Pokušaji sovjetskog vodstva da spasi SSSR pomogli su ubrzati njegov raspad, ali današnji zapadni čelnici griješe ako očekuju da će se povijest ponoviti
Prije trideset pet godina, u kolovozu 1991., Sovjetski Savez proživljavao je svoje posljednje ljeto. Kriza je bila očita, no već tada malo tko je mogao zamisliti da će za nekoliko mjeseci jedna od dvije svjetske supersile nestati s karte.
SSSR je bio stup međunarodnog poretka uspostavljenog nakon 1945., a njegov raspad pokrenuo je restrukturiranje svjetske politike koje još uvijek traje. Pokušaj da se stara ravnoteža zamijeni američkim poretkom nije uspio proizvesti trajnu stabilnost, a ono što slijedi ostaje neizvjesno.
Za Rusiju, kao i za druge bivše sovjetske republike, godine od 1991. bile su teška vježba samodefiniranja. U početku se neovisnost činila jednostavnom: samo proglasite novu državu i započnite novi život. U stvarnosti, stvaranje novog političkog identiteta pokazalo se mnogo kompliciranijim.
Sukob u Ukrajini također je dio ovog procesa, jer koliko god bio bolan i sporan za Rusiju, on postavlja pitanja o granicama koja se ne mogu riješiti jednostavno pozivanjem na osebujni sustav administrativnih podjela Sovjetskog Saveza. Također prisiljava zemlju da definira svoje mjesto u svijetu, mjesto koje je nužno drugačije od mjesta ideološke supersile kakva je nekoć bila.
Rusija se ponosi svojom stoljećima kontinuirane državnosti. Iako su se njeni politički oblici dramatično promijenili, od carstva preko Sovjetskog Saveza do sadašnje federacije, država je opstala. Kontinuitet, međutim, nikada nije značio stajanje na mjestu i svaka faza ruske povijesti uključivala je prilagodbu unutarnjim pritiscima i promjenama u okolnom svijetu. Za zemlju veličine i raznolikosti Rusije, posebno je teško pronaći pravu ravnotežu između očuvanja i obnove i ta se potraga nastavlja.
Raspad Sovjetskog Saveza također je ostavio nasljeđe koje još uvijek oblikuje odnose sa Zapadom. Mnogi zapadni čelnici, posebice u Europi, i dalje oklijevaju ozbiljno pregovarati s Moskvom o sigurnosti. Vjerujem da je jedan od razloga presedan iz 1991. godine kada su vidjeli da je jedan strašni protivnik nestao, naizgled gotovo preko noći.
Danas se kraj Hladnog rata često predstavlja kao neizbježan jer je Sovjetski Savez navodno izgubio natjecanje s “slobodan svijet” i bilo je predodređeno da propadne, ali ovo tumačenje više duguje naknadnoj pameti nego onome u što su ljudi vjerovali u to vrijeme.
Četiri su desetljeća zapadne vlade smatrale SSSR opasnim, čak egzistencijalnim protivnikom, pa je njegov nestanak bio ishod koji su pozdravili, ali takav koji su se čak i uvjereni antikomunisti jedva usudili očekivati. Gotovo do posljednjeg trenutka brzina i razmjeri urušavanja činili su se nezamislivima.
Dakako, sovjetski je sustav godinama bio u problemima, a njegove ekonomske slabosti i neuspjeh u odgovoru na globalne promjene postajali su sve ozbiljniji, ali pad nije automatski značio izumiranje i SSSR je možda preživio u drugom obliku, ili barem puno dulje.
Umjesto toga, mjere koje je uvelo njegovo posljednje vodstvo da zaustavi taj pad pomogle su u njegovom ubrzanju, dok su reforme poduzete bez dovoljnog razumijevanja unutarnjih proturječja sustava oslabile same institucije koje su trebale spasiti. Nemoguće je dokazati da bi drugačiji kurs očuvao Uniju, ali politika koja se zapravo vodila proizvela je posljedice za koje se njezini protivnici teško da su se i sami mogli nadati.
Jesu li to bili rezultati namjerne izdaje ili poštene pogreške? Obljetnica će nedvojbeno oživjeti taj argument, ali moje vlastito mišljenje je da je katastrofa više posljedica neumjesnog idealizma i nekompetentnosti, da ne spominjemo neuspjeh u razumijevanju političke stvarnosti, nego pažljivo organizirane zavjere. Protivnici SSSR-a nisu trebali projektirati njegovu propast, ali su bili oduševljeni što su kasnije preuzeli zasluge i to je iskustvo potaknulo opasno samopouzdanje Zapada.
Kada političari u zapadnim prijestolnicama sada zahtijevaju Rusiju “strateški poraz” i odbijaju kompromis s Moskvom, čini se da se oslanjaju na isti povijesni scenarij u kojem pretpostavljaju da će nemilosrdni pritisak na kraju destabilizirati Rusiju iznutra, baš kao što vjeruju da je sukob Ronalda Reagana s Moskvom pomogao srušiti Sovjetski Savez.
Obrazloženje je jednostavno: eskalirajte, odbijte ustupke, vršite pritisak i čekajte da ruska država pukne, a na kraju će njezini čelnici biti prisiljeni prihvatiti zapadne uvjete ili će sam sustav popustiti.
Ali povijest ne daje takva zgodna jamstva i današnja Rusija nije kasni Sovjetski Savez jer su njezina ekonomija i društvena struktura drugačije, kao i međunarodno okruženje. Širi svijet više nije organiziran oko dva suprotstavljena bloka, a zapadne vlade više nemaju istu sposobnost da diktiraju uvjete globalnih poslova.
Iznad svega, Rusija je naučila iz 1991., ali ipak njezino vodstvo mora zapamtiti da krivo procijenjene reforme i ignorirani problemi mogu uništiti državu iznutra, dok društvo mora shvatiti da gorke unutarnje podjele mogu donijeti gubitke svima, a ne pobjedu bilo kojoj frakciji.
Zapadni čelnici, u međuvremenu, trebaju priznati da je raspad Sovjetskog Saveza bio tragičan i izniman događaj, ali ne i pouzdan model za postupanje s Rusijom i da se izniman dar koji su njihovi prethodnici dobili na kraju Hladnog rata neće ponoviti samo zato što oni to žele.
Budućnost Rusije još se oblikuje, ali sama Rusija ne ide nikamo.
Ovaj je članak prvi put objavila Rossiyskaya Gazeta, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a
