Europu i svijet jedan za drugim potresaju događaji dalekosežnog geopolitičkog karaktera, što jasno ukazuje na to da sve dublje ulazimo u završnu, odlučujuću fazu preustroja međunarodnog poretka. Tjedan iza nas obilježila su četiri ključna događaja. Prvo, ozbiljan, kvalitativni pomak vezan uz obnovu pregovaračkog procesa o završetku ukrajinskog rata u režiji Donalda Trumpa i Vladimira Putina, u koji se ovaj put aktivno i bez fige u džepu uključuje i Volodimir Zelenski, a prilično nevoljko i bojažljivo i Europa (EU + europske članice NATO-a).
Ako se Europa ne uključi u pregovarački proces, a Ukrajina ga prihvati – Kijev to više neće moći izbjeći jer drugog izbora nema ako želi ne samo spasiti svoje gospodarstvo koje je na izdisaju nego i državnost – prijeti joj izostanak s pregovaračkog stola. Za tim će se stolom rješavati ne samo sudbina Ukrajine nego i nova sigurnosna arhitektura europskog kontinenta, što ultimativno traži Moskva, a Zelenski, znakovito, prvi put “izražava razumijevanje” za taj njezin stav. Podržava ga i Trump, o čemu svjedoči činjenica da će upravo ova tema (koja će uključivati i pitanje strateške sigurnosti Rusije i Ukrajine) biti prva na obnovljenom sastanku trojnog formata Rusija – Ukrajina – SAD u Abu Dhabiju u prvoj polovici studenoga. Vrijedi podsjetiti kako je spomenuti zahtjev Moskve bio i jedan od ključnih Putinovih zahtjeva s kraja 2021. godine dostavljenih SAD-u i NATO-u, a u osnovi se odnosio na zabranu daljnjeg širenja NATO-a na istok, na Ukrajinu i Gruziju u prvome redu. Taj je zahtjev Zapad jednoglasno odbio nakon održana dva kruga međusobnih pregovora, okarakteriziravši ga kao “pokušaj vraćanja sfera utjecaja”, što je svijet već prevladao (upravo se sada u svijetu vidi sva punina pogreške navedene konstatacije), nakon čega je Moskva ubrzo pokrenula svoju, kako ju je službeno nazvala, Specijalnu vojnu operaciju, tj. klasičnu invaziju na Ukrajinu.
Drugim riječima, ako bi sada odbila Trumpovu novu inicijativu za završetak rata, Europu bi zapravo zastupao Zelenski, što bi bilo potpuno ponižavajuće i poražavajuće za europske političke elite i za europske interese, i što one zato sigurno neće dopustiti.
Začuđena Europa
Još im veći strah izaziva mogućnost da novi pregovori propadnu zbog njihove (europske) opstrukcije i manipuliranja Zelenskim, kako je to bilo prošle jeseni tijekom razmatranja prvog Trumpova mirovnog plana temeljenog na njegovu usmenom dogovoru s Putinom na summitu u Anchorageu 15. kolovoza. Taj su plan, podsjetimo, europski čelnici i Zelenski tada sinkronizirano odbili kao proputinovski. Paradoks se sada sastoji u tome što bi novi Trumpov plan Rusiji mogao još više ići u korist s obzirom na znatno promijenjenu sliku stanja, kako u samom ukrajinskom ratu i činjenici da Rusija u njemu više ne može biti vojno i strateški poražena zemlja, tako i u Europi pogođenoj ozbiljnim nedostatkom nafte i plina i njihovom visokom cijenom. Uz to, u Europi sve nestabilnije unutarnje političko i socijalno stanje generira masovne prosvjede u mnogim zemljama, zaoštravaju se prijepori o rješavanju sve veće migrantske krize, ali i o daljnjem financiranju Ukrajine i općenito stavu prema nastavku tog rata kao i nužnosti otvaranja dijaloga s Putinom.
Dakle, Europa strahuje i da bi, opstruira li novu Trumpovu mirovnu inicijativu, moglo doći do sklapanja bilateralnog američko-ruskog sporazuma o gospodarskoj suradnji, prije svega u investicijama i sferi energetike, gdje bi Europa u čudu gledala što se i zašto događa – i to u vrijeme kada bi se ona morala nastaviti brinuti o financiranju ukrajinskog proračuna i njegova golemog deficita te o naoružavanju Ukrajine s obzirom na nastavak rata s Rusijom. Drugim riječima, Europa bi nastavila izgledati kao luđak koji vodom zalijeva Saharu čekajući neke plodne rezultate, kojih neće biti ako se rat nastavi unedogled.
