Svečanost proglašenja novih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 18. lipnja ove godine trebala je biti ponajprije njihov dan. Dan ljudi čiji je znanstveni i umjetnički rad dobio jedno od najviših priznanja u zemlji. Među dvanaest novih redovitih članova bilo je sedam akademkinja i pet akademika. No svečana govornica u Knjižnici HAZU-a poslužila je i za predstavljanje poželjnoga budućeg vodstva ustanove. Predsjednik Velimir Neidhardt javno je predložio Davora Miličića za nasljednika, Darija Vretenara i Mladena Obada Šćitarocija za potpredsjednike te Bojana Jerbića za glavnog tajnika. Svoj je prijedlog obrazložio iskustvom dosadašnjeg vodstva i potrebom da se dovrši zahtjevna obnova nakon potresa. Mediji su taj istup opisali kao institucionalni presedan. Je li svečanost posvećena novim članovima bila primjerena pozornica za takvu preporuku? Predsjednik ima pravo na vlastiti izbor, ali njegova riječ s predsjedničke govornice nosi težinu dužnosti. Ostalim kandidatima i njihovim programima zato treba omogućiti prostor za ravnopravnu raspravu, bez dojma da je ishod već određen.
Uprava je pri kraju drugoga četverogodišnjeg mandata, pa su izbori prilika i za pregled učinjenoga. Kako se promijenila suradnja sa sveučilištima, koliko su ojačali zavodi izvan Zagreba, što je učinjeno za mlade znanstvenike i umjetnike te kako se upravlja povjerenom imovinom? Osobni znanstveni ugled svakoga kandidata pritom je važna preporuka, a upravljački rad traži i vlastito obrazloženje rezultata.
Miličićev javni rad, primjerice, obuhvaća i predsjedanje Znanstvenim savjetom za izradu Nacrta prijedloga Zakona o demografskoj obnovi, koje je Ministarstvo demografije predstavilo u travnju. Svaki kandidat duguje objašnjenje što njegovo iskustvo donosi Akademiji i kako namjerava ostvariti ciljeve. U tu raspravu sa svojim programom ulazi akademkinja Mirna Šitum. Predlaže nastavak onoga što je dobro učinjeno, uz promjene u suradnji, odnosu prema članstvu i brizi o baštini. Njezine zamisli treba promatrati i kroz iskustvo rada u ratnom sanitetu, bolnici, nastavi i javnoj upravi.
Težak rad
Iza ugledne znanstvenice zanimljiv je životni put koji je počeo još kada je kao četrnaestogodišnjakinja iz Ciste Provo, zaseoka u Dalmatinskoj zagori, stigla u Zagreb. Tako rano u metropoli se morala brzo snaći jer su je čekali V. gimnazija i studij medicine. Gotovo pola stoljeća poslije predstojnica je Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice, redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i kandidatkinja za njezinu predsjednicu. O tome što bi u Akademiji željela sačuvati, a što promijeniti ako joj kolege povjere vodstvo razgovarali smo u klinici kojoj je na čelu od 2000. godine.
“Odrasla sam u obitelji sa šestero djece, u kući u kojoj se nije raslo s osjećajem da im je život nešto dužan, sa sviješću da se život prima ozbiljno, da je težak rad normalan, da je skromnost vrlina, da je obitelj zaklon, da je vjera oslonac. Naši su se roditelji odricali da bismo mi mogli birati. Živjeli su od napornog rada bez velikih riječi, bez pošteda, da bi njihova djeca imala više izbora nego oni, željeli su da ostvarimo njihove snove. Bili smo svjesni da je roditeljsko odricanje značilo i pravo na njihova očekivanja da ispoštujemo svoje obveze kako bismo imali bolji život”, prisjeća se i kaže da su i u njezinu uspjehu neprospavane noći njezine majke i žuljevi njezina oca.
