Da život i smrt ponekad mogu biti ironični, pokazalo se i ovih dana, nakon što nas je napustio popularni glazbenik Mate Mišo Kovač. Ironija je u tome što je neupitni kralj Torcide pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Bila je to posljednja želja legendarnog Miše, koji je odlučio vječno počivati uz neprežaljenog sina Edija.
Kako to obično u Hrvatskoj biva, Mišin je ispraćaj podijelio javnost pa je dobar dio građana ispod glasa komentirao kako je ono što su mu priredili na Poljudu bilo neumjesno, pretjerano i ispod svake razine dostojanstva, što Hrvatsku dovodi u rang sa Srbijom, u kojoj se svaki događaj pretvara u paradu kiča. U splitsku paradu odlučio se uklopiti i vječni politički strateg, premijer Andrej Plenković, koji dobro zna da može profitirati ako narodu da kruha i igara. Moguće je, naravno, da je Plenković privatno veliki Mišin obožavatelj, jer ipak je potekao iz Dalmacije i s ponosom ističe svoje korijene. No dio javnosti i kritičara njegov je dolazak u Splitu protumačio kao pokušaj skupljanja političkih bodova.
Dolaskom na Poljud, na kojem se okupilo više od 30 tisuća građana kako bi ispratilo Mišu, Plenković je pokušao promijeniti percepciju o poljuljanim odnosima s Torcidom i generalno splitskom publikom, pa se ispraćaj popularnog pjevača pretvorio u svojevrsni predizborni skup nedugo nakon skandala vezanog uz utakmicu s Ajaxom, kada je dio splitskih navijača uzvikivao antisemitske i nacističke parole. Ti su prizori obišli Europu, što Plenkoviću nije najbolje sjelo, baš kao što ni Torcidi nije sjelo kada im je dao do znanja da se u Splitu neće graditi novi stadion.
Politička parada
Sada kada je došao među njih i na Mišinu ispraćaju stao odmah uz njegovu udovicu, Plenković je, čini se znatno ublažio negativnu percepciju o sebi i pružio Torcidi ruku pomirenja, a svijetu koji je nedavno na Poljudu svjedočio neviđenom skandalu poslao poruku da su splitski navijači obiteljski ljudi koji vole pjevati, a za izgrede na stadionima odgovorna je nekolicina marginalaca koji su prešli granicu.
Granica između dostojanstvenog oproštaja i estradno-političkog spektakla prijeđena je i s Mišinim ispraćajem, smatraju mnogi. Posebice se to odnosi na odluku organizatora da pogrebno vozilo s lijesom pokojnika vozi krugove po atletskoj stazi stadiona pred desecima tisuća Mišinih obožavatelja, što je djelovalo bizarno i neukusno i mnogi su stekli dojam da se pokojnikovi posmrtni ostaci pretvaraju u stadionsku atrakciju za mase, čime se narušava intimnost, pa i privatnost, samog čina smrti i žalovanja.
Mišo je, doduše, i sam bio prilično teatralan, pa je i mrtav napunio Poljud, ali granica između koncerta i posljednjeg ispraćaja ipak bi morala biti vidljiva kako bi se očuvalo dostojanstvo i iskazalo poštovanje prema pokojniku. No, umjesto dostojanstvenog ispraćaja u komemorativnom tonu, događaj u Splitu pretvorio se u spektakl s bakljama, navijačkim skandiranjem i nastupima estradnih zvijezda na stadionu po kojemu su Mišu vozili ukrug, a za to je vrijeme vozač pogrebnog automobila ležerno žvakao žvakaću gumu. Kritički se može sagledati i to što je događaj iskorišten za političku paradu, čime su se emocije Mišinih obožavatelja instrumentalizirale za politički marketing.
Estradizacija smrti
Organizatori, pak, tvrde da je sve ono što smo vidjeli na Poljudu odrađeno u skladu sa željama obitelji i Mišinim životnim stilom, jer on je veći od života, no to ne znači da se događaj nije mogao organizirati dostojanstvenije i bez vozanja lijesa uz nogometni teren. Nesumnjivo je da je odlazak Miše Kovača kao jedne od najvećih i najautentičnijih zvijezda hrvatske, a ponajprije dalmatinske glazbe, označio kraj jedne ere. Čovjek koji je svojim glasom i karizmom desetljećima spajao ljude zaslužio je dubok naklon. No ono što se odigralo na stadionu uz koji je Mišo bio emotivno vezan nadilazi čin oproštaja od velikog umjetnika, jer kada se ogoli tuga obitelji i stotina tisuća obožavatelja, poljudski ispraćaj postaje duboko kontradiktoran društveno-politički fenomen s kojim je na vidjelo izašla sklonost pretvaranja intimnog pijeteta u javni spektakl.