Sve su to posve moguće opcije, i za njih svi oni koji to moraju znati sigurno i znaju. Stoga nije čudno što su prošloga tjedana Putina nenadano telefonski nazvali norveški premijer Jonas Gahr Støre i finski predsjednik Alexander Stubb, dokazani rusofob i oštar Putinov kritičar, ali i osoba koja je često znala mijenjati tvrdolinijaške stavove zamjenjujući ih bljeskovima nužnosti potrage za diplomatskim rješenjem ukrajinskog rata. Važno je naglasiti da je Stubb Trumpov prijatelj, ali i osoba koja je zajedno s norveškim premijerom sudjelovala na nedavnom sastanku u Oslu, gdje su obojica razgovarala s posebnim Trumpovim izaslanikom Stevenom Witkoffom. Stoga je posve jasno kako je navedeni telefonski poziv u Kremlj bio posljedica razgovora u Oslu. Razgovor s Putinom trajao je čak sat i pol, što je znak postojanja određenog razumijevanja za međusobne stavove jer bi u suprotnom trajao puno kraće. Naravno, to uopće ne znači da će ti razgovori, koji će se vjerojatno nastaviti, rezultirati i konačnim uspjehom, ali barem bude nadu i, što je još važnije, snižavaju političke napetosti i užarenu temperaturu u trenutačnim rusko-europskim odnosima, koji ubrzano klize prema otvorenom vojnom sukobu upravo zbog ukrajinskog rata, u koji se Europa uvlači sve dublje.
Telefoniranje Putinu
Problem mogu predstavljati samo mogući otpori iz struktura EU-a i pojedinih njezinih važnih članica s obzirom na to da u ime EU-a sada u razgovore s Putinom stupa premijer države koja i nije njezina članica (Norveška) i predsjednik njezine rubne članice – Finske, koja je, iako površinom velika, po broju stanovnika tek nešto veća od Hrvatske te joj je i politička težina u EU-u stoga relativno mala. To je zapravo samo potvrda stupnja degradacije političkih elita velikih tradicionalnih europskih teškaša, Francuske i Njemačke. Njima valja pridodati i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje se očito uzda u pregovaračke sposobnosti premijera Norveške, zemlje s kojom upravo rade na stvaranju nove obrambene strukture (tzv. ekspedicijski korpus) za brzu vojnu reakciju u prevažnoj zoni Arktika i suprotstavljanju Rusiji na sjeveru kontinenta.
Kako god bilo, ova nova prilika za postizanje završetka rata može se ocijeniti kao presudna. Ili će uspjeti ili će, u slučaju propasti, rat odvesti u neizbježnu eskalaciju s nesagledivim posljedicama, nakon koje više neće biti mogućnosti za popravni ispit.
Drugi su važni događaj američki međuizbori, čiji rezultati u vrijeme pisanja ovog teksta nisu bili poznati. No sasvim je sigurno da republikanci gube sadašnju, ionako tanku, većinu u Zastupničkom domu. U slučaju da demokrati ovladaju obama domovima Kongresa, to bi ozbiljno zagorčavalo život Trumpu u drugoj polovici mandata. Slijedila bi razna neugodna saslušanja, između ostalih i ona koja se odnose na navodno bogaćenje pojedinih članova njegove obitelji u posljednje dvije godine.
Može se pretpostaviti da demokrati neće uspjeti opozvati Trumpa (impeachment) jer bi im za to trebala i dvotrećinska većina u Senatu. Takva se konstelacija snaga nije dogodila nijednom u američkoj povijesti, a jedini put kada je zbog prijetnje opoziva uspješno srušen neki predsjednik bila je ostavka Richarda Nixona 1974. godine zbog velike afere Watergate. Ali ni tada zbog dovoljne ukupne snage demokrata, nego zbog činjenice da bi postupak opoziva podržali i brojni republikanci, zbog čega bi Nixon, osim što bi sam bio izložen ponižavajućem saslušanju, štetu nanio i vlastitoj stranci.