Diplomirala je 1985. i vratila se u Split željna posla. Ambulanta u zračnoj luci, u kojoj je počela raditi, nije joj pružala dovoljno stručnih izazova koje je tražila. Dok su je drugi odgovarali od napuštanja mirnoga radnog mjesta, ona se odlučila za Hitnu pomoć. “Za mladog liječnika rad u tako komfornoj ambulanti nije bio izazov pa sam dala otkaz i našla novi posao, i to na Hitnoj pomoći, u kolima, ambulanti i u dispečerskom centru”, kaže. Ondje je radila do 1991., kada kao dragovoljka odlazi u rat.
Prirodni izbor
S 4. gardijskom brigadom prošla je južno bojište, a do kraja 1993. zapovijedala je sanitetom u postrojbama na prvoj crti. “Sjećam se svih intervencija pod granatama, eksplozija koje su odjekivale oko nas, situacija kada nije bilo vremena za strah”, govori. Sjeća se i suboraca koji su pod paljbom provjeravali kako je njihova doktorica. S onima koji su preživjeli ostala je povezana, osobito o obljetnicama na kojima se ponovno susreću.
Među ljudima kojih se iz Domovinskog rata posebno s dubokim poštovanjem sjeća jest Andrija Matijaš Pauk. “Bio je istinski sinonim za hrvatskog vojnika – čovjek u kojem su se na nevjerojatan način spojile surove ratne okolnosti i neizmjerna ljudska toplina. Iz njega je izvirala neopisiva životna energija i vitalnost. U njegovoj se pojavi krila fascinantna dvojnost: s jedne je strane zračio očinskom blagošću, smirenošću i dubokim razumijevanjem za svakog svog čovjeka, dok je s druge strane samom svojom prisutnošću i svojim neupitnim autoritetom ratnog stratega sačinjenog od hrabrosti i ratničkog dostojanstva svima ulijevao sigurnost”, prisjeća se zapovjednika. O Paucima govori kao o braći, a iz saniteta je otišla s časničkim činom.
U programu kojim se, tražeći povjerenje za mandat na čelu ove časne institucije, obraća kolegama u HAZU-u piše i da ne želi da se izbor vodstva Akademije pretvori u odmjeravanje tko više voli Hrvatsku. Ratno iskustvo za nju ostaje obveza prema ljudima s kojima ga je prošla. Nakon hitne medicine i ratne traumatologije kirurgija se činila prirodnim izborom. Je li o njoj razmišljala? “Apsolutno, i to je bila moja velika želja, ali dogodilo se tako da godinama zaredom nisam dobila tu priliku jer su za velike kirurške struke u tim godinama bili poželjni samo kolege”, odgovara.
Povezano znanje
Specijalizacija iz dermatovenerologije otvorila joj je, uz podršku mentora prof. Ivana Dobrića, mogućnost učenja i rada u dermatološkoj kirurgiji i onkologiji. Tako se njezin profesionalni put usmjerio prema području po kojem je danas najpoznatija. Specijalistica dermatologije i venerologije postala je 1996., a velik dio rada posvetila je dermatološkoj onkologiji, osobito melanomu. Osnovala je i vodi tri referentna centra Ministarstva zdravstva, za melanom, dermatoskopiju i kronične rane. Javnozdravstvene akcije prevencije zloćudnih tumora kože vodi od 2000., a od 2023. i Nacionalni program prevencije i ranog otkrivanja melanoma.
Uz liječenje, istraživanje i nastavu, radila je i na tome da znanje o prevenciji dođe do ljudi prije nego što postanu pacijenti. Brojke njezina znanstvenog i stručnog rada teško je prenijeti u nekoliko rečenica. Prema životopisu HAZU-a, objavila je 901 publikaciju, među kojima 275 znanstvenih radova, uredila 24 knjige te bila mentorica za 24 doktorske disertacije. Od 1999. pročelnica je Katedre za dermatovenerologiju Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz nastavu i rad s mladim liječnicima, sudjelovala je u međunarodnim stručnim društvima i znanstvenim projektima. Osim klinike, vodila je i zagrebački Gradski ured za zdravstvo, u čijem je djelokrugu bilo 20 zdravstvenih ustanova.
