Tako je to u životu, Jerko Leko trebao je, eto, biti tek čovjek za dvije utakmice, svojevrsni čuvar ključeva maksimirske svlačionice dok se u nju ne useli novi, dugoročno zamišljeni stanar, no onda je pobijedio Sunderland, zatim i Varaždin, i odjednom se pokazalo da čovjek koji je trebao skratiti vrijeme može kupiti i – povjerenje. I to ne samo igrača i navijača nego, što je u cijeloj priči najvažnije, Zvonimira Bobana. Dvije utakmice, šest bodova, šest dana, i, evo, jedna prilično ozbiljna promjena plana…
Izraz “do daljnjega”, kojim je Leko nakon varaždinske pobjede opisao vlastiti status, ipak nije definirao cijelu priču, jer u Dinamu su takve formulacije često imale vrlo rastezljivo značenje, od nekoliko tjedana do nekoliko godina, bez obzira na trajanje ugovora, što je u Lekinom slučaju do kraja sezone, a maksimirska povijest nudi dovoljno primjera da se iz nje mogu izvući i argumenti za Leku, ali i poprilično ozbiljna upozorenja.
U posljednjih 15-ak godina, naime, nekoliko je privremenih trenera u Maksimiru dočekalo promaknuće, ali znatno manje njih i prvu godišnjicu stalnoga mandata. Marijan Vlak, primjerice, u studenome 2008. preuzeo je momčad nakon odlaska Branka Ivankovića, 10. prosinca dobio potvrdu Izvršnog odbora, a već 5. ožujka 2009. ostao bez posla. Dakle, nepuna tri mjeseca nakon što je privremena dužnost postala trajna. Nije pomoglo ni to što je Dinamo dobro krenuo, niti Vlakovo poznavanje svih hodnika maksimirskoga kluba.
Zoran Mamić, pak, predstavlja drukčiji primjer, gotovo iznimku koja potvrđuje pravilo. Iako treba znati da su i njegovi povijesne okolnosti dramatično drugačije, znate zašto i važnije, zbog koga i čega. No, u listopadu 2013. momčad je preuzeo nakon odlaska Branka Ivankovića, s dogovorom da je vodi do zimske stanke, međutim, u prosincu je dobio stalni posao, a na klupi ostao sve do srpnja 2016. godine. Otprilike dvije godine i sedam mjeseci od formalne potvrde. U srpnju 2020. ponovno je krenuo kao privremeni trener, predviđen za posljednja tri prvenstvena kola, pa opet dobio puno povjerenje. Drugi mandat potrajao je gotovo osam mjeseci, do ožujka 2021., kada je podnio ostavku nakon pravomoćne sudske presude, odnosno zbog razloga koji nisu bili vezani uz rezultate.
Mario Cvitanović, nadalje, imao je sličnu početnu poziciju kao Leko. U ljeto 2017. iz Dinamova je pogona, nakon rada s mladima, uskočio u prvu momčad, brzo dobio stalni angažman i izdržao do ožujka 2018. Oko osam mjeseci. Damir Krznar, pak, nakon Mamićeva odlaska u ožujku 2021. preuzeo je kormilo i odmah protiv Tottenhama režirao povijesnih 3:0. Osvojio je potom dvostruku krunu, ostao i u sljedećoj sezoni, no početkom prosinca podnio ostavku nakon ispadanja iz Kupa protiv Rijeke. Ukupno osam i pol mjeseci. Možda su još poučniji primjeri iz razdoblja koje je slijedilo. Željko Kopić u prosincu 2021. imenovan je privremenim trenerom do kraja polusezone, pobijedio West Ham u Londonu, zatim 22. prosinca dobio stalni posao, čak i ovlasti sportskog direktora, no već 21. travnja 2022. morao je otići. Četiri mjeseca od potvrde. Naslijedio ga je Ante Čačić, također kao kratkoročni izbor, ovaj put za posljednjih pet prvenstvenih kola. Osvojio je naslov, 28. svibnja dobio jednogodišnji ugovor, potom uveo Dinamo u Ligu prvaka i pobijedio Chelsea, ali smijenjen je 6. travnja 2023. Ni on, dakle, nije dočekao prvu godišnjicu novog ugovora.
