Sukob koji posljednjih dana potresa Ustavni sud RH zbog tonskog snimanja sjednica i internih sastanaka nije nastao preko noći. Njegovi dublji korijeni sežu gotovo dva desetljeća unatrag, u vrijeme kada je predsjednica Ustavnog suda bila Jasna Omejec. Upravo je tijekom njezina mandata napuštena dotadašnja praksa po kojoj su novinari mogli prisustvovati sjednicama, slušati rasprave ustavnih sudaca i o njima izvještavati.
Od tada se Ustavni sud našao u nizu kontroverzija, od sumnji na nedopuštene kontakte sudaca sa Zdravkom Mamićem i mogućih sukoba interesa do pitanja političkog utjecaja na izbor sudaca. Danas, kada je Sud ostao bez troje od predviđenih 13 sudaca, a dio preostalih odbija sudjelovati na sjednicama koje se snimaju bez formalne odluke, ti su se problemi dodatno zaoštrili. U međuvremenu je institucija koja bi trebala štititi ustavnost i zakonitost sama došla u situaciju da njezini suci javno osporavaju način na koji se u njoj donose odluke i organizira rad.
U vrijeme Jadranka Crnića, koji je Ustavni sud vodio od 1991. do 1999., novinari su mogli prisustvovati sjednicama Suda. Takav način rada, smatraju novinari, ali i stručnjaci, predstavljao je stvarnu javnost rada Ustavnog suda. Građani tako nisu dobivali samo konačnu odluku i njezino službeno obrazloženje. Mogli su iz novinskih izvještaja doznati o čemu se raspravljalo, koji su argumenti izneseni i kakva su se različita pravna stajališta pojavila tijekom odlučivanja.
Protiv Poslovnika
Da je takav način rada bio službeno predviđen, potvrđuje i Poslovnik Ustavnog suda iz 2003. godine. Njegov članak 4. izričito navodi prisutnost novinara na sjednicama kao jedan od načina ostvarivanja javnosti rada Suda, dok članak 61. uređuje prisustvovanje akreditiranih novinara. Novinari su pritom morali potpisati izjavu o čuvanju povjerljivih osobnih podataka. Dakle, javnost sjednica bila je uređena uz zaštitu informacija koje nisu smjele biti objavljene. Sud je radio transparentno.
Situacija se promijenila tijekom mandata Jasne Omejec, koja je predsjednicom Ustavnog suda postala 2008. godine. O toj promjeni javno je govorila i dugogodišnja novinarka Ivanka Toma, koja je pratila rad Ustavnog suda. Gostujući godinama poslije na N1, podsjetila je da je Sud vrata javnosti zatvorio upravo dolaskom Jasne Omejec. “Ranije su novinari najnormalnije dolazili na te sjednice, pratili ih, slušali rasprave”, rekla je Toma.
Povod njezinu istupu bila je odluka Ustavnog suda da novinarima ne dopusti praćenje rasprave o ustavnosti epidemioloških mjera iako je to pitanje izravno utjecalo na prava velikog broja građana. Toma je tada ocijenila da su se ustavni suci naviknuli raditi bez prisutnosti javnosti te da bi otvaranjem jedne važne sjednice stvorili očekivanje da novinari mogu pratiti i ostale. Omejec je u listopadu 2008. održala sastanak s akreditiranim novinarima i predstavila program reorganizacije rada, kojim je predviđeno ograničavanje rasprava na plenarnim sjednicama na predmete od ustavnopravnog značenja. Bilo je predviđeno tek objavljivanje dnevnih redova sjednica kako bi novinari imali uvid u riješene predmete.
Posebno je zanimljivo da pravo akreditiranih novinara na prisustvovanje sjednicama nije jednostavno izbrisano iz Poslovnika. Drugim riječima, Ustavni sud zadržao je pravila koja dopuštaju prisutnost novinara, ali je u praksi prestao omogućavati redovito neposredno praćenje sjednica kakvo je prije postojalo.
Afera s Mamićem
Ostalo je tako otvoreno pitanje na temelju koje je konkretne odluke ta praksa napuštena i zašto mogućnost koju predviđa Poslovnik više nije dostupna na isti način. Razlika između objavljivanja odluke nakon sjednice i prisustvovanja raspravi nije mala. U prvom slučaju javnost doznaje ono što je Sud odlučio objaviti. U drugom može neposredno pratiti argumentaciju koja je prethodila odluci. Upravo je ta razlika važna za razumijevanje kasnijih kontroverzija koje su pratile rad Ustavnog suda.
