U beogradskom Danasu objavljeno je pismo u kojem se Aleksandar Maršavelski, izvanredni profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, predstavlja kao autor niza tekstova koje je potpisivao kao “Prijatelj studenata”. Nakon izborne pobjede Studentske liste 25. listopada odlučio je “skinuti masku” pod kojom je izravno podrivao sad već propali višegodišnji autoritarni režim Aleksandra Vučića.
Maršavelski je rekao da je savjetovao srpske studente o političkoj strategiji, sastavu liste i odnosu prema Europi, a pritom je dolazio u Beograd, držao predavanja i pružao pravnu pomoć. Ono što je u tome zanimljivo jest to da ovaj profesor zagrebačkog Prava svojim tekstom u jednu ruku dokazuje upravo ono što je Vučić s vrhuškom cijelo vrijeme tvrdio, da su studenti instruirani iz Hrvatske. Nije jasno je li to završna ironija njegove kolumne ili ozbiljna indicija da je Hrvatska imala mnogo značajniju ulogu u padu Dedinja, samo malo manje dramatičnom od onog 2000., kad je svrgnut Slobodan Milošević.
Maršavelski nije nepoznat. Diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu, dobitnik je Dekanove i Rektorove nagrade. Radio je u Ministarstvu pravosuđa RH, bio član radnih skupina za izradu Kaznenog zakona i Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva. Magistrirao je na Yale Law School, doktorirao u zajedničkom programu Sveučilišta u Freiburgu i Zagrebu kao stipendist Max Planck Instituta. Predsjednik je Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu. Bavi se kaznenim pravom, tranzicijskom pravdom, govorom mržnje, trgovanjem ljudima i političkim strankama. Suradnik je projekta “Peacebuilding Compared” Johna Braithwaitea, u kojem su intervjuirani ključni akteri ratova 90-ih, među njima i Vuk Drašković te Stjepan Mesić. Objavio je radove o tranzicijskoj pravdi i neuspjehu nenasilnog otpora na Kosovu.
Slučaj Maršavelski ogolio je dva velika problema: Milanović i Plenković to godinama ne rješavaju
Protiv ZDS-a
Maršavelski je, dakle, čovjek duboko uronjen u nevidljive pravosudne strukture stručnog kadra. U pismu studentima piše: “Kao student spoznao sam da je moje djetinjstvo bilo zatrovano ratnom propagandom mržnje i nacionalizma. Za vrijeme ratova 90-ih na površinu su isplivali duboko nemoralni ljudi – od ratnih zločinaca i profitera koji su pljačkali državna poduzeća dok su ljudi ginuli na ratištu, do jednog Thompsona koji je popularnost izgradio na ustaštvu, od kojeg se danas ograđuje. Danas sam član pravnog tima koji vodi inicijativu da se njemu i HOS-ovcima zabrani ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’.” Zbog tog priznanja priča postaje i napetija jer iza Vučićeva pada ne stoje “ustaše”, kako je Tonina Piculu i druge Hrvate “častio” Informer.
Ipak, nešto je pošlo za rukom takozvanoj radikalnoj obavještajnoj agenciji predsjednika Radikala Srbije, ratnog zločinca Vojislava Šešelja (koji je na internetu doslovce oglašen mrtvim par sati nakon Vučićeva odlaska, no to se pokazalo dezinformacijom, dijelom poteklom od jednog regionalnog novinara godinama upitne autentičnosti). Šešeljeva paraobavještajna “agencija” cijelo je vrijeme upirala prstom u zagrebačke studente, što je dovelo i do toga da su im osobni dokumenti pristigli s kućica na granici sa Srbijom, s Bajakova, emitirane na televiziji, te im je ugrožena sigurnost u počecima društvenih nemira i studentskih blokada u susjedstvu. No Maršavelski ne da nije ustaša, nego je aktivan dio propagandne mašinerije koja je pokrenuta nakon Thompsonova spektakla na Hipodromu, a kojoj cilj nije bio samo okaljati pjevača nego i cijeli HOS i njegovu neospornu ulogu u ratu.
U intervjuima za hrvatska glasila tvrdio je da je pjesma “Bojna Čavoglave”, koja je bila važna budnica na početku obrane Hrvatske, izvorno nastala radi veličanja ustaštva, da Thompson nikada nije nedvosmisleno osudio ustaški pokret i da pozdrav nema legitimno mjesto u javnom prostoru. Smatra da su podnositelji prekršajnih prijava protiv Thompsona “pravi branitelji ugleda Domovinskog rata”.
“Obojena revolucija”
To je stav koji u Hrvatskoj dijeli dio ljevice i neke udruge, dok ga velik dio braniteljske i konzervativne javnosti doživljava kao napad na simboliku obrane 1991. godine. HOS je bio legalna postrojba u Domovinskom ratu, a Visoki prekršajni sud ranije je zauzeo stajalište da izvođenje pjesme nije prekršaj. Maršavelski taj pravni okvir osporava.