Sandro Perković prošle je sezone ponudio dodatno upozorenje. Nakon odlaska Fabija Cannavara preuzeo je momčad, ostvario šest pobjeda u osam prvenstvenih susreta i Dinamo doveo nadomak naslova koji se već činio izgubljenim. Ipak, stalni posao nije dobio. Završetkom sezone napustio je klub, što pokazuje da ni uspješna vatrogasna intervencija nužno ne vodi dugoročnom povjerenju, iako se i sada u javnosti pa i nekim izvorima iz kluba našao kao jedan od potencijalnih kandidata. Prevedemo li sve na brojke, u sedam spomenutih mandata koji su iz privremenih prerasli u stalne, samo je jedan trajao dulje od godine dana nakon potvrde. To, dakako, nije dokaz da privremeni treneri ne mogu uspjeti, nego prije svega svjedočanstvo o tome koliko je u Dinamu teško sačuvati posao. Bez obzira na način na koji je dobiven.
I zašto bi onda Leko mogao ili trebao biti iznimka? Ponajprije zato što njegov dolazak nije klasična improvizacija, premda je tako izgledao. On nije trener koji je jučer završio igračku karijeru, godinama je gradio trenerski put kroz Lokomotivu i Jarun, a potom u Dinamu prihvatio rad s juniorima i B-momčadi. Nije preskakao stepenice, nije inzistirao na prečacu, nego je čekao trenutak. I kada ga je dočekao, pokazao je sposobnost da igrači odmah prihvate ono što od njih traži. Drugo, i možda važnije, Leko nije osvojio svlačionicu isključivo emocijom.
U Sunderlandu je Dinamo imao jasnu ideju, kompaktnost i agresivnost, igrači su pokazali ono što se posljednjih mjeseci prečesto tražilo povećalom. U Varaždinu nije sve bilo idealno, ali nakon primljenoga pogotka momčad nije potonula, a trener je s pet promjena u početnom sastavu pokazao i da ne namjerava ovisiti o jedanaestorici igrača. Ništa od toga još nije konačni dokaz, ali ipak je pokazatelj da je u nekoliko dana uspio dobiti reakciju kakve prije njega nije bilo. Treće, za razliku od nekih prethodnika, Leko ima i izravnu vezu s projektom razvoja mladih igrača. Noa Mikić, Sven Šunta i Borna Orlić nisu mu nepoznanice koje tek treba upoznati, nego igrači čije mogućnosti već poznaje. To može biti prednost u klubu koji deklarativno želi živjeti od vlastite proizvodnje, ali istodobno neprestano vodi rasprave o tome kako tom inkubatoru doista otvoriti nužni prostor.
Ipak, sve navedeno vrijedi uz ogradu da dvije pobjede nisu dovoljne da bi se zaključilo kako je Dinamo pronašao trenera za nekoliko godina. Pozitivni šok ima svoj rok trajanja, a sada slijede i protivnici koji se drukčije postavljaju, prvenstvene utakmice u kojima treba napadati organiziranu obranu, osvajanje bodova, rotacije, nezadovoljni igrači i neizbježne rezultatske krize. Da, jedno je momčad probuditi, drugo držati je budnom.
No, prva reakcija, i momčdska i trenerska nešto znači, i u nekom međuprostoru će se, zapravo, lomiti Lekina budućnost, i Bobanova odgovornost. Jerko Leko, dakle, ima argumente za uspjeh, a maksimirska povijest dovoljno razloga za oprez. Dinamo je u posljednjih nekoliko dana pronašao nešto što je dugo tražio – momčad koja ponovno izgleda kao momčad, sada treba vidjeti je li pronašao i trenera koji je može takvom zadržati. Za konačni sud, jasno, ipak neće biti dovoljne samo dvije utakmice, ali ni produljivanje izraza “do daljnjega…”
