ZADAR – Znanstveno istraživanje dr. sc. Tome Marelića s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru i trenutnog dopredsjednika Radne skupine za povijest kartografije pri Međunarodnom kartografskom društvu (ICA) privuklo je pozornost međunarodne javnosti te je detaljno prikazano u sklopu serijala Strange Maps na uglednom portalu Big Think — vodećoj globalnoj platformi posvećenoj promoviranju vrhunskih znanstvenih otkrića, povijesnih tema i stručnih analiza.
U članku autora Franka Jacobsa, koji uključuje i intervju s dr. sc. Marelićem, predstavljeni su ključni rezultati njegovog istraživanja jedne od najdugovječnijih zagonetki u povijesti kartografije: porijekla srednjovjekovnih portulanskih karata koje su se iznenadno pojavile krajem 13. stoljeća na Sredozemlju bez jasnih srednjovjekovnih preteča.
Uvriježeno mišljenje o porijeklu portulanskih karata u akademskoj zajednici, ali i šire, je da su one same po sebi dokaz da su pomorci u kasnom srednjem vijeku sustavno prikupljali goleme količine podataka o kursovima i udaljenostima koje su kartografi, potom, pretvorili u grafički prikaz prostora bez ikakve primjene tehnika kartografskog projiciranja. Međutim, povijesni izvori koji taj scenarij potvrđuju nisu pronađeni ili uopće ne postoje. S druge strane, rezultati Marelićeve studije − temeljene na kartometrijskim analizama geometrije portulanskih karata u kombinaciji s poznatim povijesnim izvorima, i čiji su rezultati do sada objavljeni u pet članaka u renomiranim znanstvenim časopisima – argumentirano pobijaju tu ideju i sugeriraju da su portulanske karte zapravo kasnosrednjovjekovne kopije karata koje su izvorno bile izrađene u ranijem razdoblju, po svoj prilici u klasičnoj antici.
U svojem prvom članku Marelić je dokazao da najstarije poznate portulanske karte nepoznatih autora (tzv. Pisana i Cortona karte) − a koje neki znanstvenici smatraju primitivnijima − sadrže dijelove obalne crte gotovo identične onima na kartama koje je izrado đenoveški kartograf Pietro Vesconte početkom 14. stoljeća, a koje se smatraju sofisticiranijima, što egzaktno upućuje da su sve kopije istog kartografskog izvornika.
U drugom članku Marelić je kvantitativno dokazao da su Vesconteove karte najtočnije na regionalnoj razini tijekom razdoblja od tri stoljeća, što znači da u razdoblju od 13. do 16. st. ne samo da prikaz prostora nije bio nimalo poboljšan, već i da su neke novije karte manje točne od starih karata. Uz to, članak po prvi put okuplja tri povijesna izvora koja eksplicitno tvrde da su izvornici portulanskih karata izvorno izrađeni u klasičnoj antici. Jedan od tih izvora je i knjiga „O plovidbi“ Dubrovčanina Benedikta Kotruljevića iz 1464. g. u kojoj piše da su pomorske (portulanske) karte nastale zahvaljujući grčko-rimskom astronomu, geografu i kartografu (Klaudiju) Ptolomeju iz 2. stoljeća koji je „sastavio kartu svijeta prema kojoj smo mi izradili pomorsku kartu koja nas uči ploviti po moru i ne dopušta nam da lutamo“ te „…ipak njemu dugujemo mnogo jer danas ne lutamo. Štoviše, ono što su moreplovci spočetka obavljali prema slučaju i svojoj prosudbi, mi smo sada uredili prema vjetrovima i geografskim mjerama.“
Marelićev treći članak sadrži prvu kartometrijsku analizu portulanskih atlasa uopće i dokazuje da je zapravo riječ o tipičnim slikama prostora na portulanskim kartama, samo proizvoljno razrezanima na fizički odvojene listove te iznosi dodatne opsežne dokaze koji demantiraju srednjovjekovno podrijetlo njihovih prostornih podataka.
Njegov četvrti članak predstavlja pomak prema kartometrijskim dokazima o podrijetlu prostornih podataka na portulanskim kartama i atlasima iz klasične antike. U njemu je kvantitativno analizirao tekst Qutb al-Din al-Shirazija – perzijskog znanstvenika iz druge polovice 13. stoljeća – koji sadrži opis karte koju su, kako tvrdi, izvorno izradili „grčki mudraci i drevni geometri“ i identificirao je numeričke dokaze koji podupiru tu al-Shirazijevu izjavu. Također, Marelić u njemu predlaže da je tajanstvena portulanska milja (od oko 1,25 km, a čiji iznos do sada nije bio uspješno pretpostavljen) zapravo kasnosrednjovjekovni nusproizvod tretiranja Ptolemejevih netočnih intervala geografske dužine uzduž srednje paralele Mediterana (φ=36°) kao udaljenosti i njihove primjene na geometrijski relativno točnu sliku tog prostora.
U konačnici, njegov peti članak predlaže do sada najjednostavniji model koji objašnjava kako su srednjovjekovni ilustratori sastavili kompozit zvan portulanska karta, koji je u skladu s povijesnim razvojem kartografskih projekcija i koji objašnjava osnovni uzrok takozvanog “Mercatorovog efekta” na prikazu Sredozemnog i Crnog mora na tim kartama. Članak egzaktno demonstrira da je tzv. Carta Riccardiana (portulanska karta nepoznatog autora, a koju je, čini se, zapravo izradio Pietro Vesconte između 1300. i 1325. g.) zapravo mozaik regionalnih karata u različito kalibriranim ekvidistantnim cilindričnim projekcijama, a koje se izvorno pripisuju grčko-rimskom kartografu Marinu iz Tira (1. stoljeće). Te elemente su, potom – Marelić pretpostavlja – srednjovjekovni crtači koji nisu poznavali mehaniku kartografskih projekcija, zarotirali za otprilike polovicu njihove zakrenutosti na ekvidistantnoj konusnoj projekciji centriranoj na Gibraltaru, a čiji se izum pripisuje drugom grčko-rimskom kartografu; Klaudiju Ptolomeju (2. stoljeće).
Iako rezultati Marelićeve studije ne daju potpun i konačan odgovor na pitanje o podrijetlu prostornih podataka na portulanskim kartama, oni kao cjelina sugeriraju da su grčko-rimska znanost i tehnologija bile na višoj razini nego što trenutno znamo, a što je samo po sebi zaključak koji poziva na daljnje istraživanje.
Dr. sc. Marelić smatra da su njihovi izvornici najvjerojatnije nastali u Rimskom carstvu tijekom vladavine cara Trajana (na prijealzu iz 1. u 2. stoljeće) kada je ono imalo najveći prostorni obuhvat iz dva razloga. Jedan je taj što su granice Carstva iz tog doba gotovo savršeno odgovaraju prostoru tipično prikazanim na portulanskim kartam. Drugi razlog je što je to bilo jedino razdoblje u povijesti kada se cijeli prostor prikazan na njima nalazio pod jedinstvenom političkom vlašću koja je imala ne samo interes za kartiranje svog teritorija, već i sredstva i znanje da to provede u djelo na jednakoj visokoj razini točnosti po čitavom kartiranom prostoru – okolnosti kakve nisu postojale ni u jednom razdoblju prije ili nakon toga.
Izvorni članak i intervju s dr. sc. Tomom Marelićem s portala Big Think na engleskom jeziku može se pročitati OVDJE.
D.G.