Zašto se, nakon svega toga, odlučila kandidirati za predsjednicu Akademije? Članica suradnica postala je 2012., a redovita članica 2018. Dobro poznaje, tvrdi, ustanovu koju bi željela voditi i njezinu ulogu vidi u mogućnosti da se znanje ljudi iz različitih područja poveže i snažnije uključi u život društva. Liječnici, povjesničari, jezikoslovci, prirodoslovci i umjetnici u njoj mogu zajednički razmatrati pitanja za koja jedna struka nije dovoljna.
Pouzdano mišljenje
“Znanstvenici kroz HAZU imaju utjecaj na razvoj cijeloga hrvatskog društva, bilo da se brinemo o baštini ili razvijamo nove ideje i koncepte”, kaže. Pritom članstvo za nju nosi i vrlo određenu obvezu. “Status akademika nije samo povlastica, akademik predstavlja HAZU kao ono najbolje što društvo ima”, ističe akademkinja Šitum.
U programu polazi i od toga da treba nastaviti ono što je dobro i unaprijediti ono što može bolje funkcionirati, uz očuvanje ugleda i neovisnosti Akademije. Jedna rečenica sažima smjer koji predlaže. “Akademija ne treba biti glasnija, nego prisutnija. Što bi ta prisutnost značila u svakodnevnom radu” pita se kandidatkinja za čelnicu HAZU-a. Šitum govori o suradnji sa sveučilištima i institutima, o mladom znanstveniku koji traži mentora u Hrvatskoj akademiji, o institucijama koje pri donošenju važnih odluka trebaju pouzdano mišljenje i nalaze ga u Akademiji. Akademija okuplja ljude čije se znanje, smatra, može koristiti mnogo više.
“Akademici su stručnjaci raznih znanstvenih i umjetničkih grana, najbolji koje ova zemlja ima, a često se vidi da ih se ne pita za mišljenje u bitnim pitanjima za razvoj društva i da se njihovo znanje ne koristi dovoljno. S obzirom na to da je HAZU po definiciji najveća znanstvena i umjetnička institucija u RH, voljela bih vidjeti da se akademici više uključuju unutar same Akademije kao mentori u rad s mladim znanstvenicima i umjetnicima u njihovu znanstvenom i umjetničkom napredovanju, a ne samo u svojim matičnim ustanovama zaposlenja. Željela bih i da odgovorni na vlasti prepoznaju njihovu važnost i vrijednost njihovih znanja i sposobnosti kojima mogu doprinijeti onda kada se radi o ključnim pitanjima opstojnosti ili planiranju strateških ciljeva za napredak države”, kaže. Osim toga, društvene znanosti (ekonomija, demografija, sociologija, pravo) pružaju analitičku podlogu za donošenje državnih strategija. Akademici kroz ove discipline upozoravaju i još intenzivnije mogu pomoći u ključnim problemima modernog hrvatskog društva, poput depopulacije i demografije, pravne nesigurnosti i razvoja prava ili ekonomskih izazova.
Aktivnije prijave
U kandidaturi naglašava koliko mladom znanstveniku znači kada netko prepozna njegovu ideju, posveti mu vrijeme i pomogne je razviti. Zato predlaže da Akademija sustavnije prati mlade suradnike i njihove rezultate te da se o mogućnostima njihova izbora u odgovarajuću kategoriju članstva razgovara redovito, pravodobno i prema jasnim kriterijima. Sličnu potrebu za trajnijom suradnjom vidi i u međunarodnim odnosima. Osobna poznanstva znanstvenika dragocjena su, ali suradnja, upozorava, danas često ovisi upravo samo o njima. Željela bi da se suradnja snažnije poveže s radom same Akademije, kroz zajednička istraživanja, umjetničke programe i razmjenu s drugim nacionalnim akademijama. U tome nudi i iskustvo koje je stekla radeći s kolegama i ustanovama izvan Hrvatske.
