskaru
Mnogi smatraju da ljuta mladost nije sama po sebi jamstvo bolje Europe. Ali njezino nezadovoljstvo jest upozorenje koje političke elite ignoriraju na vlastitu odgovornost. Možda se upravo u tome krije najvažnija poruka s pariških ulica, iz Beograda, Sofije i Tirane: mladi ne traže samo mjesto za stolom za kojim se donose odluke. Sve češće dovode u pitanje način na koji je taj stol postavljen, tko za njim sjedi i zašto se toliko dugo govori o njihovoj budućnosti, a tako malo o njihovoj sadašnjosti.
Europa je navikla govoriti o svojim vrijednostima, institucijama i povijesnim postignućima. Sada se suočava s generacijom koja traži da te vrijednosti budu vidljive u svakodnevnom životu. Događaji u svijetu pokazuju snagu generacije Z. Srušila je vlade u Bangladešu, Nepalu, Peruu i Madagaskaru. Stoji iza najvećih prosvjeda u Indiji u posljednjih nekoliko godina, koji su dosad prisilili na ostavku ministra obrazovanja te zemlje. Sada je na redu Europa.