Kad bi demokrati postigli dvotrećinsku većinu u Zastupničkom domu, stekli bi mogućnost zaobilaženja predsjednikova veta na njihove odluke, što bi Trumpu krajnje otežalo provođenje zamišljenih politika.
Čudo u susjedstvu
Među događajima na Bliskom istoku u proteklom tjednu po važnosti se izdvajaju dva: prvo, neočekivani dolazak u Teheran visokog izaslanstva nedavno uspostavljenog novog vojnog saveza između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana s ciljem uspostave međusobne suradnje i smanjenja regionalne napetosti; i drugo, izbori u Izraelu za novi saziv Knesseta na kojima se de facto odlučivalo o sudbini Benjamina Netanyahua.
Kad je riječ o izraelskim izborima, treba reći kako nijedna strana – blok desnog Likuda aktualnog premijera i krajnje desnih i ortodoksnih stranaka te blok na čelu s bivšim vojnim zapovjednikom Gadijem Eisenkotom – nije uspjela osvojiti većinu od 61 mandata, od ukupno 120 zastupnika Knesseta, potrebnu za formiranje vlade. Štoviše, obje su liste daleko od tog praga. Najizgledniji je pokušaj uspostave koalicijske vlade s obzirom na to da ni jedan od spomenutog dvojca ne želi koalirati s arapskim listama koje su osvojile rekordnih (zasad) 18-19 mandata i koje bi time mogle odlučiti o pobjedniku. Ako ne uspiju formirati koalicijsku vladu ili vladu nacionalnog jedinstva, na koju je prije izbora pozvao i Trump, jedina će opcija biti novi izbori. Ali to je vrlo loša opcija. Vremena za nove političke predizborne borbe i za bacanje novca u vjetar Izrael nema, što zbog problema s Gazom, što zbog neprijateljstava sa susjedima, kao i opasnog, sada već samo američkog, rata s Iranom koji još nije završen i koji u svakom trenutku može eskalirati skupa s bliskoistočnom regijom.
I konačno, četvrti važan događaj prošloga tjedna bili su parlamentarni izbori u Srbiji i težak poraz donedavnog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove izborne liste.
Ova je tema itekako važna i za Hrvatsku, kojoj je Srbija granična država i s kojom ima krajnje opterećujuću prošlost i potpuno poremećene odnose zbog – to treba reći posve jasno i otvoreno – agresivne srpske politike prema našoj zemlji koja ne traje od Vučićeve ili ranije Miloševićeve ere, nego je kontinuitet, tj. povijesnog je karaktera.
Nužna katarza
O završenim izborima u Srbiji na kojima je detronizirana dugogodišnja vlast Aleksandra Vučića – bivšeg člana i perspektivnog političara Srpske radikalne stranke četničkog vojvode Vojislava Šešelja iz doba srpske agresije protiv Hrvatske i BiH – već je mnogo toga rečeno pa ne treba ponavljati činjenice, no vrijedi se pozabaviti političkim “likom i djelom” Aleksandra Vučića i genezom srpske politike u posljednja dva stoljeća.
Dakle, Vučić se, osluškujući zvonjavu globalnih geopolitičkih promjena, pravodobno preodjenuo. Skinuo je ruho srpske narodne nošnje i opanaka (čitaj: velikosrpsku ideologiju) i uvukao se u odijelo i cipele “demokratiziranog” i “europeiziranog” političara u mjeri koja neće naškoditi ključnim elementima velikosrpske strategije za koje se zalagala kako njegova bivša stranka tako i on osobno.
Kada je riječ o vođenju vanjske politike Srbije, Vučića je karakteriziralo postojano laviranje između triju ključnih sila: Zapada (EU-a i SAD-a), Rusije i Kine, pri čemu se ne može negirati da je postigao određen uspjeh. Jedan od većih bio je to što se othrvao vrlo snažnim pritiscima Zapada da uvede sankcije Rusiji, i to pod prijetnjom da će pregovarački procesi o ulasku Srbije u EU biti prekinuti. Dobro je znao kako je cilj Zapada sa Srbijom vrlo jednostavan i pragmatičan, pri čemu ga nije bilo previše briga za unutarnje demokratske procese, nego je primarno bio fokusiran na izvlačenje Srbije iz sfere ruskog utjecaja i njezino uključivanje u euroatlantske integracije jednom zasvagda.