U pismu ističe prijateljstvo sa Savom Manojlovićem, liderom Kreni-promeni, s kojim je bio cimer tijekom studijskog posjeta Haagu. Kaže da je pisao pod pseudonimom zato što “nije želio hraniti Vučićev narativ o obojenoj revoluciji”. Zahvaljuje uredništvu Danasa, posebno Draži Petroviću, što mu je to omogućilo. Priznaje da je dolazio u Beograd unatoč prijetnjama SNS-ova poslanika Marijana Rističevića, koji ga je nazvao “ustaškom bitangom”. Pružao je pravnu pomoć pet protjeranih hrvatskih državljanki koje je BIA označila kao sigurnosnu prijetnju prije gotovo dvije godine. Održao je predavanja na Pravnom fakultetu i Fakultetu političkih nauka, posjetio Geografski fakultet u blokadi. Nabraja hrvatske i regionalne figure koje su podržale studente: pokojnu Vedranu Rudan, Darka Rundeka, Josipu Lisac, Severinu. Spominje “blokadnu kuharicu” zagrebačkih studenata Filozofskog fakulteta i projekcije filmova o novosadskim studentima. Posebno je ponosan što je, prema vlastitim riječima, dao argumente da se Milo Lompar izbaci sa Studentske liste jer bi, kako je ustvrdio, inače lista dobila barem 200.000 glasova manje. Kritizira i Nemanju Karovića, koji se pojavio na RTS-u u ime Studentske liste, a donedavno je, kako piše Maršavelski, nazivao profesore Jovu Bakića i Dinka Gruhonjića “gadovima i ustašama”.
Maršavelski upozorava studente da ljude koji su “prodavali radikalštinu” drže podalje od politike jer će vratiti “začarani krug mržnje i nacionalizma”. Prema njegovim riječima, europski lideri u posljednji su trenutak uvjerili Vučića da prizna poraz. Smatra da je to dovoljno za “vječnu zahvalnost” Europskoj uniji.
Zagrebački profesor gurao je studente iz sjene: Nakon pada Vučića otkrio identitet
Štrajk mladih
Pismo završava spomenom Sanje Arbutine Ćirić, hrvatske državljanke rođene u Sisku 1989., koja je u Oluji izbjegla u Srbiju i poginula u novosadskoj tragediji 1. studenoga 2024. Za Maršavelskog je njezina sudbina poveznica koja nadmašuje sve ostale: žrtva nacionalizama i korupcije. Čovjek koji piše o “zatrovanoj” ratnoj propagandi i poziva na odbacivanje nacionalizma istovremeno je u Hrvatskoj jedan od glasnijih zagovornika zabrane simbola koji dio hrvatskog društva povezuje s obranom države od baš tog velikosrpskog genocidnog nacionalizma – ne zaboravimo da su srpski zločini u BiH (primarno masakr u Srebrenici te opsada Sarajeva) jedini pravomoćni slučajevi genocida u Europi nakon 1945. Njegov je akademski profil solidan – Yale, Freiburg, Max Planck, rad na zakonima – no politički angažman pokazuje jasnu orijentaciju: kritika “ustaštva” kod kuće, podrška studentskom pokretu u Srbiji koji je srušio Vučićevu većinu i uvjerenje da stručnjaci izvana imaju legitimitet savjetovati o sastavu lista i strateškim odlukama.
Studentska lista nije javno potvrdila da je djelovala po njegovim instrukcijama. Za konzervativnog čitatelja u Hrvatskoj ovo pismo otvara nekoliko pitanja. Zašto je hrvatski profesor kaznenog prava, koji se bori protiv pozdrava “Za dom spremni”, mjesecima anonimno savjetovao srpske studente o tome koga staviti na listu? Zašto je uredništvo Danasa pristalo na pseudonim? I koliko je legitimno da se stručnjak za tranzicijsku pravdu, čiji je rad usmjeren na suočavanje s prošlošću, aktivno uključuje u izborni inženjering susjedne države? Koliko je on svime time zapravo dao za pravo Vučiću, a poništio tezu studenata da je revolucija “proizvod” domaćeg mladenačkog jada i bunta? U svakom slučaju, intrigantan je dokument u kojem Maršavelski sebe vidi kao kariku u lancu regionalnog pomirenja. Njegovi kritičari u Hrvatskoj i Srbiji vide nešto drugo, čovjeka koji pod krinkom stručnosti i antinacionalizma promiče konkretan politički projekt.
Habijan bijesan zbog zagrebačkog profesora: ‘Dao je Srbiji argument kada optužuje Hrvatsku’
Normalna stvar
Pismo u Danasu samo je vrh ledenog brijega. Iza njega stoji godinama građen akademski i aktivistički profil koji sada, nakon izbora, izlazi na vidjelo. Ostaje pitanje što je sljedeće na meniju iz “blokadne kuharice”, a uza sve to, pomalo zloguko zvuče najave o “mladenačkim prosvjedima”, tzv. Štrajku mladih, koji bi se trebali uskoro pokrenuti diljem Hrvatske. Hoće li i iza tog “mladenaštva” viriti 80 godina stari simboli boljševizma i komunizma? Hoće li i oni biti usmjereni na rušenje Hrvatske utemeljene na načelima Domovinskog rata, te sjeća li se uopće itko da je hrvatska desnica ikada pozivala na bilo kakvo rušenje ustavnog poretka ove zemlje, što je ljevici postala normalna stvar, uključujući i to da predsjednik države kao nestranačka osoba caruje stožernom lijevom strankom, a na proteklim je parlamentarnim izborima izazivao ustavnu krizu najavljujući premijersku kandidaturu i zbunjujući birače?
Kako bilo, Maršavelski otvara brojna pitanja, ali je teško procijeniti koliko je sve što govori vjerodostojno, jer u svojim opisima djela koja sebi pripisuje katkad doslovno slijedi narativ Vućičevih ideologa i propagandista. Profesor Maršavelski rekao je da ne namjerava komentirati pismo, smatrajući da bi nam bilo bolje napisati članak o studentskim disidentima iz Srbije u Zagrebu, ostavljajući otvorenim pitanje od koga se srpski studenti skrivaju u Zagrebu ako je vlast u Beogradu dobila Studentska lista.
