Sudski spor u Ljubuškom, u kojem je privatnoj osobi priznato vlasništvo nad dijelom zemljišta upisanim kao državno vlasništvo, otvorio je pitanja primjene propisa o građevinskom zemljištu i računanja dosjelosti. Ustavni sud BiH odbacio je apelacije protiv presude, ali jedan važan pravni aspekt nije dalje ispitivao jer ga podnositelj apelacija nije posebno osporavao.
Riječ je o odluci donesenoj 20. listopada 2026., čiji je prikaz Županijski sud u Širokom Brijegu objavio 6. studenoga.
Spor se vodio između članova obitelji, a Grad Ljubuški bio je drugotuženi. Predmet zahtjeva bio je istočni dio nekretnine na kojem se nalaze stambeni i pomoćni objekti. Zemljište je u zemljišnim knjigama bilo upisano kao državno vlasništvo, odnosno općenarodna imovina, dok je u katastru kao posjednik bio evidentiran član obitelji koji se protivio tužbenom zahtjevu.
Prema utvrđenjima nižih sudova, nekretnina je ranije fizički podijeljena unutar obitelji, nakon čega su pripadajući dijelovi samostalno korišteni. Sudovi su prihvatili da je tužitelj, računajući i posjed svojeg pravnog prednika, dosuđeni dio samostalno i savjesno posjedovao dulje od 80 godina te da je stekao vlasništvo dosjelošću.
Općinski sud u Ljubuškom prihvatio je tužbeni zahtjev u siječnju 2021., a Županijski sud u Širokom Brijegu potvrdio je presudu u lipnju 2022. Presuda predviđa izdvajanje dosuđenog dijela u zasebnu katastarsku česticu radi upisa tužitelja kao vlasnika i posjednika, uz brisanje dotadašnjeg upisa posjednika i državnog vlasništva na tom dijelu.
Ustavni sud u obrazloženju je posebno ukazao na pravni karakter nekretnine, koju su niži sudovi označili kao ostalo građevinsko zemljište kojim raspolaže Grad Ljubuški.
Pritom je naveo da redovni sudovi „nisu razmatrali eventualnu primjenu relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu”, nego su se pozvali na Zakon o stvarnim pravima.
Međutim, podnositelj apelacija nije posebno problematizirao karakter zemljišta. Ustavni sud zato je osporenu presudu ispitao u okviru njegovih navoda, među kojima su bili prigovori povezani sa zajedničkim korištenjem pomoćnih objekata i zajedničkim zidovima. U tim navodima nije našao osnovu za daljnje meritorno ispitivanje apelacija.
Odluka otvara i pitanje početka računanja dosjelosti. Ustavni sud podsjetio je na raniju praksu prema kojoj se rok za stjecanje vlasništva dosjelošću na gradskom građevinskom zemljištu računa od stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine. Također je ukazao na zakonsku odredbu prema kojoj se pravila o gradskom građevinskom zemljištu primjenjuju i na ostalo građevinsko zemljište.
Ako bi isti početak računanja bio mjerodavan i u ovom predmetu, dvadesetogodišnji rok od 16. svibnja 2003. istekao bi tek u svibnju 2023., nakon donošenja obje presude. Međutim, bez cjelovitih presuda nižih sudova i povijesti pravnog statusa nekretnine nije moguće konačno ocijeniti pravilnost primjene roka u konkretnom slučaju.
Istodobno, Ustavni sud pozvao se i na raniju odluku u kojoj je zauzeo stajalište da nije ustanovljena zakonska zabrana raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu. U tom ranijem predmetu vlasništvo je priznato pretvorbom zakonito stečenog prava korištenja, što predstavlja zasebnu pravnu osnovu.
Odbacivanje apelacija u ljubuškom predmetu stoga ne predstavlja opću odluku da se svako zemljište upisano kao državno može steći dosjelošću. Za potpunu ocjenu ovog slučaja važni su povijest zemljišnoknjižnih upisa, pravna osnova stjecanja i obrazloženje računanja roka.
Iz objavljene odluke nije vidljivo je li presuda već provedena u zemljišnim knjigama, a nisu navedeni ni broj parcele, površina i vrijednost zemljišta.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
