Europu i svijet zapljuskuju događaji dalekosežnog geopolitičkog karaktera, što ukazuje kako sve dublje ulazimo u završnu, odlučujuću fazu preustroja međunarodnog poretka.
Jedan od tih događaja bili su i američki međuizbori, održani u tjednu iza nas, na kojima su demokrati deklasirali Republikansku stranku osvojivši uvjerljivo oba doma Kongresa čime su predsjednika Donalda Trumpa doveli u položaj „šepavog patka“ u iduće, zadnje dvije godine mandata.
Međutim, „šepavi patak“ bit će najviše po pitanju unutarnje politike, dok će mu na onoj vanjskoj biti puno lakše djelovati s obzirom na velike ovlasti koje predsjednik SAD-a u sklopu izvršne vlasti na nju ima, a koje je Trump početkom svog mandata samo još dodatno proširio.
Tako će on još uvijek nedvojbeno imati snažan, možda i presudni utjecaj na rješavanje ukrajinskog rata tj. njegov završetak, dok će s druge strane uvjerljiva pobjeda demokrata imati snažne posljedice na Izrael i njegove unutarnje političke prilike – prije svega na Benjamina Netanyahua kojeg demokrati javno ne vole (vrijedi i obratno).
I o jednom i o drugom donosim analizu kako slijedi u tekstu.
O ukrajinskom ratu
- Ozbiljni, kvalitativni pomak vezan uz obnovu pregovaračkog procesa o završetku ukrajinskog rata u režiji Donalda Trumpa i Vladimira Putina, u koji se ovog puta aktivno uključuje i Volodimir Zelenski, a prilično nevoljko i bojažljivo i Europa (EU+europske članice NATO saveza).
Ako se ne uključi u pregovarački proces, a Ukrajina ga prihvati (Kijev to više neće moći izbjeći jer drugog izbora nema ukoliko želi ne samo spasiti svoje gospodarstvo koje je na izdisaju, a zemlja potpuno ovisi o vanjskom financiranju (izvoz joj je paraliziran ruskom pomorskom blokadom, tvornice iz ključnih sektora – metalurgije i poljoprivrede – devastirane) – Europi prijeti izostanak s pregovaračkog stola na kojem će se rješavati ne samo sudbina Ukrajine, već i nova sigurnosna arhitektura europskog kontinenta što ultimativno traži Moskva a Zelenski, znakovito, po prvi put „izražava razumijevanje“ za taj njezin stav.
Podržava ga i Trump o čemu svjedoči činjenica kako će upravo ta tema (koja će uključivati i pitanje osiguranja strateške sigurnosti Rusije i Ukrajine) biti prva na obnovljenom sastanku trojnog formata Rusija-Ukrajina-SAD u Abu Dhabiju 10. i 11. studenog (ako dozvoli sigurnosno stanje u turbulentnoj, ratom zahvaćenoj regiji). Vrijedi podsjetiti kako je spomenuti zahtjev Moskve bio i jedan od ključnih čuvenih Putinovih zahtjeva s kraja 2021. godine dostavljenih SAD-u i NATO savezu, a u osnovi se odnosio na zabranu daljnjeg širenja NATO-a na istok (Ukrajinu i Gruziju u prvom redu). Taj je zahtjev sa strane zapada bio jednoglasno odbijen nakon održana dva kruga međusobnih pregovora, okarakteriziravši ga kao „pokušaj vraćanja sfera utjecaja“ a što je svijet već prevladao (upravo se sada u svijetu vidi sva punina pogreške navedene konstatacije), nakon čega je Moskva ubrzo pokrenula svoju, kako ju je službeno nazvala „Specijalnu vojnu operaciju“ tj. klasičnu invaziju na Ukrajinu.
Drugim riječima, ukoliko bi sada odbila Trumpovu novu inicijativu za završetak rata, Europu bi zapravo zastupao Zelenski što bi bilo potpuno poražavajuće za europske političke elite i po europske interese, i što one zato sigurno neće dozvoliti.
Još im veći strah izaziva mogućnost da novi pregovori propadnu zbog njihove (europske) opstrukcije, kako je to bilo tijekom razmatranja prvog Trumpovog mirovnog plana prošle jeseni temeljenog na njegovom usmenom dogovoru s Putinom na summitu u Anchoregeu, 15. kolovoza. Taj su plan, podsjećam, europski čelnici i Zelenski tada sinkronizirano odbili kao pro-Putinov. Pritom se paradoks sada sastoji u tome što bi novi Trumpov plan Rusiji mogao još više ići u korist s obzirom na znatno promijenjenu sliku stanja kako u samom ukrajinskom ratu i činjenici da Rusija u njemu više ne može biti vojno i strateški poražena zemlja (što već priznaju svi).
