Ovaj autor u svojim komentarima često se bavio izazovima energetske tranzicije i realne provedbe Pariškog sporazuma zaključenog 1975. godine. U najnovijim političkim prilikama, makijavelističkom ispitivanju američkog vodstva kako držati vlast u nepogodnoj parlamentarnoj većini, europskom lutanju između zelene tranzicije, međunarodne konkurentnosti i održive političke stabilnosti, a sve to u okolnostima ratova i rastuće ratne opasnosti, tko se još sjeća Pariškog sporazuma?
Upotreba energije poslije zaključivanja Pariškog sporazuma
S potpisivanjem Pariškog sporazuma o klimi 2015. g. činilo se kao da svijet postaje svjestan opasnosti od nepovoljnih klimatskih promjena izazvanih intenzivnom eksploatacijom fosilnih izvora energije te organizira plan suprotstavljanja tome. Sporazum je označio načelnu globalnu suglasnost o energetskoj tranziciji prema povećanju korištenja obnovljivih izvora energije. Ali njime nisu konkretizirana potrebna ulaganja kao ni dinamika promjene.(1)
Trebalo je osnovati međunarodnu banku za ulaganje u energetsku tranziciju s financiranjem od najmanje 100 milijardi dolara godišnje, prikupljenih od razvijenih zemalja. Konkretizacija je trebala uslijediti godišnjim konferencijama.
U realnim okolnostima to naprosto nije išlo. Ekspanzija globalnog kapitalizma učinila je da globalno djeluje mehanizam tržišta i kapitala, uz postojanje tzv. “nevidljive ruke” Adama Smitha ili zakonitosti tržišta, ponude i potražnje.(2) Tako ni stanje u energetici realno ne zavisi o ciljevima energetske tranzicije već o težnji za dobiti i održavanju tvrtki na tržišnim pozicijama te upravljačkih struktura na vlastitim položajima.
Kad se raščlane osnove korištenja energije u svijetu od Pariškog sporazuma o klimi do danas, on je dalje od realizacije nego kad je zaključen. To najbolje pokazuju podaci o potrošnji energije, prije i poslije Sporazuma, prikazani na tablici 1.
Tablica 1. Potrošnja primarne energije u svijetu, izraženo u EJ (1018 J)
Jedna od glavnih nakana Pariškog sporazuma bilo je, ako već ne smanjivanje porasta upotrebe energije, ono bitno usporavanje povećanja. A svijet danas, tj. 2025. g., troši za petinu energije više nego u godinama prije zaključivanja Pariškog sporazuma, uspoređujući utrošak energije 2025. i 2010. godine.
Razvijene zemlje stagniraju ili nešto smanjuju potrošnju energije, dok zemlje u razvoju sada troše preko 40% energije više, a jedino je Europska unija smanjila utrošak energije za 20-ak postotaka u odnosu na razdoblje prije Sporazuma.
Proizvodnja fosilnih izvora energije sve više raste, za razliku od nakane Pariškog sporazuma. Proizvodnja ugljena u svijetu premašila je 9 milijarda tona u 2024. i 2025. godini. Tempo porasta proizvodnje ugljena u Azijsko – Pacifičkoj regiji s blizu 3% u deset godina poslije zaključivanja Pariškog sporazuma, dvostruko je viši od tempa rasta ukupne proizvodnje ugljena te isto toliko veći od rasta ukupne potrošnje energije u svijetu. Tako se industrijska i vanjskotrgovinska konkurentnost prostora Azije u 21. stoljeću ostvaruje na vrlo sličnim temeljima kao industrijalizacija Europe u 19. stoljeću.(4)
Azijsko – Pacifička makro regija svoju industrijsku konkurentnost temelji na korištenju fosilne energije. Od ukupne svjetske proizvodnje ugljena od nešto preko 9 milijardi tona godišnje u tom prostoru proizvodi se blizu 80%. Najveći proizvođač ugljena, Kina s 4,7 milijarda tona, proizvodi preko polovice svjetskog ugljena i s porastom proizvodnje u proteklih deset godina od prosječno 1,3%. Druga velika i brzo rastuća zemlja, Indija proizvodnjom ugljena premašila je milijardu tona u 2023. g. s rastom od 4,9% u 10 godina, dok se treći svjetski proizvođač ugljena, Indonezija, približila milijardi tona sa stopom rasta od 5,5% između 2015. i 2025. godine.(4)
