Smrt Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan ponovno je otvorila pitanje mogućnosti naknadnog utvrđivanja okolnosti smrti pacijenata u zdravstvenim ustanovama. Nakon što je javnost doznala da je policija zbog sumnje na teško ubojstvo uhitila četvoricu medicinskih tehničara, na društvenim mrežama pojavila su se svjedočanstva građana koji sumnjaju u okolnosti smrti svojih bližnjih.
Posebno je osjetljivo pitanje može li se godinama nakon smrti utvrditi je li osoba preminula prirodnim putem ili zbog nasilja. Jedna od mogućnosti tijekom kaznene istrage jest ekshumacija tijela i naknadno sudskomedicinsko vještačenje, ali takav postupak ne jamči pronalazak dokaza.
Sigurnosni stručnjak Željko Cvrtila objasnio nam je o čemu ovisi donošenje odluke o ekshumaciji, što se na posmrtnim ostacima može pronaći nakon nekoliko mjeseci ili godina te zašto pojedine ozljede ostavljaju znatno trajnije tragove od drugih.
Tko može zatražiti ekshumaciju
Prema Cvrtilinim riječima, ekshumacija u okviru kaznene istrage provodi se kada postoji opravdana mogućnost da bi se pregledom posmrtnih ostataka mogli pronaći dokazi važni za rasvjetljavanje okolnosti smrti.
“Policija u suradnji s državnim odvjetništvom može inicirati takav zahtjev, koji onda sud odobrava ili ne odobrava. To se radi ako postoji vjerojatnost da će se ekshumacijom, odnosno obdukcijom tijela, pronaći nekakvi tragovi, iako je od smrti proteklo određeno vrijeme”, objašnjava.
Pritom naglašava da sama sumnja ne znači kako će ekshumacija automatski biti provedena. Potrebno je procijeniti može li takav zahvat uopće dati korisne rezultate. “Ako to više nije moguće zbog promjena koje se događaju u tijelu, onda se takav nalog ne traži. Ali ako postoji vjerojatnost da bi se mogli pronaći određeni tragovi, onda se takav nalog može zatražiti”, kaže Cvrtila. Upravo se zato prilikom odlučivanja o naknadnom pregledu tijela mora voditi računa o vrsti dokaza koji se traže. Neki tragovi nestaju razmjerno brzo, dok drugi mogu ostati sačuvani godinama.
‘Masnice možda nećete vidjeti nakon 6 mjeseci’
Cvrtila objašnjava da se mogućnosti sudskomedicinskog vještačenja znatno razlikuju ovisno o tome istražuje li se eventualno trovanje, fizičko nasilje ili ozljede kostiju. “Ako tražite tragove otrova, onda to ima svoj rok. Ako tražite masnice na tkivu, možda ih već nakon šest mjeseci nećete moći vidjeti. Ako tražite prijelome kostiju, onda se oni mogu vidjeti dok su kosti očuvane, a one se najdulje očuvaju”, kaže.
Kada je riječ o ozljedama koje ostavljaju tragove na kostima, mogućnost njihova naknadnog pronalaska znatno je veća. “Ako tražite trag prolaska metka kroz neku kost, primjerice lubanju, to će se vidjeti. Takve smo slučajeve imali i kod ekshumacija povezanih s Domovinskim ratom, kada su tijela naknadno pronalažena i pregledavana”, kaže Cvrtila dodajući da vrsta ozljede koliko dugo određeni dokaz može ostati sačuvan.
“Znači, sve ovisi o tome kakvi se tragovi traže i sukladno tome procjenjuje se hoće li se oni moći pronaći na tijelu ili neće. Ako se traže određene promjene na kostima, moguće ih je pronaći i nakon duljeg vremena”, zaključuje.
