Početak štrajka prosvjetnih radnika u Unsko-sanskom kantonu i štrajk upozorenja u Tuzlanskom kantonu ponovno otvaraju pitanje položaja zaposlenih u obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Nakon prosvjeda održanog prije nešto više od mjesec dana u Kantonu Sarajevo te najave prosvjeda u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, u priopćenju se upozorava da nezadovoljstvo prosvjetnih radnika nije izoliran slučaj ni problem samo jednog kantona.
Riječ je, ističe se, o ozbiljnom društvenom problemu i širem upozorenju na odnos vlasti prema ljudima koji obrazuju i odgajaju buduće generacije.
„Iza štrajkova, prosvjeda i zahtjeva za boljim uvjetima rada krije se mnogo više od borbe za veće plaće. Tu su osjećaj podcijenjenosti, nedovoljno vrednovanje rada, nezadovoljstvo odnosom nadležnih institucija, ali i sve izraženiji osjećaj da se glas onih koji svakodnevno rade s djecom ne čuje onda kada se donose odluke koje izravno utječu na njihovu profesiju”, navodi se u priopćenju.
Pritom se vlastima upućuje pitanje tko će sutra željeti biti učitelj, nastavnik ili profesor ako sadašnji položaj zaposlenih u obrazovanju mladima ne pruža razlog za odabir tog zanimanja.
Sve više obveza, a nedovoljno priznanja
Godine školovanja, ulaganje u obrazovanje i stručnost, svakodnevna odgovornost i emocionalni napor često nisu praćeni odgovarajućim materijalnim i društvenim priznanjem. Prosvjetni radnici istodobno se suočavaju sa sve većim administrativnim obvezama, pritiscima, nedostatkom podrške i osjećajem da se njihova profesija ne cijeni onoliko koliko zaslužuje.
„Kada mladi ljudi promatraju položaj svojih nastavnika, teško je očekivati da će u toj profesiji prepoznati sigurnost, perspektivu i dostojanstvo, zbog čega se od te profesije sve više udaljavaju. To je problem koji se neće osjetiti samo danas, nego će njegove posljedice postati sve vidljivije u godinama koje dolaze”, upozorava se.
U priopćenju se ukazuje i na raskorak između poruka vlasti o reformama, razvoju, europskom putu i ostanku mladih u Bosni i Hercegovini te odnosa prema obrazovanju. Teško je govoriti o budućnosti zemlje ako se istodobno zanemaruje jedan od njezinih temelja, poručuju autori.
Problemi se ne mogu riješiti odgađanjem
Štrajkovi u Unsko-sanskom i Tuzlanskom kantonu trebali bi biti ozbiljan signal svim razinama vlasti jer njihovo značenje nadilazi sindikalne aktivnosti i borbu za pojedinačne interese. U priopćenju se naglašava da je riječ o pitanju kakvo obrazovanje društvo želi i kakvu budućnost gradi, ali i poruci da se problemi u obrazovanju više ne smiju ignorirati.
„Štrajkovi i prosvjedi ne bi smjeli biti jedini način da se čuje glas onih koji oblikuju generacije koje dolaze. Problemi se ne mogu riješiti odgađanjem, prebacivanjem odgovornosti, sudskim zabranama štrajkova ili čekanjem da nezadovoljstvo prođe”, ističe se u priopćenju.
Odgovornost za budućnost obrazovanja stoga se izravno povezuje s današnjim odlukama vlasti i odnosom prema zaposlenima u školama.
„Način na koji se danas odnosimo prema onima koji obrazuju djecu odredit će kakve ćemo generacije imati sutra, a odgovornost za tu budućnost počinje upravo odlukama koje vlast donosi danas”, zaključuje se u priopćenju.