Proizvodnja nafte u svijetu u protekle tri godine premašila je 4,5 milijarde tona. Najveći svjetski proizvođač nafte, SAD, čije političko vodstvo ne priznaje ni klimatske promjene niti prihvaća energetsku tranziciju, u 2025. približio se proizvodnji od 900 milijuna tona nafte godišnje sa stopom rasta od 4,6% od 2015. do 2025. g.(4)
Svjetska proizvodnja prirodnog plina je također znatno povećana. Već pet godine, od 2021. g. svijet proizvodi više od 4 bilijuna (4000 milijarda) m3 prirodnog plina godišnje, s tim da se ukupna svjetska proizvodnja prirodnog plina sasvim približila cifri od 4200 milijarda m3 u 2025. godini. Najveći svjetski proizvođač, SAD, u 2023. premašio je godišnju proizvodnju od bilijun ili 1000 milijardi m3 godišnje te se u 2025. godini približio proizvodnji od 1100 milijardi m3 prirodnog plina godišnje. Rusija proizvodi oko 600 milijarda m3, s tendencijom smanjivanja proizvodnje poslije napada na Ukrajinu, zbog sankcija SAD-a i EU, dok je Iran unatoč sankcijama, u 2025. proizveo nešto više od 260 milijardi m3.(4)
Emisije CO2, kao glavnog stakleničkog plina, nadmašile su u 2023. godini vrijednosti određene Pariškim sporazumom kao granice koje se ne bi smjele prijeći. Ukupna emisija CO2 iz korištenja energije, procesnih postupaka te isparavanja iz permafrosta u zaleđenim dijelovima Zemlje iznosila je u 2025. godini 41 milijarda tona, dok je emisija CO2 kao posljedica upotrebe energije iznosila blizu 36 milijarda tona, s time da je u 2025. oko 70% od ukupnih emisija dolazilo iz zemalja u razvoju.(4)
Najnovije publikacije te izvještaji međunarodnih organizacija, od Ujedinjenih naroda i Međunarodne agencije za energiju do Svjetske banke i financijskih institucija redom konstatiraju kako su emisije stakleničkih plinova nadmašile granice iz Pariškog sporazuma. No, svi oni s poslovičnim administrativnim optimizmom konstatiraju kako se zajedničkim fokusiranim naporom svijet može vratiti iz „crvenog“ u „granično normalno“ što se tiče obuzdavanja drastičnih posljedica klimatskih promjena.(5)(6)
Cijene energije pod utjecajem geopolitike i ratnih sukoba
Održivo korištenje energije postalo je zaključivanjem Pariškog sporazuma o klimi glavnim ciljem ali i izazovom ekonomskog ustroja i društvenih sustava naše civilizacije. U desetljeću poslije Sporazuma, fokus političkih interesa otklonio se od potrebne razrade društvene strategije održivog razvitka i ekonomske politike energetske tranzicije prema unapređenju međunarodne konkurentnosti i što jeftinijoj upotrebi energije. To je imalo za posljedicu pojeftinjenje cijena fosilne energije te porast, a ne usporavanje korištenja energije, a k tome se pridodao sve širi politički pritisak u pravcu daljnjeg pojeftinjenja energije ili barem sprječavanja njenog značajnog poskupljivanja.
U razdoblju poslije Pariškog sporazuma cijene energije su pojeftinile u odnosu na godine prije Sporazuma, što se vidi iz podataka u tablici 2.
Tablica 2. Cijene nafte i prirodnog plina – prosječne cijene u godini prikaza, cijene nafte u USD/bbl, cijene plina u USD/mln Btu
*) Uzeta je prosječna godišnja stopa inflacije od 3% u 15-godišnjem razdoblju od 2010. do 2025. godine.
**) U slučaju prosječne godišnje inflacije od 3,5%, realna cijena nafte Brent iz 2010., korigirana za inflaciju iznosila bi 2025, oko 133 USD/bbl, a prirodnog plina na TTF tržištu oko 11,5 USD/mln Btu.
Umjesto poskupljenja, poslije Pariškog sporazuma došlo do pojeftinjenja fosilnih izvora energije što je djelovalo na usporavanje energetske tranzicije. Poslije Pariškog sporazuma pa sve do intenziviranja geopolitičkog sukoba Rusije i Ukrajine iza 2020. godine, relativno niske cijene energije bile su glavnim čimbenikom usporavanja njegove provedbe i brže energetske tranzicije.
Poslije 2022. godine do danas, geopolitički sukobi na raznim dijelovima svijeta bili su glavni moderatori kretanja cijena energije, a ne globalna namjera energetske tranzicije u pravcu održive energetike.