Plan bi u korist mogao ići i Europi, pogođenoj ozbiljnim nedostatkom nafte i plina i njihovom visokom cijenom, ali i sve nestabilnijim unutarnjim političkim i socijalnim stanjem koje generira masovne prosvjede u mnogim zemljama, političke prijepore oko rješavanja sve veće migrantske krize oko čega već godinama nema napretka a kamoli čvrstog dogovora, ali i oko daljnjeg financiranja Ukrajine i općenito stava prema nastavku tog rata kao i nužnosti otvaranja dijaloga s Putinom (o ovom potonjem malo kasnije).
Više od pola milijuna ljudi u Ukrajini bez struje nakon ruskih napada: najteže u Dnjipru
Luđak koji vodom zalijeva Saharu
Europa je do prije američkih međuizbora strahovala i kako bi uslijed njene opstrukcije Trumove nove mirovne inicijative moglo doći do sklapanja bilateralnog američko-ruskog sporazuma o gospodarskoj suradnji (prije svega u investicijama i sferi energetike), gdje bi onda u čudu gledala što se i zašto događa – i to u vrijeme kada bi se ona morala nastaviti – ali ovoga puta posve samostalno – brinuti o financiranju ukrajinskog proračuna i njegovog golemog deficita, kao i naoružanja Ukrajine s obzirom na nastavak rata Drugim riječima, Europa bi nastavila izgledati kao luđak koji vodom zalijeva Saharu čekajući neke, po sebe plodne rezultate kojih nema niti će ih biti ako se rat nastavi u nedogled.
Sve su ovo posve moguće opcije, i za njih svi oni koji to moraju znati sigurno i znaju. Stoga nimalo ne čudi što su nedavno Putina nenadano telefonski nazvali norveški premijer Jonas Gahr Støre i finski predsjednik Alexander Stubb – dokazani rusofob i oštri Putinov kritičar, ali i osoba koja je često znala mijenjati tvrdolinijaške stavove zamjenjujući ih bljeskovima nužnosti potrage za diplomatskim rješenjem ukrajinskog rata zbog opasnosti od njegove eskalacije. Pritom je važno naglasiti kako je Stubb i Trumov prijatelj s kojim je igrao golf, ali i osoba koja je zajedno sa spomenutim norveškim premijerom sudjelovala na nedavnom sastanku u Oslu, gdje su obojica razgovarali s posebnim Trumpovim izaslanikom Stevenom Witkoffom.
Stoga je posve jasno kako je navedeni telefonski poziv u Kremlj definitivno bio posljedica razgovora u Oslu (čitaj osobni zahtjev Trumpa). Razgovor s Putinom trajao je čak sat i pol, što je znak o postojanju određenog razumijevanja za međusobne stavove jer bi u suprotnom trajao puno kraće. Naravno, to uopće ne znači kako će ti razgovori, koji će se vjerojatno nastaviti, rezultirati i konačnim uspjehom, ali barem bude nadu i, što je još važnije – snižavaju političke napetosti i užarenu temperaturu u trenutačnim rusko-europskim odnosima koji ubrzano klize prema otvorenom vojnom sukobu – upravo zbog ukrajinskog rata u koji se Europa uvlači sve dublje i dublje.
Problem mogu predstavljati samo mogući otpori iz struktura EU-a i pojedinih njenih važnih članica s obzirom kako je činjenica da u ime EU-a sada u razgovore s Putinom stupa premijer države koja niti nije njena članica (Norveška), i predsjednik njene rubne članice – Finske, koja je, iako površinom velika, po broju stanovnika tek nešto veća od Hrvatske i čija je politička težina u EU-u stoga relativno mala. To je samo potvrda stupnja degradacije političkih elita velikih tradicionalnih europskih teškaša (Francuske i Njemačke). Njima bih pridodao i Ujedinjeno Kraljevstvo (nije član EU) koje se očito uzda u pregovaračke sposobnosti norveškog premijera s čijom zemljom, između ostalih drugih desetak, upravo radi na stvaranju nove obrambene strukture (tzv. ekspedicijski korpus) za brzu vojnu reakciju u prevažnoj zoni Arktika (kako po pitanju osiguranja plovnog puta na relaciji Daleki istok-Europa koji će biti najkraća ruta i koja bi brzo mogla postati supstitut za sigurnosno za plovidbu sve nesigurniji Sueski kanal, tako i po pitanju prirodnih resursa) i suprotstavljanje Rusiji na sjeveru kontinenta.
Tješi da se o navedenom pozivu nordijaca nisu oglasili ni Friedrich Merz, ni Emmanuel Macron, ni službeni London!
Velika analiza Zorana Metera: 50 milijuna Europljana ne može grijati domove; Merz dobio šamar u Japanu
„Koga da nazovem ako želim nazvati Europu?”
Ovu temu završio bih čuvenim citatom Henryja Kissingera koji se u nju izvrsno uklapa. Citat izvorno nije njegov ali ga je upravo on učinio popularnim, a glasi: „Koga da nazovem ako želim nazvati Europu?” (engl. “Who do I call if I want to call Europe?”). Zapravo, on najbolje pokazuje trenutačno stanje u Europi u kojoj se de facto ne zna tko pije a tko plaća kada je riječ o besplodnim potragama za zajedničkim pregovaračem s Putinom, koje traju još od početka ove godine bez naznaka u skori uspjeh.