U programu podsjeća na veze s drugim europskim akademijama još u vrijeme Strossmayera i Račkoga. Tu tradiciju želi nastaviti projektima i razmjenom iskustava. Dobra osobna veza može biti početak zajedničkoga posla, a ustanova mu treba osigurati trajanje i potporu.
No za zajednički projekt treba osigurati i novac i ljude koji će pomoći u njegovoj pripremi. U programu zato predlaže aktivnije prijave na međunarodne natječaje te stručnu i administrativnu potporu članovima. To je i jedno od praktičnih pitanja njezine kandidature: kako dobru zamisao dovesti do prijave, financiranja i provedbe, uz svakodnevne obveze znanstvenika i umjetnika.
Istodobno upozorava da se vrijednost znanja ne može mjeriti samo njegovom neposrednom primjenom. Akademija mora čuvati prostor za temeljna istraživanja čiji će značaj možda postati jasan tek kasnije. To vrijedi za egzaktne znanosti, ali i za sve društvene i humanističke znanosti koje Akademija mora trajno njegovati i ne smije im pristupati samo kao akademskim disciplinama nego kao temeljnim stupovima državotvornosti i nacionalne kulture. Akademija treba ostati referentno središte za istraživače u humanističkim i društvenim znanostima.
Važno pitanje
“Akademija mora ponuditi znanje prije nego što problem postane kriza”, dodaje akademkinja, navodeći pitanja okoliša, prostora, zdravstva, obrazovanja i drugih područja o kojima ovise dugoročne odluke u Hrvatskoj.
Akademija ima objavljenu Strategiju digitalne transformacije iz 2025. i Strategiju otvorene znanosti iz 2026. U izbornoj raspravi valja objasniti kako se zacrtani ciljevi ostvaruju, tko prati njihovu provedbu i kako se pojedinačni planovi povezuju u zajednički smjer ustanove. Na službenoj stranici posvećenoj strateškom planiranju navedeno je i da je Davor Miličić imenovan predsjednikom radne skupine za izradu Strateškog plana razvoja za razdoblje 2020. – 2024. To je konkretna polazna točka za razgovor o upravljačkom radu: što je proizišlo iz te zadaće i koji razvojni dokument danas određuje prioritete cijele Akademije? Odgovor bi pomogao i članstvu i javnosti da usporede postignuto s onim što kandidati najavljuju.
Umjetna inteligencija i klimatske promjene također već imaju mjesto u Akademijinu radu. Tijekom 2025. održani su Treći hrvatski simpozij o umjetnoj inteligenciji i okrugli stol o sušama, poplavama i aktualnim klimatskim promjenama. Za novo vodstvo zato je važno pitanje kako takve rasprave dobivaju nastavak: dolaze li zaključci do onih koji odlučuju i kako se održava suradnja nakon završetka skupa?
Primjena umjetne inteligencije, smatra prof. Šitum, otvara tehnička, pravna, etička i obrazovna pitanja. Klimatski rizici traže povezivanje znanja o prostoru, vodi, poljoprivredi, gospodarstvu i zdravlju. Zajednički programi razreda, koje predlaže prof. Šitum, pružaju osnovu za takav rad i suradnju s državom i lokalnim zajednicama. U provedbi će trebati odrediti konkretne zadaće i suradnike. Pravodobno prepoznavanje problema traži da se čuju različite struke i da preporuke budu razumljive onima kojima su namijenjene.
Čvršće veze
Neovisnost Akademije pokazuje se u zaključcima utemeljenima na znanju i argumentima, pa i onda kada nisu ugodni donositeljima odluka. Takva se suradnja u njezinu programu proteže i na sredine izvan Zagreba.