Sve viđeno nalikuje na ono što se u sociologiji naziva komodifikacijom emocija. Živimo, očito, u vremenu u kojem se sve, pa i posmrtni ostaci jedne glazbene legende, pokušava pretvoriti u estradni sadržaj visoke produkcije, pa je i odluka da pogrebno vozilo kruži po Poljudu uz upaljene baklje plesala na rubu između dostojanstvenog oproštaja i stadionskog derneka koji je kod mnogih izazvao nelagodu i otvorio pitanje gdje prestaje žaljenje za nekim ljudskim životom, a počinje estradizacija smrti radi zadržavanja medijske pažnje.
Dolazak državnog vrha u poljudsku ložu ne može se promatrati odvojeno od političkog konteksta, a zaključak je da je poentirao Plenković pretvarajući potencijalno neprijateljski poligon u prostor nacionalnog zajedništva i emotivne bliskosti s potencijalnim biračkim tijelom. Da je premijeru doista bilo stalo da se pojavi na Poljudu, jasno je iz toga što je za Mišin ispraćaj pronašao vremena u gustom rasporedu i obvezama u Bruxellesu.
Emotivne crtice
Plenković je, uostalom, i javno naglasio da je prilagodio državničke obveze kako bi stigao u Split čim je doznao da će se posljednji ispraćaj održati na Poljudu. A time je poslao poruku da su mu Dalmacija i njezine ikone apsolutni prioritet. Emotivnim crticama iz života i prisjećanjima na djetinjstvo u Tučepima, gdje je prvi put na plaži ugledao Mišu, čije pjesme zna od srednjoškolskih dana, Plenković se iz formalnog političara transformirao u običnog Dalmatinca koji razumije bit tog splitskog oproštaja. Sjedeći uz Mišinu uplakanu suprugu, premijer je zauzeo poziciju institucionalnog zaštitnika glazbenikove obitelji u trenucima njihove tuge, a nije propustio pohvaliti dostojanstvenu organizaciju i fenomenalnu atmosferu. Time je naznačio da njegova vlada ne ratuje s cijelim navijačkim pukom u Splitu, nego samo s izoliranim nasilnim pojedincima. Sve u svemu, moglo bi se reći da se na Mišinu ispraćaju još jednom pokazao Plenkovićev pragmatizam i neupitan osjećaj za politički marketing. Dok se suočavao s kritikama i napetostima u gradu pod Marjanom, on je narativ okrenuo u svoju korist, potvrđujući time tko zna koji put da nepogrešivo prepoznaje trenutke koje bi mogao kapitalizirati. Istina je da u dijelu biračkog tijela ovakav potez možda izaziva kontraefekt i djeluje kalkulantski, politički, pa i neiskreno.
Istina je i da Plenkovićev dolazak u Split na Mišin ispraćaj ne rješava bitne problem jer emocije s Poljuda brzo splasnu. Na stolu i dalje ostaju stvarni problemi, pa i odluka o tome da se u Splitu ne gradi novi stadion, ali je u konačnici i ovaj manevar pokazao njegovu poznatu sposobnost da kontrolira štetu i nameće teme, odnosnu jednu od njegovih najizraženijih i najjačih političkih vještina, neovisno o tome smatra li javnost ovakve poteze iskrenim pijetetom ili čistim političkim oportunizom.
Jasne granice
Na koncu, što god javnost mislila, ostaje činjenica da se poljudski ispraćaj Mate Miše Kovača pretvorio u zrcalo u kojem se ogleda slika današnje Hrvatske i društva u kojem živimo. Neosporno je da je Mišo i sam živio glasno i volio mase na svojim nastupima, pa bi se moglo reći da je na isti način i ispraćen. Istodobno je politička kulisa tog ispraćaja ostavila gorak okus proračunatosti. Mišo uistinu jest zaslužio svaku pjesmu koja je u njegovu čast otpjevana na Poljudu. No, društvo, politika, pa na koncu i organizatori pali su na ispitu ukusa iskoristivši svetost i dostojanstvo trenutka za skupljanje medijskih bodova. Poljudski ispraćaj Miše Kovača pretvoren je tako u priču o društvu koje je u jednu ruku duboko sentimentalno i sjetno za vremenima koja su prošla, ali i u priču o društvu koje je izgubilo jasne granice između estrade, politike, religije i, na kraju krajeva, pijeteta.