Prosječna cijena nafte europskog sortimenta Brent u 2025. godini bila je nominalno za 10-ak dolara po barelu niža od prosjeka 15 godina prije, tj. u 2010. godini. To znači da je nafta Brent u 2025., uzevši u obzir globalnu inflaciju od oko 3% ili 3,5% godišnje, zapravo bila dvostruko jeftinija od prosječne cijene u 2010. godini.
Cijene energije na robnim burzama su znatno poskočile poslije agresije Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine. No, već u 2024. i 2025. one su se vratile na razine od prije krize ili čak na razine pred zaključenje Pariškog sporazuma, ako se uzme u obzir inflacija.
Dakako, cijene energije podložne su tržištu te Smithovoj „nevidljivoj ruci“, u razdoblju 2022.-2023. g., nakon napada Rusije na Ukrajinu i izbijanja Ukrajinskog rata cijene nafte i plina znatno su skočile, dok se od 2023. do 2026. Rusko-Ukrajinskom sukobu u utjecaju na cijene energenata pridružila i nova ratna eskalacija na Bliskom istoku.
Izraelsko – Američki zračni napadi na Iran, potom Iranska blokada tjesnaca Hormuz za izvoz nafte i pomorski promet te kontra blokada prolaza Hormuz od strane SAD-a, sve to je izazvalo porast cijena nafte i prirodnog plina te prouzročilo novu energetsku krizu u prvoj polovici 2026. godine.
Utjecaj Rusko-Ukrajinskog rata te najnovijeg sukoba na Bliskom istoku bio je presudan za skokove cijena energenata. Intenzitet poremećaja tih dviju energetskih kriza bio je znatan, ali različiti. U slučaju Rusko-Ukrajinskog rata cjenovni poremećaj bio je veći a strukturni energetski utjecaj dublji, jer će imati za posljedicu dugoročan odustanak opskrbe Europe energentima iz Rusije te vezivanje za isporuku (fosilne) energije iz SAD-a.
Bliskoistočni poremećaj i energetska kriza koju je on izazvao bila je manjeg cjenovnog intenziteta ali je ona pokazala kako pritisak javnosti na niže cijene fosilnih energenata donosi dobit ali prioritet troškova i dobiti može u dugoročnijem smislu trajno usporiti ili odgoditi ipak potrebnu i nužnu energetsku tranziciju.
Poslije tih poremećaja cijene nafte početkom studenog 2026. godine spustile su se spustile su se na razine od nešto iznad 100 dolara za barel, kao što se vidi na slici 1.
Slika 1. Cijene nafte Brent u listopadu 2026. godine
Izvor: WPC Energy Hrvatska: ENERGETSKI PREGLED; broj 68, 1/11/2026.
Geopolitika i energetska tranzicija
Geopolitika, a osobito njezine krajnje pojave, ratna opasnost i ratni sukobi itekako djeluju na energetiku, najviše preko iznenadnih skokova cijena koji onda utječu na temeljne ekonomske odnose i razvitak energetike te time i na cjelinu gospodarstva. Upotreba energije poslije Pariškog sporazuma pokazuje kako su pojedinačni interesi glavnih sudionika na robnim i energetskim tržištima nadvladali zajednički interes održivosti i energetske tranzicije.
S ulaskom geopolitike i geopolitičkih interesa u fokus političkih strategija, globalna ekonomska strategija restrukturiranja uz energetsku politiku tranzicije zamijenjena je intenziviranjem konkurentnosti, snižavanja troškova. To je imalo za posljedicu prilagodbe ratnoj opasnosti te političkim strategijama tipičnim za ratovanje, a ne za globalno gospodarsko restrukturiranje.
Uz izazove u provedbi pravodobne energetske tranzicije, u trećem desetljeću 21. stoljeća razvojna pitanja potpuno je zasjenila geopolitika, ratovi koji se vode i opća ratna opasnost. Geopolitika je postala prioritet u odnosu na održivost, energetsku tranziciju te pitanja dugoročnog opstanka suvremene civilizacije.
Tome je znatno pridonijela i nova energetska kriza koja je nastala izraelsko-američkim napadom na Iran potkraj veljače 2026. i koja je u prvi čas izazvala novi skok cijena temeljnih energenata, a kasnije posve usmjerila ekonomsku i političku pozornost na što niže cijene energenata a ne na provedbu energetske tranzicije.