Šitum vodi Akademijin Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Vukovaru i posebno joj je stalo do toga da postojeći rad zavoda diljem Hrvatske bude bolje prepoznat i poduprt. U tim sredinama, naglašava, ima ljudi, znanja i inicijativa kojima treba omogućiti čvršće veze s kolegama i ustanovama u zemlji i inozemstvu.
“Lokalne zajednice ne trebaju sažaljenje, nego ozbiljno partnerstvo”, navodi. Ljudi koji ondje žive najbolje poznaju potrebe i mogućnosti svojega kraja, a Akademija im može pomoći da dobre ideje razviju i povežu s iskustvima drugih. Za ravnomjerniji razvoj zemlje važno je, smatra, da i znanje bude dostupno u svim njezinim dijelovima.
Izvan Zagreba nalazi se i dio vrijedne baštine o kojoj se Akademija skrbi. U programu izdvaja Vilu Vanka s Memorijalnom zbirkom Maksimilijana Vanke u Korčuli, kapetansku kuću Šunj-Vekarić u Orebiću i palaču Milesi u Splitu. Za ovu posljednju poziva se na konzervatorski elaborat iz 2024. koji, kako navodi, upozorava na pukotine i pomake na pročelju. Takvo stanje, ističe, traži žurno djelovanje.
Državni ured za reviziju u izvješću za 2024., datiranom 7. siječnja 2026., preporučio je izradu plana upravljanja i raspolaganja nekretninama, upozoravajući da se dio njih dulje ne koristi. Akademija je preporuku prihvatila i navela da će detaljnom planu pristupiti nakon završetka obnove zgrada oštećenih potresom. Što je u međuvremenu učinjeno po toj preporuci, opravdano je pitanje za upravu i buduće vodstvo. Što bi, dakle, najprije trebalo učiniti, pitamo kandidatkinju za prvu predsjednicu HAZU-a.
Aktivna uloga
Akademkinja Šitum kao jedan od početnih prioriteta predlaže cjelovit pregled svih zbirki, ostavština i objekata, a zatim plan zaštite i obnove s utvrđenim redoslijedom zahvata, odgovornim osobama i izvorima financiranja. Hitnost pojedinih radova treba uskladiti s raspoloživim sredstvima, a članstvo redovito izvještavati o tome što je učinjeno. Upozorava da trajna briga o takvoj imovini ne može ovisiti samo o zalaganju pojedinaca.
Akademija je u svibnju 2025., izvještavajući o raspravi o zgradi na Trgu žrtava fašizma, navela da bi prodaja služila osiguranju dodatnih sredstava za dovršetak obnove. Ostaje važno da se uz svaku odluku mogu razumjeti razlozi odabranoga rješenja, predviđena ulaganja i način izvještavanja o uporabi prihoda. Prije odluke o budućnosti pojedinog objekta vrijedi usporediti mogućnosti njegova korištenja. Može li se obnoviti uz lokalnu zajednicu ili drugu javnu ustanovu? Postoji li održiv zajednički program koji bi opravdao ulaganje? Partnerstvo bi trebalo jasno urediti tko financira radove, tko održava prostor i kakav mu je sadržaj namijenjen.
Izložbe, predavanja ili susreti lokalnih stanovnika sa znanstvenicima i umjetnicima mogu baštini dati aktivnu ulogu u zajednici. Održivost takvih programa treba provjeriti za svaku lokaciju, uz obveze zaštite kulturnog dobra i uvjete pod kojima je imovina stečena. Suradnja s lokalnom upravom traži i osiguran kontinuitet sadržaja nakon obnove. Šitum smatra da se komunikacija članova i Uprave previše svodi na obvezne skupove i usputne susrete. Željela bi više prilika za razgovor o konkretnim problemima i prijedlozima, a uz redovite sjednice, u programu predlaže posebne sastanke o temama koje traže širu raspravu. Među njima su i pravila koja se odnose na članstvo. Smatra da moraju biti jasno obrazložena i jednako primijenjena na sve, uključujući pitanja dobi za prijam i obiteljskih poveznica. Zalaže se za otvoren razgovor o nedoumicama, uz poštovanje temeljnih dokumenata Akademije i prava njezinih članova. Kriteriji se, navodi, ne smiju prilagođavati pojedincima niti služiti njihovu proizvoljnom isključivanju. Pomlađivanje članstva pritom povezuje s poštovanjem postignuća starijih kolega. U razgovoru upozorava da dob sama po sebi ne govori sve o vrijednosti nečijega stvaralaštva. Jednaka pravila trebala bi uvažiti i tu činjenicu.