“Srpski svet”
S druge strane, paralelno je na regionalnoj geopolitičkoj pozornici aktivno pokušavao promovirati strategiju tzv. srpskog sveta, a zapravo minimalizirani projekt tzv. velike Srbije Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz doba kad je njome vedrio i oblačio ideolog velikosrpstva Dobrica Ćosić u praskozorje dolaska na vlast Slobodana Miloševića. Vučićev pokušaj provedbe projekta “srpskog sveta” metodom uspješnih “jogurt-revolucija” Miloševićeva tipa iz druge polovice 80-ih godina završio je fijaskom. Propala je pobuna srpske manjine, u režiji Beograda, na sjeveru Kosova, koju je slomila kosovska policija, a propala je i pobuna u Crnoj Gori.
Stoga se Vučić prebacio na realizaciju iste strategije primjenom “mekih” metoda (djelovanje u kulturnom i medijskom prostoru i instrumentalizacija srpskih etničkih zajednica i manipulacijom njihovih predstavnika) te je postigao određeni uspjeh, što se, nažalost, vidi i na prostoru Hrvatske. To se ogleda i u tome što je središnjica Europske unije, kao i metropole ključnih država koje ju čine, gotovo prešutno i nekritički promatrala “mentalno velikosrpsko orgijanje” u Beogradu, i to pod patronatom službene vlasti, prigodom pogreba ratnog zločinca Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog za genocid. Paralelno s tim događajem Haški sud donio je osuđujuću presudu protiv pojedinih ključnih osoba albanske nacionalnosti s područja Kosova, iz vremena borbe te zemlje za svoju nezavisnost krajem 90-ih godina.
Kad je riječ o Ratku Mladiću, proračunati europski moćnici očito se nisu htjeli zamjerati Vučiću – ne znajući kako će završiti srbijanski izbori, tj. s kim će nakon njih morati imati posla. Vučić im je već ionako bio dovoljno serviran na pladnju i s njim su dobro znali da je samo pitanje vremena kada će Zapad uspjeti u svojim strategijama.
Na vrhuncu moći
Srbija i Vučić s ovim posljednjim događajima zapravo su bili na vrhuncu moći: dobili su potvrdu (bolje reći: osjećaj) da su na pravom putu i da potpuno uspijevaju u svojoj strategiji: rehabilitirali su, kao svojedobno zločinački četnički pokret njegovim prebacivanjem u klub antifašista, sada i “nepravedno” osuđenog bivšeg vojnog zapovjednika VRS Ratka Mladića, koji je postao novi simbol velikosrpstva, obrane “otadžbine” i “mučeništva”, sve bez prevelike buke sa strane Zapada.
Ovdje treba reći kako ni laviranje između svjetskih sila ni “srpski svet” nisu bili plod neke Vučićeve političke “genijalnosti”. Prvo je bilo pokušaj preslike Titove vanjske politike nesvrstavanja iz doba propale Jugoslavije (određeni elementi te politike mogli su se primijeniti, što su Vučić i srpska “duboka država” i činili), dok je drugo, “srpski svet”, bilo prilagođena replika Ćosićeva Memoranduma.
Vučić i ekipa iz toga su izvukli pouke, na početku su smanjili radikalizam i iskazivali spremnost na suradnju sa svima bez obzira na sve, kako bi se moćnicima svijeta dodvorili, a Srbiju njezinim susjedima pokazali kao zemlju s kojom je dobro ponovno pokušati graditi zajedničku budućnost.
Balkanski model
U međuvremenu, kada je potonje već dalo ploda među naivcima u susjednim zemljama iz bivše države, nažalost i u Hrvatskoj, počeo je novi nagli zaokret Beograda prema radikalizmu – u kojemu su Hrvati preko noći ponovno postali “ustaše svi i svuda”.
Okidač je bio veliki Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu u srpnju prošle godine i kada su beogradski promotori skrivenih i podlih ciljeva konačno shvatili kako im je projekt nove “kulturizacije” Hrvata po balkanskom modelu propao jer je koncert privukao globalno rekordnih pola milijuna ljudi, i to uglavnom mladih, koji će, po prirodi stvari, uskoro biti nositelji društvenih zbivanja – od gospodarstva do politike. Navedena “kulturizacija” Hrvata značila bi njihovo pretvaranje u amorfnu masu neojugoslavena koji će uskoro zaboraviti i Domovinski rat kao temelj uspostave i obrane moderne hrvatske države, između ostalog i zahvaljujući snimanjima prizemnih filmova kojima se skriveno aludira na svijest mladih ljudi da je biti Hrvat sramota, dok pripadanje srpskom etnosu znači napredak, dobrotu, empatiju.
