Prije mjesec dana obilježen je Svjetski dan mentalnog zdravlja, pa tako i u Hrvatskoj, a svake godine psiholozima, psihijatrima i ostalim stručnjacima usta su puna apeliranja na traženje pomoći, koja je kod nas velikim dijelom još uvijek tabu.
Prema podacima HZJZ-a, 2024. zabilježeno je 32.058 hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja. Ta skupina bolesti vodeći je uzrok dugih hospitalizacija i čini 16,3 posto svih bolničkih dana.
Nakon skandala s Jankomirom i smrti pacijenta Kristiana Josipa Periša, javljaju se ljudi sa sličnim ispovijestima. Kako očekivati nakon ovakvog slučaja, da će se u budućnosti ljudi usuditi potražiti pomoć?
Što se dogodilo u sobi 11a
Kristian Josip Periš, 32-godišnji bivši atletičar, kineziolog i trener u paraobaranju ruke, preminuo je 21. listopada u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan. Prema opisu snimke nadzorne kamere koji je objavio Jutarnji list, oko osme minute na njemu je šestorica muškaraca, a prvi nalazi obdukcije govore o podljevima, oguljotinama, slomljenim rebrima i prsnoj kosti te edemu pluća i mozga. Četvorici medicinskih tehničara određen je istražni zatvor od mjesec dana zbog sumnje na teško ubojstvo. Nitko od njih nije osuđen, a na sudu nisu iznosili obranu.
Ovo je dio koji bi trebao zabrinuti i one koji misle da je riječ o četvorici pojedinaca. Zdravstvena inspekcija utvrdila je brojne nepravilnosti, a ministrica Irena Hrstić očekuje sankcioniranje uprave i razrješenje Upravnog vijeća. Ravnateljica Majda Grah za smrt je doznala iste večeri, a snimke su pregledane tek 4. studenoga. Inspekciji je rekla da nije znala za obvezu prijave takvog događaja Ministarstvu. Jutros je podnijela ostavku.
Dakle, ustanova u kojoj se ljudima na krevet vežu ruke i noge deset dana nije znala što joj se događa u vlastitoj sobi, a kad je saznala, nije znala što s tim.
Zaposlenici, s druge strane, upozoravaju na manjak osoblja i izostanak zaštite. Možda su u pravu, a možda je to najgore moguće objašnjenje: akutno bolesni ljudi i premalo ljudi koji s njima rade, uz protokol koji se po svemu sudeći ne poštuje.
Strah koji je Periš izgovorio naglas
Prema policijskom izvješću koje su objavili mediji, Periš je istoga dana rekao: “Ne želim unutra, prošli put ste me gušili i vezali za krevet.” Ostavljen je ispred bolnice, a nekoliko sati poslije bio je mrtav. Obitelj je učinila točno ono što stručnjaci godinama traže od građana: zatražila je liječničku pomoć zbog njegova psihičkog stanja. Ishod znamo.
Sad se javljaju drugi. Našoj redakciji, kao i ostalima u Hrvatskoj, pristižu strašne ispovijesti. Samo RTL Direktu obratilo se oko 70 ljudi s pričama o gušenju, premlaćivanju i ponižavanju, i to iz različitih bolnica. Jedan bivši pacijent Svetog Ivana kaže: “Što se više derete, to oni više tuku.”
Majka koja je u Jankomir dospjela nekoliko sati nakon što je pronašla mrtvog sina tvrdi da su je držali i psovali, a liječnica joj je čašu vode ostavila izvan dosega dok je bila vezana. Sve su to za sada tvrdnje i tek ih treba provjeriti. Ali ne treba ih ni provjeriti da bi učinile štetu.