“Ne moramo se uvijek slagati, ali moramo jedni druge čuti i poštovati”, piše u programu. Otvara i pitanje ravnopravnosti žena, za koju smatra da se mora vidjeti u priznavanju rada, sudjelovanju u odlučivanju i mogućnosti preuzimanja odgovornih dužnosti. No želi da njezinu kandidaturu kolege procjenjuju prema programu i iskustvu koje nudi. “Ne bih ni voljela postati predsjednica zato što sam žena”, kaže.
Vrijedno iskustvo obnove nakon potresa
Akademkinja Šitum u programu izrijekom odaje priznanje akademicima Dariju Vretenaru i Mladenu Obadu Šćitarociju za rad na obnovi Akademijinih palača u Zagrebu nakon potresa. Njihovo iskustvo smatra vrijednim i za daljnji rad upravnih tijela. Obnovljene prostore vidi kao priliku za izložbe, predavanja, susrete s umjetnicima i programe za mlade.
“Želim da ljudi u njih dolaze, upoznaju naše zbirke i vraćaju se zbog novih sadržaja”, navodi.
Ti sadržaji u njezinu programu obuhvaćaju i nova umjetnička djela, izvedbe i publikacije. Humanističke i društvene znanosti i umjetnost u programu povezuje s razumijevanjem vremena u kojem živimo, uz potrebnu potporu istraživanju i stvaralaštvu. Predlaže zajedničke programe Akademijinih razreda te predstavljanje njihova rada u Zagrebu, ali i drugim sredinama, u suradnji s kulturnim ustanovama.
Posebnu pozornost posvećuje hrvatskom jeziku i književnosti, od istraživanja baštine do suvremenoga stručnog nazivlja i digitalne dostupnosti rječnika i književne građe. Književnost je i dio njezina osobnog rada. Uz medicinske knjige i znanstvene članke, piše novele i kratke priče. Objavila je dvije zbirke novela na hrvatskom i jednu na engleskom jeziku, a za “Uskrs” je 2024. dobila nagradu “Ranko Marinković”.
Javne ili političke dužnosti ne dokazuju utjecaj na tuđi izbor
U raspravi o izborima važno je čuvati samostalnost Akademije. Javne ili političke dužnosti pojedinih članova same po sebi ne govore komu će dati potporu niti dokazuju utjecaj na tuđi izbor. Ono što članstvo može zahtijevati jesu jasni programi, sloboda kandidiranja i razgovor u kojem je moguće postaviti pitanje svakom kandidatu. Takva provjera mora vrijediti i za Šitum. Program obuhvaća mnogo poslova, od mentorstva i međunarodnih projekata do stanja zbirki i odnosa unutar ustanove.
U provedbi će trebati utvrditi redoslijed, osigurati suradnike i sredstva te redovito objasniti što je ostvareno. Zaštitu i obnovu baštine već izdvaja kao jedan od početnih prioriteta. I ostali će prijedlozi trebati takvu razradu da bi članstvo moglo pratiti njihov napredak.
Hoće li joj kolege povjeriti vodstvo, odlučit će na izborima. Šitum im je ponudila program u kojem, uz prijedloge promjena, priznaje ono što je već dobro učinjeno i poziva ih na zajednički rad. A u posljednjoj rečenici zapisala je i kako bi se te dužnosti prihvatila: “Unaprijed se odričući svake grandioznosti.”