Sve se to skupa odvijalo u vrijeme burnih političkih potresa u samoj Srbiji izazvanih studentskim pokretom koji je sve više dobivao na snazi. Ali iza laskavih titula o hrabrim studentima koji samo žele slobodu i skinuti omraženu diktaturu krije se i puno toga mračnog i još dovoljno nepoznatog, što će, kako vrijeme bude odmicalo, sve više izlaziti na vidjelo. Evo i zašto.
Nakon odluke Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija je svoju punu neovisnost stekla 1882., kada je nakon Kneževine postala Kraljevina Srbije. Od tada pa do danas (s iznimkom razdoblja komunističke Jugoslavije, kada je vladalo jednoumlje, tj. Komunistička partija, kasnije Savez komunista) u političkom smislu u Srbiji postoje samo dva i međusobno duboko suprotstavljena strateška bloka, u sklopu kojih djeluju sve srpske stranke. Blok okrenut Engleskoj i Francuskoj i onaj okrenut Rusiji i pravoslavlju. Između tih blokova traje vječna borba, pa zato, kada je riječ o političkim strankama u Srbiji, zapravo i nema govora o istinskoj demokraciji, nego isključivo o borbi za vlast usmjerenoj prema strateškom pozicioniranju Srbije uz ovu ili onu europsku silu.
Njih, međutim, povezuje kao zajednički nazivnik permanentno hranjenje velikosrpske mitologije po načelu “Srbi svi i svuda”. Kako su im Hrvati, kao poslije Srba najbrojniji narod na prostorima na kojima žele izgraditi svoju veliku Srbiju i narod koji ima svoju bogatu povijest i izgrađeni nacionalni identitet, najveća brana za ostvarenje tog cilja, upravo se prema hrvatskom narodu rodila neviđena patološka mržnja, koja se posljednjih godina naglo rasplamsala pa se sada odjednom u Srbiji govori “ustaše svi i svuda”.
Hrvatski otpor velikosrpskoj hegemoniji potvrdio se jednako u Miloševićevim ratovima 90-ih godina u Hrvatskoj i BiH, kao i u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je četnički pokret “u ime kralja i otadžbine”, nerijetko, zajedno s partizanskim jedinicama, vršio etnička čišćenja nesrpskog življa i zbrisao s lica zemlje brojna hrvatska mjesta i sela u Hrvatskoj i BiH. Evo samo nekih od njih: Zrin i Gvozdansko na Banovini, Boričevac i Udbina u Lici, Španovica u zapadnoj Slavoniji, dok su u Domovinskom ratu 1991. spaljena sela Ćelije u istočnoj Slavoniji i selo Ravno u istočnoj Hercegovini.
Istodobno je elita jugoslavenskih i srpskih povjesničara cijelu stvar okrenula naopako pa je četničke zločine rado prešućivala ili minorizirala, dok je one ustaške megalomanski preuveličavala nastojeći Hrvate u svijetu prikazati “genocidnim narodom” koji patološki mrzi Srbe, a sve kako bi onemogućila bilo kakvo buduće stvaranje hrvatske države o kojoj su sanjale i za nju krv prolijevale generacije i generacije naših predaka tijekom burne i krvave povijesti na ovim prostorima. Odmah naglašavam, kako ne bi bilo nikakve zabune – ustaških je zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nedvojbeno bilo u velikoj mjeri i bili su okrutni, kao i oni četnički, i taj režim nipošto ne treba braniti niti tražiti njegovu rehabilitaciju. Na kraju krajeva, nije uspio ni stvoriti trajnu hrvatsku državu, dok je istodobno aktivno surađivao s nacističkom Njemačkom.