Zašto je ovo gore od samog skandala
A stigma oko mentalnog zdravlja uglavnom se hrani strahom od etikete jer netko tko godinama odgađa odlazak psihijatru možda se boji što će reći susjedi, poslodavac, rodbina ili prijatelji. Netko drugi teško priznaje samome sebi da mu je potrebna stručna pomoć, dok treći iza sebe ima neugodna iskustva zbog kojih je izgubio povjerenje u zdravstveni sustav. Razlozi su različiti, ali zajedničko im je to što je odlazak po pomoć već sam po sebi dovoljno težak korak. A sada se dogodilo nešto što bi taj korak mnogima moglo učiniti još težim.
Jer kada u javnost dospiju snimke i informacije o ovakvom užasnom postupanju prema pacijentu u psihijatrijskoj ustanovi i to sa smrtnim ishodom, kada se otvore pitanja o odgovornosti zaposlenika, upravljanju bolnicom i mogućem zataškavanju, očigledno postaje kako su problemi i njegove posljedice daleko dublje, pa i opasnije. Priča poput ove može dodatno zastrašiti upravo one kojima je pomoć najpotrebnija. Primjerice, osobu koja se već dugo bori s psihičkim poteškoćama, ali se ne usuđuje potražiti stručnu pomoć, može navesti da još jednom odgodi odlazak liječniku. Ili obitelji koje pokušavaju nagovoriti svoje bližnje da prihvate liječenje mogu se suočiti s još većim nepovjerenjem i otporom. A oni koji su i dosad imali nelagodu, strah ili loše iskustvo povezano s psihijatrijskim liječenjem sada imaju dodatni razlog za sumnju.
To je možda i jedna od najtežih posljedica cijelog slučaja. Psihijatrijske ustanove trebale bi biti mjesta u koja ljudi dolaze kada više ne mogu sami, kada su ranjivi, uplašeni i kada im je potrebna stručna pomoć i zaštita. Pacijent ondje ne bi smio biti prepušten slučaju, a njegova sigurnost ne bi smjela ovisiti o tome na koga će naići u smjeni, koliko je osoblja dostupno ili hoće li netko od nadležnih odlučiti reagirati.
Narod zaslužuje konkretne odgovore, ali i promjene iz temelja
Ovo nije samo skandal jedne bolnice, a ni problem koji se može riješiti ostavkom jedne ravnateljice, već ozbiljno upozorenje da sustav treba mijenjati iz korijena. Javnost zaslužuje konkretne odgovore, a pacijenti sustav u kojemu se njihova sigurnost ne dovodi u pitanje.
Možda i najveći razlog potrebe mijenjanja sustava jest negledljivo prepucavanje političara i s jednog i s drugog spektra koji su jedva dočekali da jedni drugima spočitaju svu tragediju ovog slučaja. To uključuje i premijera Andreja Plenkovića, i ministricu Irenu Hrstić, a ni ono što se moglo čuti i vidjeti tijekom rasprave u zagrebačkoj Gradskoj skupštini nije ulilo mnogo povjerenja da su politički akteri svjesni težine trenutka. Jer, umjesto da se rasprava usmjeri na sigurnost pacijenata, stanje u psihijatrijskim ustanovama i konkretne korake koji bi spriječili ponavljanje ovakvih slučajeva, sjednica se velikim dijelom pretvorila u međusobno optuživanje. Kao da se jedva dočekala prilika da jedni drugima spočitaju odgovornost, izvlače ranije izjave, propituju tko je kada što znao i pokušaju tragediju iskoristiti kao argument protiv političkih protivnika.
A ljudi koji se bore s psihičkim poteškoćama ne trebaju još jednu raspravu u kojoj će se njihova sigurnost spominjati tek usput ili koju će netko iskoristiti u političke svrhe i za svoje osobne interese. Ti ljudi trebaju jamstvo da će u trenutku kada zatraže pomoć biti zaštićeni, a svi oni koji se već sada boje otići psihijatru ili priznati da im je potrebna pomoć ne bi smjeli iz ovog slučaja izvući zaključak da je sigurnije šutjeti i ostati kod kuće. Na tome nakon ovog slučaja država treba raditi više i jače nego ikad!