Zato je tu sramotu bloka, koji ambiciozno želi igrati jednu od najvažnijih geopolitičkih uloga u budućem ustroju svijeta, prelomio, ponovo, a tko drugi nego Trump. Time je de facto u praksi potvrdio ispravnost svojih teza koje je u prošlosti često spominjao kada je riječ o mjestu Europe u svijetu globalne geopolitike. To je mjesto, prema Trumpu, u čvrstom zagrljaju sa SAD-om koji jedini može učinkovito rješavati europske strateške probleme, uključujući i one sigurnosne, jer ona samostalno to nije u stanju činiti.
Kako god bilo, da završim s ovom temom, ovu novu priliku za postizanje završetka rata ocjenjujem presudnom. Ili će uspjeti, ili će u slučaju propasti rat odvesti u neizbježnu eskalaciju s nesagledivim posljedicama nakon koje više neće biti prilike za popravni ispit.
Velika analiza Zorana Metera: Koje će biti posljedice za Trumpa, SAD i svijet zbog izbornog debakla republikanaca
Netanyahuov ples na tankom ledu
- Od događaja na Bliskom istoku treba izdvojiti dva – prvo, neočekivani dolazak u Teheran visoke delegacije nedavno uspostavljenog novog vojnog saveza između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana s ciljem uspostave međusobne suradnje s ciljem smanjenja regionalne napetosti; i drugo, izbori u Izraelu za novi saziv Knesseta na kojima se de facto odlučivalo o sudbini Benjamina Netanyahua.
Kako o ovom prvom još uvijek nema dovoljno informacija o tome koji je zapravo cilj navedenog posjeta Iranu, ako ga uopće i ima, posvetit ću se onom drugom.
U izraelskim izborima niti jedna strana – blok desnog Likuda aktualnog premijera Netanyahua i krajnje desnih i ortodoksnih stranaka, te blok na čelu s bivšim vojnim zapovjednikom Gadijem Eisenkotom – nije uspjela osvojiti većinu od 61 mandata od ukupno 120 zastupnika Knesseta – potrebnu za formiranje vlade. Štoviše, obje su liste daleko od tog praga.
Najizglednijim barem do danas (malo više kasnije u tekstu) zato bi bio pokušaj uspostave koalicijske vlade s obzirom kako ni jedna od spomenutog dvojca ne želi koalirati s arapskim listama koje su osvojile rekordnih oko 20 mandata i koje bi time mogle odlučiti o pobjedniku. Ako ne uspiju formirati koalicijsku vladu ili vladu nacionalnog jedinstva na koju je prije izbora pozvao i Trump, jedina će opcija biti novi izbori. Ali to je vrlo loša opcija. Vremena za nove političke predizborne borbe i za bacanje novca u vjetar Izrael nema uslijed problema s Gazom, neprijateljstava sa susjedima, kao i opasnog, sada već samo američkog rata s Iranom koji još uvijek nije završen i koji u svakom trenutku može eskalirati skupa s bliskoistočnom regijom.
Prelomio predsjednik Herzog?
Vođa Yashara Gadi Eisenkot u četvrtak je dobio podršku većine članova Knesseta za premijera nakon što su se stranke konzultirale s predsjednikom Isaacom Herzogom, čime mu je otvoren put za dodjelu mandata za pokušaj formiranja sljedeće vlade.
O tome je pisao The Times of Israel.
Nakon sastanaka, Herzog je rekao da su predstavnici frakcija od ukupno 67 zastupnika podržali Eisenkota, dok su frakcije od ukupno 46 zastupnika preporučile premijera Netanyahua.
Iako je rezultat bio “jasan”, predsjednik je rekao da će održati daljnje razgovore s čelnicima stranaka kako bi razjasnio situaciju prije nego što u nedjelju dodijeli mandat za formiranje vlade.
Odgovor je stigao u nedjelju, 8. studenog.
Predsjednik Herzog izabrao je Gadija Eisenkota da prvi dobije priliku za formiranje nove izraelske vlade, prema izjavi koju je njegov ured objavio u subotu navečer. O tome je izvijestio DW.
Izraelski Chanal 12 navodi kako će Eisenkotu mandat za formiranje vlade biti uručen 8. studenog.
Tjedna analiza Zorana Metera: Srbija na razmeđu između mitova i katarze; Hrvatska ne smije biti naivna
Eisenkot sada ima 28 dana za formiranje vlade. Međutim, formiranje koalicije ostaje težak zadatak, budući da je sam Eisenkot prethodno isključio sudjelovanje arapskih stranaka u vladi. Međutim, bez njihove podrške oporbeni blok nema većinu što bi stvar opet moglo vratiti na početak tj, nigdje.