Dakle, nikada na ovim prostorima nije bio problem konstatirati da su se događali masovni zločini s obje strane barikada, ali je problem bio u njihovoj interpretaciji i politizaciji od pobjednika, što je uvijek generiralo nove sukobe stavova, nepovjerenje i na kraju mržnju kao najgoru posljedicu, koja prije ili poslije prerasta u krvoproliće. Jedini način za istinsku pomirbu između Hrvatske i Srbije jest prolazak Srbije kroz istinsku katarzu i priznanje svojih grijeha iz prošlosti i traženje oprosta. Isto tako moraju prihvatiti da Hrvati mogu slobodno slaviti svoje pobjede, uključujući (i prije svega) Oluju, kao što i mi prihvaćamo da Srbi slave svoje, makar o njima imali i svoje drukčije mišljenje.
Otvaranje arhiva
Hrvatska je još davno priznala svoje grijehe iz prošlosti na službenoj razini, osudivši ustaški režim i zabranivši njegovo veličanje, ali, nažalost, još nije osudila i nedvojbene masovne partizanske zločine, posebno one izvršene neposredno nakon završetka rata, ali i one iz doba SFRJ – što pak generira unutarnje ideološke podjele u društvu.
žStoga je pravo pitanje i zašto u Hrvatskoj nijedna politička opcija koja osvoji vlast ne želi raščistiti s duhovima prošlosti iako zna koliko to razorno djeluje na cjelokupni razvoj zemlje, ali i da slabi njezinu otpornost na vanjske ugroze. Između ostalog i na nasrtaje iz susjedstva.
Buduća srbijanska vlada morala bi u ime pomirbe i zaloga za mirni život na ovim prostorima kao minimum dopustiti otvaranje svih povijesnih arhiva – prije svega arhiva Udbe, ali i o logoru Jasenovac, kako bi se konačno razlučila istina od mitova i jednom zauvijek mrtve ostavilo mrtvima, a žive živima. Istina oslobađa!
“Koga da nazovem ako želim nazvati Europu?”
Čuvena rečenica Henryja Kissingera iz 70-ih “Koga da nazovem ako želim nazvati Europu?” (nije ju on smislio, ali se njome poslužio u zgodnom trenutku) zapravo najbolje pokazuje trenutačno stanje u Europi, u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća kada je riječ o besplodnim potragama za zajedničkim pregovaračem s Putinom, koje traju još od početka ove godine bez naznaka o skorom uspjehu. Zato je tu sramotu bloka koji ambiciozno želi igrati jednu od najvažnijih geopolitičkih uloga u budućem ustroju svijeta prelomio, ponovno, a tko drugi nego Trump. Time je u praksi potvrdio ispravnost svojih teza koje je u prošlosti često spominjao kada je riječ o mjestu Europe u svijetu globalne geopolitike. To je mjesto, prema Trumpu, u čvrstom zagrljaju sa SAD-om, koji jedini može učinkovito rješavati europske strateške probleme, uključujući i one sigurnosne, jer ona samostalno to nije u stanju činiti.
Vučić je iskorištavao i EU i SAD i Moskvu
Aleksandar Vučić u 14 godina svoje vlasti vodio je pragmatičnu politiku, želeći dobro unovčiti ono što od Srbije Zapad želi. Zato je pristajao i na ono za Srbiju vrlo bolno (zbog NATO-ova bombardiranja Srbije 1999. godine) – zajedničke vojne vježbe Vojske Srbije i NATO-ovih snaga te na isporuke oružja Ukrajini usprkos oštrim pritužbama iz Moskve. Ali oružje nije slao neposredno Kijevu, nego uglavnom preko Češke ili drugih istočnih članica EU-a i NATO-a, pa je time nastavio održavati stabilan odnos s Moskvom, koja je to formalno tumačila snažnim pritiskom Zapada kojemu se “nemoćni” i “pošteni” Vučić ne može suprotstaviti. Za Moskvu je to promidžbeno bilo povoljnije nego da kaže da je Rusija izgubila još jednog čvrstog saveznika, jer je srpsko oružje – to je svima bilo jasno – i na takav, posredan, način stizalo u ruke ukrajinskih vojnika i ubijalo one ruske. Vučić je nedavno čak išao tako daleko da je u Beogradu ugostio ljutog Putinova neprijatelja Volodimira Zelenskog, pritom duboko povrijedivši i Ruse i radikalne velikosrpske snage na političkoj i društvenoj pozornici Srbije i one u regiji koji velikosrpsku politiku podupiru i priželjkuju njezino ostvarenje.
