Smrt Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru otvorila je niz pitanja o postupanju prema pacijentima i primjeni mjera prisile u psihijatrijskim ustanovama. O toj temi u emisiji Novi dan na N1 televiziji govorila je Sunčana Roksandić, profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu i predsjednica Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama. Pritom se osvrnula na europske i međunarodne smjernice koje uređuju primjenu takvih mjera te upozorila na nedostatke u postojećoj praksi.
„Kad govorimo o ovoj temi, ne smijemo zaboraviti i ne zaboravljamo, da govorimo o najranjivijim osobama, o osobama kojima je nekada problem požaliti se u bolnici jer znaju da će doći opet, kao i njihovim obiteljima. To su situacije koje su izuzetno teške jer su u boli, patnji i jednostavno im treba pomoći. To je jedan osjećaj bespomoćnosti koji je prisutan u medicini općenito, ali posebno kod osoba s duševnim smetnjama“, rekla je Roksandić.
Govoreći o nadzoru nad radom psihijatrijskih ustanova, istaknula je da se između bolnica i pravobraniteljskih institucija kontinuirano razmjenjuju informacije, no smatra da se mjere prisile u Hrvatskoj i dalje primjenjuju prečesto. Naglasila je kako je potrebno razvijati više načina komunikacije i postupaka kojima bi se krizne situacije mogle smiriti bez posezanja za prisilnim mjerama.
Mjere prisile
„Mjere prisile u Hrvatskoj koristimo previše. Idealno bi bilo da imamo puno više načina komunikacije koja je potrebna za deeskalaciju. To nije iznenađenje, nije da smo na cesti i našli smo neku nasilnu osobu. Kad osoba dolazi u psihijatrijsku ustanovu, nema iznenađenja, da će u određenom trenutku nekima od njih trebati mjere prisile“, pojasnila je.
Psihijatrijske ustanove obvezne su Povjerenstvu dostavljati izvješća o primjeni mjera prisile, no, kako je upozorila Roksandić, ne ispunjavaju sve tu obvezu. Dodala je da se problem vidi i u izvješćima pučke pravobraniteljice, na čijem se sadržaju i upozorenjima kontinuirano radi. Na primjedbu voditeljice Nine Kljenak da pojedina izvješća ne stignu ni do Hrvatskog sabora, Roksandić je odgovorila kako rasprava o događajima koji su se zbili prije dvije godine gubi dio svoje svrhe. Smatra da bi o takvim nalazima trebalo raspravljati odmah nakon objave izvješća pučke pravobraniteljice.
Posebno je upozorila na obveze bolnica nakon svake primjene mjere prisile. O takvom događaju moraju obavijestiti zakonskog zastupnika pacijenta, osobu od povjerenja i etičko povjerenstvo ustanove.
„Postoji još jedna stvar – psihijatrijske bolnice nakon svake mjere prisile su dužne upozoriti zakonskog zastupnika, osobu od povjerenja osobe s duševnim smetnjama i Etičko povjerenstvo. Ako je neka meni bliska osoba doživi mjere prisile, to netko treba znati“, rekla je.
Šokirala ju snimka i nepisano poravilo
Pojasnila je da Povjerenstvo izvješća o primjeni mjera prisile dobiva zbirno, dva puta godišnje, dok je kod djece obveza dostavljanja informacija neposredna.
Iako izvješća predstavljaju važnu osnovu za nadzor i raspravu, Roksandić smatra da sama po sebi nisu dovoljna. Podsjetila je na postojanje dodatnih mehanizama zaštite te istaknula da se učestalost primjene mjera prisile mora pratiti i analizirati u svakoj ustanovi.
„Postoji puno mehanizama zaštite, što znači da su psihijatrijske bolnice dužne obavijestiti i Etičko povjerenstvo kad su u pitanju mjere prisile. Broj mjera prisila u Jankomiru, s obzirom na akutne pacijente, taj broj do kojeg mi dolazimo realno nije velik“, rekla je.
Dodala je da je potrebno reagirati kada se u pojedinim bolnicama primijeti značajno veći broj takvih postupaka te utvrditi zbog čega dolazi do odstupanja.
Prema njezinim riječima, nakon svake primjene mjere prisile potrebno je napraviti detaljnu analizu, utvrditi razloge njezina uvođenja i trajanje. Pritom moraju postojati jasno definirani protokoli i odgovornost članova medicinskog tima, uključujući osobu koja vodi postupanje u kriznim situacijama.
„Nakon svake takve mjere treba napraviti analizu – kakva je bila mjera prisile, zašto je trajala toliko dugo. Postoji cijeli niz protokola, mora se znati tko je vođa tima. Ne možemo imati krizne situacije, a da ne znamo tko je voditelj tima. Raspravlja se puno, vode se interni sastanci“, poručila je.
Istodobno je istaknula da među psihijatrima ima mnogo stručnjaka koji ozbiljno pristupaju profesionalnoj etici i kontinuirano sudjeluju u edukacijama.
Prema njezinim riječima, zahvaljujući takvim edukacijama broj mjera prisile u Hrvatskoj bilježi kontinuirani pad. Međutim, upozorila je da i jedan slučaj može biti neprihvatljiv ako se mjera provodi protivno pravilima i na način koji je okrutan ili ponižavajući.
„No, dovoljna je jedna mjera, ako je napravljena na način, blago je reći, nepropisno, na okrutan i ponižavajući način“, kazala je.
Posebno se osvrnula i na snimku iz sobe u kojoj se nalazio Kristian Josip Periš te na izostanak reakcije osoba koje su ondje bile prisutne. Iako je, kako kaže, kao pravnica navikla sagledavati različite strane svakog slučaja, smatra da u ovom slučaju nema opravdanja za ono što se dogodilo.
„Ali, ovdje nema opravdanja. Bila sam u šoku kad sam vidjela snimku. Let iznad kukavičjeg gnijezda je ništa naspram ove snimke. Taj nedostatak empatije i reakcije je nevjerojatan i zaista zabrinjavajući. Da li je moguće da je osoblje došlo u kategoriju da ne prepoznaje više trenutak empatičnosti koju te osobe zaslužuju?“, upitala je Roksandić.
Naglasila je da se takav događaj nije smio dogoditi te posebno problematizirala postupanje osoblja koje je, prema onome što se vidi na snimci, ušlo u sobu, primijetilo jastuk na pacijentovoj glavi i potom otišlo.
„Toliko je nevjerojatna nonšalancija osoblja koje je ušlo u sobu, vidjelo jastuk na glavi i otišlo dalje. To je nemoguće, a ipak je moguće. Vođa tima je zadužen da pazi na glavu i vitalne funkcije. Ovisi o stanju ili agresivnosti pacijenta na kojem se primjenjuju mjere prisile. To mora biti zadnje sredstvo, kad je napad na život i zdravlje“, rekla je.
Prema njezinim riječima, tijekom cijelog trajanja mjera prisile nužno je kontinuirano pratiti vitalne funkcije pacijenta, a odgovornost za nadzor ima i voditelj tima. Pritom je odbacila mogućnost da bi prekrivanje glave jastukom moglo biti prihvatljivo kao dio bilo kakvog pravila ili ustaljene prakse.
„I kad postoje takve situacije, nemoguće je da vođa tima ne gleda što se događa. Jastuk ne može biti pisano, nepisano ili bilo kakvo pravilo. Mene su šokirale izjave da se to koristilo kao nepisano pravilo“, poručila je Roksandić.