Geopolitički sukobi, rat u Europi od 2022. i na Bliskom istoku od 2026. godine, politički prijepori i društveni sukobi u Europi te makijavelističko nastojanje američkog vodstva da održi politički vjerodostojnu vlast u sebi nepovoljnim parlamentarnim prilikama, odvlače globalnu pozornost od strategije održive tranzicije prema utilitarističkim ekonomskim i energetskim politikama s kratkoročnim vizurama, ciljevima, sredstvima i dosezima.
U takvom tipu gospodarskog razvitka i političkih odnosa ciljevi energetske tranzicije i politike tranzicije mogli bi biti potpuno nadomješteni ciljevima geopolitičke dominacije i ratne ekonomije.
Sukob SAD-a i zemalja Zapada s Rusijom, osobito u pogledu daljnjeg proširivanja utjecaja SAD-a i njegovih saveznika na nezavisne države, koje su ranije bile u sastavu bivšeg SSSR-a s jedne strane, kao i naznake prijepora i budućih sukoba između SAD-a i Kine po modelu hladnoratovskog sukobljavanja, glavne su odrednice budućih prijepora i sukoba.
U globalnim političkim odnosima izgleda da se tek oblikuje glavni geopolitički prijepor 21. stoljeća – onaj između SAD-a i Kine. To podsjeća na početak Hladnog rata, potkraj 40-ih godina 20. stoljeća, kad su se oblikovale glavne ideološke, ekonomske i političke suprotnosti, ali sukobi još nisu započeli.
Slično tome, ekonomski i politički odnosi SAD-a i Kine podsjećaju na odmjeravanje snaga i ispitivanje protivnika te vlastitih opcija. Ovo odmjeravanje snaga već se vidi u gospodarskoj sferi, kroz optužbe američke strane uperene ne kineske velike kompanije zbog navodne industrijske špijunaže ili nelojalne konkurencije. To je prisutno i u geopolitičkoj sferi, kroz povremena odmjeravanja političkog utjecaja te vojnih snaga u Južnokineskom moru.
Uz to, ovogodišnja Bliskoistočna kriza rezultirala je javnim pritiscima u pravcu što nižih cijena nafte i plina kao univerzalnog rješenja svakog poremećaja. No, niže cijene fosilnih energenata, ma koliko one izgledale kao povoljno rješenje za opasnost od inflacije ili recesije, na dulji rok imaju za posljedicu odgađanje ili usporavanje globalne energetske tranziciju. Sve u svemu, tako se perspektiva pravodobne energetske tranzicije našla u globalnoj zamci geopolitičkih poremećaja i dobrih želja za ekonomskim prosperitetom uz niže cijene energenata.
Tko se još sjeća Pariškog sporazuma i mari za energetsku tranziciju?
Energetska i gospodarska tranzicija prema trajnoj održivosti mogla bi se brže provoditi uz uključivanje planskog gospodarskog sustava u gospodarstvo tržišta i kapitala, ali to je suprotno od povijesnih iskustava o dominantnoj ulozi tržišta i kapitala, te bi vodilo svojevrsnom povratku globalnog socijalizma koji je ekonomski i društveno poražen u 20. stoljeću.
U izboru između politike dugoročnih općih koristi te politike sukoba i ratova redovito nadvlada ovo drugo. Stoga budućnost svijeta doista kao da se sve više zapliće u zamke geopolitike, a energetske strategije i politike sve više se priklanjaju prioritetima minimalizacije troškova na štetu prioriteta globalne održivosti i energetske tranzicije.
Fokus političke pozornosti u protekla dva desetljeća pomaknuo se s globalne održivosti prvo prema međunarodnoj konkurentnosti uz što niže troškove energije, a potom su izbili novi ili se pojačali stari geopolitički prijepori i regionalni sukobi. Stjecajem geopolitičkih okolnosti, svijet se tako u provedbi energetske tranzicije našao usporedno s ratom u Europi te novim ratnim sukobom na Bliskom istoku.
U takvim okolnostima, uz makijavelističke napore američkog vodstva za održavanjem vjerodostojnog liderskog položaja u nepovoljnim parlamentarnom okruženju, uz europske napore između strategije za pobjedu nad Rusijom održavanja unutarnjeg legitimiteta vlasti u pojedinim europskim državama, doista kao da pravo pitanje postaje – tko se još sjeća Pariškog sporazuma i ozbiljno mari za strategiju i politike energetske tranzicije? …
Izvori:
Dr. sc. Igor Dekanić: Energetika je i dalje u zamci geopolitike