Jedna od najpoznatijih afera izbila je 2015. godine, još u mandatu Jasne Omejec. U središtu pozornosti našla se ustavna sutkinja Slavica Banić zbog kontakata sa Zdravkom Mamićem, tada jednim od najutjecajnijih ljudi hrvatskog nogometa. USKOK je provjeravao sumnje da Mamić preko svojih poznanstava pokušava utjecati na postupanje Ustavnog suda u vezi s izmjenama Zakona o sportu, kojima su se protivili Mamić i Hrvatski nogometni savez.
Istražitelji su provodili tajne mjere nadzora, a u medijima su se pojavile informacije da su provjeravani kontakti Zdravka Mamića, njegovih suradnika i osoba povezanih s Ustavnim sudom. Među osobama koje su se spominjale bio je i zagrebački poduzetnik Paško Dodić, zajednički znanac Mamića i Banić, preko kojeg su se njih dvoje upoznali. Poslije će Slavica Banić završiti i među Dodićevim kontaktima u aferi s otpadom u Gospiću.
Banić je javno potvrdila da poznaje Mamića, ali je odbacila mogućnost da je s njim dogovarala bilo što povezano sa svojim poslom. “S gospodinom Mamićem nisam ništa dogovarala i nije tražio pomoć. Žao mi je što su moji privatni i površni kontakti s Mamićem doveli do propitivanja vjerodostojnosti Ustavnog suda”, rekla je tada.
Priča o kontaktima Mamića s osobama iz ustavnopravnog kruga nije završila aferom sa Slavicom Banić. Više je medija 2019. objavilo da je Jasna Omejec bila angažirana za izradu stručnih pravnih mišljenja za Mamićevu obranu. Izrađivala je mišljenja kojima su se pokušavali osporiti određeni pravni aspekti kaznenog postupka protiv Mamića.
Još jedna ozbiljna kontroverzija izbila je početkom 2015., kada je Ustavni sud odlučivao o Obiteljskom zakonu. Sud je tada pokrenuo postupak ocjene njegove ustavnosti i privremeno zaustavio njegovu primjenu. Sudac izvjestitelj bio je Miroslav Šeparović, koji je poslije postao predsjednik Ustavnog suda. Mediji su otkrili da je bio blizak s profesoricom zagrebačkog Pravnog fakulteta Dubravkom Hrabar, jednom od najglasnijih protivnica novog Obiteljskog zakona. Hrabar je bila i pravna savjetnica udruge U ime obitelji, koja je osporavala zakon pred Ustavnim sudom.
Očekivalo se da će se Šeparović izuzeti od odlučivanja, no to se nije dogodilo.
Tonsko snimanje
Pitanje zatvorenosti Ustavnog suda ponovno je izbilo u prvi plan 2020. godine, kada se odlučivalo o ustavnosti epidemioloških mjera. Iako su te odluke zadirale u svakodnevni život i ustavna prava građana, novinarima nije bilo omogućeno neposredno praćenje rasprave sudaca. Tadašnji predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović branio je postojeći način rada. Prijašnje javne sjednice čak je opisivao kao predstave za javnost, tvrdeći da su odluke često već bile dogovorene prije formalnog zasjedanja.
Takvo objašnjenje otvara pitanje zašto se, umjesto ukidanja neposrednog praćenja sjednica, nije nastojalo osigurati da se upravo na njima vode stvarne rasprave. Ako su prijašnje sjednice bile samo formalnost, to je problem načina odlučivanja. Isključivanje novinara samo po sebi ne jamči da su kasnije rasprave postale sadržajnije. Javnost je tako uglavnom ostala upućena na gotove odluke, konferencije za novinare i eventualna izdvojena mišljenja sudaca.
Uz kontroverzije koje su pratile rad pojedinih sudaca, poseban problem ostao je njihov izbor. U prosincu 2024. HDZ i SDP dogovorili su izbor deset ustavnih sudaca prema političkom ključu, po pet kandidata iz kruga koji je podržavala vladajuća većina i oporba. Problem je eskalirao ove godine, kada nije postignut dogovor o izboru preostalo troje sudaca.
