Nakon događanja u onim, preko noći zaboravljenim, pandemijskim godinama i razdoblju u kojem su mediji od Beroša, pulmologa Sriće, Rudana, Đikića i drugih stručnjaka radili superheroje, mislio sam da me ništa više ne može iznenaditi. Ni ganuti, niti šokirati. Povukao sam se iz javnosti prije nekoliko godina, nakon što sam svoju dionicu odradio u razotkrivanju svih laži u tom dobu pandemijskog medijskog mraka i shvatio da su svakodnevne razmirice oko poreza, BDP-a, komunjara i neoliberala, Plenkovića i Mile Kekina potpuno besmislene i nebitne. Povukao sam se u svoj mali svemir, u potpunosti se okrenuo samo najbližima i pustio druge da se bore za neke više ciljeve.
I gotovo ništa me nije diralo. Do ovog užasa u psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u Zagrebu. Čovjek je preminuo nakon postupanja koje je teško i opisati, a četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za njegovo teško ubojstvo. Ne ulazeći u ono što je prethodilo njegovu dolasku u bolnicu, a navodno se čovjek sam javio tražeći pomoć, na fotografijama izdvojenima iz snimke nadzorne kamere vidi se čisto i nepatvoreno sljepilo zla. Dakle, medicinski tehničar koji se smije, krkani koji čovjeka pritišću svom svojom težinom o krevet, jastuk preko glave koji kao da osjećam na sebi svaki put kad mi se u glavu iscrta ta slika užasa, liječnica koja na mobitelu ili gleda koliku će carinu platiti za tobricu na temuu ili pita Chat GPT koliko jako zavezati čovjeka, a da mu ne puknu kosti.
Sljepilo zla koje im ne dopušta da vide preko te jedne crte razgraničenja koja bi ih trebala podsjetiti da nisu bogovi, da nisu bitniji od čovjeka kojem su, barem prema onome što im piše na diplomama i prema onome čemu se nesretni preminuli nadao kad im je došao, trebali pomoći. Na način koji, navodno, samo oni kao stručnjaci mogu.
Sljepilo zla ili ideološka blokada
Sljepilo koje im ne dopušta da se podsjete da su tu samo zbog pacijenata i jer im mi dajemo plaću. Zbog ničeg više od toga i, navodno, onoga što govore kad idu Plenkoviću po povećanje koeficijenata – zbog svojeg poziva. I nakon toga, ono što sam u potpunosti shvatio još u pandemijskim godinama, uz višedesetljetno poznavanje brojnih sustava iznutra, ponovno se dogodilo. Nakon što je užas dospio u medije, struka je zdušno stala u obranu kolega. Sućut obitelji preminulog, doduše, formalno je izražena, ali u prvi plan odmah je izbila briga za pritvorene kolege. Bez pardona ponovno su se postavili iznad svih nas kmetova koji nismo stručnjaci za vezanje pacijenata i gušenje jastucima te zavapili da se njihove kolege pusti iz pritvora.
I sve su lijepo zapakirali, kako to stručnjaci inače rade, u celofan koji bi trebao svu krivnju maknuti sa struke i prebaciti na, vjerojatno, preminulog ili neki tamo “sustav” na koji oni ne mogu utjecati.
“Nije bilo vještačenja”, poručili su glasno i hrabro. Eto, objavljene fotografije pokazuju kako se postupalo s čovjekom koji je potom preminuo, ali hej, još nije bilo vještačenja od strane stručnjaka da nam kažu što se zapravo dogodilo. Možda ćemo tako na kraju doznati da nije umro zbog onoga što smo vidjeli, nego zbog, dodajte ovdje nešto što zvuči dovoljno apstraktno kmetovima, a razumljivo samo stručnjacima. Pa da sve bude stavljeno pod tepih.
Naravno, vještačenje je potrebno. Kao i istraga, kao i sudski postupak. Ali stvarno treba imati želudac pa nakon prizora koje smo vidjeli težište cijele priče odmah premjestiti na prava i ugled kolega, kao da je najveća tragedija u tome što su završili iza rešetaka, a ne što je jedan čovjek završio pod zemljom.
Među predvodnicima prosvjeda bio je Arian Jarić Dauenhauer, predstavnik Sindikata Zajedno za psihijatriju, koji je održao govor u obranu pritvorenih kolega. Izrazio je sućut obitelji preminulog, a zatim govorio o kvalitetnim i sposobnim ljudima koji su, prema njegovim riječima, imali nesreću da se nađu u takvoj situaciji. I o sustavu. Naravno, sustavu.
A mi ostali trebali bismo valjda razumjeti. Jer tako radi struka. A običan čovjek umre. Inače, struci nebitno, nekima bitno, spomenuti šef Sindikata jest sin jednog samoprozvanog znanstvenog novinara, korona apostola koji je vjerno u ono doba služio režimu i klanjao se svemoćnoj struci, ismijavajući pritom svakog tko je barem malo sumnjao u narativ koji je jedini bio dozvoljen.
Nije to samo u zdravstvu, koje se razotkrilo u pandemijskim godinama kad su nam s visoka docirali da oni brane ljudske živote na prvoj crti, dok su istovremeno plesali po kancelarijama, slušali cajke i pljugali, smijali se i uživali u tome da ih mediji nazivaju herojima. A nas ravnozemljašima.
Ista stvar je u školstvu, gdje se učitelji i njima vezani suradnici, uz dužno poštovanje onim normalnima, drugarski drže i ne daju da se išta dogodi onim najgorima. Ista stvar je u visokom školstvu, ista stvar je među vatrogascima, gdje se korupcija i još gore stvari štite pod egidom herojizma koji nam pokazuju u ljetnim mjesecima. Ista stvar je u, dodaj bilo kakvu strukovnu udrugu.
Mediji? Uf. Znate kako drugovi u medijima brane drugove u medijima. Ne mene, i ovakve poput mene. Ali one najtvrđe, ideološki i materijalno povezane, čuvaju kao zmija noge…
Poduzetnici, od milja mi zvani gospodarstvenici, komore ove, one… Svi se oni lijepo i slijepo štite i čuvaju. U njihovu svijetu najvažnije je sačuvati svojega. Pa makar se pritom izgubio onaj zbog kojeg njihova struka uopće postoji.
A običan čovjek umre.
Zato neka ovaj tekst bude barem mala iskrica koja će podsjetiti normalne ljude iz struke na to tko su. Niste Sindikat, niste svoj posao, nista komora, ljudi ste. Barem ste bili prije nego što vas je zaslijepilo to strukovno zlo.
Stjerajte nadležnog u onu stvar kad treba, okrenite leđa zločinu i izbacite kukolj iz svojih udruga, ako baš tako nužno morate biti pripadnik nečeg stručnog da biste bili sigurni da možete raditi posao u kojem ste navodno najbolji. Slušajte sebe, a ne struku.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