Ustavni sud od travnja radi s deset umjesto predviđenih 13 članova. Za donošenje odluka potrebna je većina glasova svih sudaca, odnosno najmanje sedam glasova. U nepotpunom sastavu to znači da Sud ima znatno manje prostora za neslaganja, izostanke ili nemogućnost sudjelovanja pojedinih članova. U takvim okolnostima izbio je aktualni sukob zbog tonskog snimanja. Prema objašnjenju predsjednika Ustavnog suda Frane Staničića, problem je počeo još u svibnju ove godine, kada je četvero sudaca osporavalo sadržaj zapisnika sa sjednice na kojoj se dogovarao rad sudskih vijeća u nepotpunom sastavu. U pozadini je navodno sukob vezan uz ocjenu ustavnosti Zakona o obrani.
Sukob je eskalirao 27. listopada, kada su ustavni suci Andrej Abramović, Sanja Bezbradica Jelavić i Lovorka Kušan odbili sudjelovati na sjednicama i stručnim sastancima koji se tonski snimaju bez formalno utvrđenih pravila. Abramović je objasnio da se ne protivi snimanju kao takvom, osobito ako bi ono bilo u interesu javnosti. Premijer Andrej Plenković izrazio je sumnju da bi iza postupanja troje sudaca mogao stajati politički motiv, povezujući ih sa strankama koje su podržale njihov izbor. “Ako je to neki politički nalog onih koji su ih predložili, onda se to nastavlja na opstrukciju ljevice, SDP-a posebno”, izjavio je Plenković.
Zakinuta javnost
HDZ-ov saborski zastupnik Nikola Mažar također je optužio SDP za blokadu izbora preostalih sudaca. “Zbog nedolaska troje sudaca trpe građani”, poručio je Mažar, ustvrdivši da SDP snosi odgovornost i za nepopunjavanje Suda. SDP-ov politički tajnik Saša Đujić odbacio je takve tvrdnje. “Činjenica je da Ustavni sud broji deset sudaca, što je sasvim dovoljno za normalno funkcioniranje”, rekao je Đujić, naglašavajući da za organizaciju rada odgovornost snosi predsjednik Ustavnog suda. Optužio je HDZ da pokušava održati političku kontrolu nad institucijom. “HDZ drži šape na Ustavnom sudu i to je njihov mindset”, izjavio je Đujić.
Iz SDP-a također tvrde da ustavni suci nakon izbora nisu predstavnici stranaka koje su ih podržale, nego neovisni suci koji moraju postupati prema Ustavu i zakonu. U gotovo dva desetljeća Ustavni sud prošao je put od institucije čije su sjednice novinari mogli neposredno pratiti do suda u kojem su i sami suci u sukobu vezanom uz pitanje tko smije slušati snimke njihovih rasprava. U međuvremenu su se nizale kontroverzije zbog privatnih kontakata, mogućih sukoba interesa, odnosa s politički i gospodarski utjecajnim osobama te načina na koji političke stranke biraju ustavne suce.
Nije svaka od tih afera završila dokazivanjem nezakonitosti. Neke su ostale na razini sumnji, a druge su otvorile pitanja na koja javnost nikada nije dobila dovoljno jasne odgovore. No sve su pokazale koliko povjerenje u Ustavni sud ovisi o transparentnosti njegova rada. Aktualni sukob ima dvije strane: predsjednik Suda smatra da snimke mogu pomoći u rješavanju sporova o zapisnicima, dok dio sudaca upozorava da se snimanje mora urediti pravilima koja vrijede za sve. Istodobno se HDZ i SDP međusobno optužuju za krizu institucije čije su suce upravo te stranke godinama birale političkim dogovorima. Zato se pitanje s početka ponovno nameće: što bi danas bilo drukčije da javnost nikada nije izgubila mogućnost neposrednog praćenja sjednica Ustavnog suda?
Otvaranje sjednica samo po sebi ne bi spriječilo privatne kontakte sudaca, moguće sukobe interesa ni političke dogovore o njihovu izboru. Ne bi automatski riješilo ni današnji spor vezan uz snimanje. Ali bi omogućilo barem jedno: da se o načinu rada institucije koja odlučuje o ustavnim pravima građana ne doznaje uglavnom iz povremenih afera, međusobnih optužbi i sukoba koji izlaze izvan njezinih zatvorenih vrata.
